"Bila sam sedma na svijetu. U Hrvatskoj ne mogu trenirati, ali tata i ja se borimo"

DELNIČANKA Patricija Urbanc (21) jedina je hrvatska reprezentativka u sanjkanju na prirodnim stazama. Patricija je prošle godine završila na sedmom mjestu u Svjetskom kupu. Ove je godine bila na Svjetskom prvenstvu u Austriji, gdje je zauzela 13. mjesto.
Članica Sanjkaškog kluba Prepnek u Hrvatskoj nema uvjete za treniranje, pa mora ići u Austriju ili Italiju s ocem Ivicom, koji joj je i trener. On nam je rekao da smatra da bi mogli dobiti malo veću pomoć od Hrvatskog olimpijskog odbora jer za to postoje modeli. Usprkos svemu, Patricija je konkurentna na svjetskoj razini. Za Index je ispričala svoju priču.
Prošla sezona za Vas je bila sjajna. Kakve su šanse da i ova bude tako dobra?
To sedmo mjesto u ukupnom poretku rezultat je koji ću teško ponoviti. Nekad nije sve do mene nego i do drugih. Jedna natjecateljica koja je bila bolja od mene se ozlijedila i ja sam je prestigla. Ali tako je u svim sportovima.
Je li nakon toga bilo ikakvih ponuda sponzora, nekoga tko bi rekao da će Vas malo podržati i pomoći da budete bolji i ostvarite još više?
Trenutno nemam službenog sponzora, ali uvijek se trudim pronaći načine da osiguram potrebnu opremu i uvjete za što bolje rezultate. Svaka podrška puno znači jer mi omogućuje da se u potpunosti posvetim sportu i napretku.
Koje zemlje najviše drže do sanjkanja?
Italija, Njemačka i Austrija zemlje su koje drže do sanjkanja. U ukupnom poretku Svjetskog kupa one zauzimaju prvih deset mjesta u ženskoj kategoriji. Uvijek su u finalu Talijanke, Njemice i Austrijanke, a onda svi mi ostali. Oni puno ozbiljnije treniraju od nas i ne možemo im ništa.
Kako uopće trenirate kad Hrvatska nema uvjeta za pripreme u ovom sportu?
Moram ići u Austriju ili Italiju trenirati. Moje protivnice imaju bolje uvjete i više trenera. Imaju servisere sanjki koji prilagođavaju sanjke stazi. Trenirati možete samo ako je staza skroz zaleđena. Ona se mora održavati, a kod nas nema takvih uvjeta.
Ne idemo baš svaki vikend, ali idemo često, pogotovo kad se pripremamo za sezonu. Teško mi je sve uskladiti jer studiram politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Kombinirati sport i obrazovanje vrlo je zahtjevno.
Puno ljudi sanjka se iz zabave ili hobija, a malo ih želi ući u ovaj sport. Zašto?
Prvo, to je nepopularan sport. Nema ga na televiziji i samim tim ljudi ga ne mogu gledati. Drugo, to je opasan sport. Išla sam 80 kilometara na sat ove sezone na jednoj stazi. To je puno kad se ide autom, a kamoli ne sanjkama. Sport je skup. Oprema, treninzi, sanjke i putovanja koštaju. Onda je tu i organizacija.
U Hrvatskoj nema stručnih osoba i trenera, a ne želim se priključiti nekom stranom timu. Trenira me moj tata Ivica. On je zaslužan za sve, vozi me i ide sa mnom na natjecanja i pronalazimo načine da nabrusimo i popravimo sanjke. Borimo se zajedno.
Nije lako, ali valjda će se jednog dana isplatiti. Na zadnjem natjecanju mi je sanjke nabrusio jedan talijanski trener. To je cijela znanost. Rubovi moraju biti tupi, a sredina vrlo oštra jer režete led. Velika je to brzina, svaki milimetar je bitan.
U Vašem se sanjkanju moraju koristiti ruke, za razliku od olimpijskog sanjkanja na umjetnim stazama. Opišite nam što se događa na stazi.
Kod sanjkanja na umjetnim stazama samo prebacujete težinu. To je olimpijska disciplina. Kod ovog mog sanjkanja na prirodnim stazama upravlja se rukama, jednom se povlači uže, a drugom se može doticati led ili ne. Najbitniji je nagib, ali nema jakog trenja između ruke i leda.
Postoji i ljetna inačica sanjkanja na kotačićima. Tako se održava kontinuitet natjecanja. To mogu trenirati u Delnicama, iz kojih dolazim. Kad treniram, spuštam se po dijelu brdske ceste, a moji roditelji zaustavljaju promet dok se ne spustim.
Kako ste se počeli baviti sanjkanjem?
Sanjkanje je tradicionalni goranski sport, a ja sam odrasla u Delnicama okružena snijegom i zimom. Tu se pojavio interes. Jedinica sam, a moj tata je cijeli život bio u drugom sportu - orijentacijskom trčanju. Kako sam ja počela sanjkati, tako je i on prešao i počeo pratiti mene.
Što je najvažnije u fizičkoj pripremi za sanjkanje?
Najviše treba trenirati eksplozivnost. Na startu treba izletjeti iz one kućice što jače možete. Treniram dosta u teretani u Zagrebu i u Delnicama. Treba i izdržljivosti jer si minutu i pol u nekom poluležećem položaju, gdje tijelo drže trbušnjaci.
Spomenuli ste da je sport opasan. Jeste li imali neke nesreće ili ozljede na stazama?
Nisam imala neku veću nezgodu, ali zna se dogoditi da udarim u ogradu. Prije dvije godine na Svjetskom prvenstvu sam izletjela sa staze na kojoj nije bilo zaštitne ograde i uletjela u snijeg. To je bilo smiješno. Hvala Bogu, nije bilo ozljeda.
Postoji li šansa da ćemo Vas nekad gledati na Zimskim olimpijskim igrama?
Sanjkanje je trebalo biti olimpijski sport na sljedećim Zimskim olimpijskim igrama u Italiji. Zemlja domaćin imala je mogućnost izabrati koji će sport uvesti u natjecanja. Sanjkanje su ostavili po strani, a uveli su turno skijanje. Sanjkat ću sigurno sad dok studiram, a nakon toga ću odlučiti što ću dalje.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati