HRVATSKA će 21. lipnja u Nižnjem Novgorodu odigrati susret protiv Argentine u sklopu drugog kola skupine D Svjetskog prvenstva u Rusiji. Argentina, koja je favorit skupine u kojoj su još Nigerija i Island, jedan je od favorita prvenstva i najteži ispit pred hrvatskom reprezentacijom.

 

 

Argentina se dvaput u svojoj povijesti okitila naslovom prvaka svijeta. Prvi put im je to pošlo za nogom na domaćem terenu 1978., kada su pod Menottijevim vodstvom u finalu svladali Nizozemsku velikog Ernsta Happela. Baš to prvenstvo je, iz političkih razloga i vojne hunte u Argentini, jedno od najkontroverznijih u povijesti. Drugi naslov vezan je uz Njega – suvišno je trošiti riječi o Meksiku i 1986., kao i ulozi koju je Maradona odigrao u tom pothvatu. Još su triput Argentinci stizali do finala – na prvom SP-u u Urugvaju, u Italiji 1990., te na prošlom Svjetskom prvenstvu u Brazilu kada ih je gol Götzea ostavio na korak do sna.
 

 

Baš je ta generacija, vođena Messijem, Di Mariom, Higuainom i Mascheranom, odigrala čak tri finala uzastopno na velikim natjecanjima. Osim svjetske titule, promakle su im dvije kontinentalne. U finalu Copa Americe izgubili su od Čileanaca, oba puta na penale, što je pod veliki znak sumnje stavilo mentalnu snagu ove momčadi za najviše, krajnje domete. Posljednji put kada se nisu kvalificirali bilo je davne 1970., dok su u Japanu i Koreji posljednji put zapeli u grupnoj fazi.

 

Što se međusobnih susreta tiče, Hrvatska i Argentina susrele su se četiri puta dosad. Na Maksimiru je u prijateljskoj utakmici 1994. odigrana nula, a utakmicu je obilježio dolazak Malog Zelenog u Hrvatsku. Jedina službena utakmica bila je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Obje reprezentacije plasirale su se u iduću rundu i igrale tek za prvu/drugu poziciju. Pineda je svladao Ladića i poslao nas na put koji će završiti svjetskom broncom. Jedina pobjeda hrvatske reprezentacije stigla je 2006. godine. U prijateljskom ogledu u Švicarskoj, u kojem je debitirao Luka Modrić, Hrvatska je slavila 3:2 golovima Srne, Klasnića i Šimića. Interesantno, baš je na toj utakmici Messi postigao prvijenac za Gaučose. Posljednji susret odigran je prije tri godine kada su Argentinci u Londonu uz veliku muku svladali drugu postavu hrvatske reprezentacije s nekoliko HNL igrača.

 

 

 

Teško je sjetiti se je li ijedna reprezentacija u ovom mileniju imala takvu kvalitetu na ofenzivnim pozicijama. Lionel Messi, Angel Di Maria, Gonzalo Higuain, Sergio Aguero, Paulo Dybala, Javier Pastore i Mauro Icardi imena su kakva u prednjem dijelu terena nema nijedna druga reprezentacija svijeta. I dok su Mascherano, Rojo, Otamendi, Biglia, Perez, Insúa i Banega odličan kadar za popuniti obrambene pozicije, Argentina ima jednu očitu slabu točku – organizatora igre. Najbliži tom opisu svakako je plemeniti Banega, ali zbog problema u trokutu alkohol-ozljede-psiha, nikad nije prišao kategoriji najveće svjetske klase, što je definitivno mogao i trebao. Igra bez pravog kreatora i (često) s dva duboko postavljena vezna igrača-razarača, Argentina ima veliki problem u kreaciji igre. Rješenje u takvim situacijama je uvijek dati loptu Messiju u lopte, ali to njihovu igru u napadu čini predvidljivom, sporom i dosadnom. Prepustiti sve konce igre u njegove noge znači ostaviti Argentinu bez ijednog organiziranog mehanizma slamanja suparnika.

 

Nekoć su mu idealni partneri u napadu bili Villa, Pedro, Henry ili Alexis – igrači koji su shvaćali vrijednost trka bez lopte kojim su Messiju otvarali prostor i opcije. Sada igra s igračima koji su, premda su podjednako ili više talentirani nego njihovi parnjaci u Barceloni, navikli loptu primati u noge, što u praksi obično znači da dovode još više suparničkih igrača u zonu u koju on ordinira, umjesto da mu širenjem igre otvore koridore za prodore. Na prošlom Svjetskom prvenstvu, na kojem su bili finalisti, Argentinci nisu nadigrali baš nikoga. Minimalne pobjede i prolazi uglavnom su bili plod individualnog bljeska, koncentriranog izvođenja penala i dobre kontrole u obrani. Igrali su ružan nogomet. A ako vam je to bilo teško za gledati, očekuje vas i puno gore od toga.

 

 

Jorge Sampaoli jedan je od najboljih reprezentativnih trenera na svijetu. Njegov Čile, s kojim je osvojio kontinentalni naslov i bio vrlo blizu prolaska u samu završnicu SP-a u Brazilu, njegovo je životno remek-djelo. Fenomenalna pozicijska igra plijenila je estetikom i atraktivnošću, a koncept je to kojeg su počeli kopirati i brojni poznatiji treneri i na klupskom planu. Iako je uvijek imao i rezultatskog uspjeha, puno veći pečat ostavila je kvaliteta i smislenost koju je Čile prezentirao protiv svakog suparnika na kojeg je naišao. U Argentinu je došao nakon kratkotrajne epizode u Sevilli. Iako je u Andaluziji odrađivao dobar posao, zov domovine bio je jači i tako je prije pet mjeseci smijenio Bauzu koji nije imao podršku ni svlačionice, ni javnosti. Ipak, zasad je ovo što gledamo od njegove Argentine daleko od postulata koje zagovara cijeli život. Njihova igra je kruta, nedinamična i poprilično rudimentirana, ona u kojoj je dozvoljeno obraniti svoje pozicije pod svaku cijenu i nadati se pogotku iz jedne od dvije stvorene šanse na utakmici. Radi li se još uvijek o procesu izgradnje ili je jednostavno točna ona da su Argentinci „Talijani Južne Amerike“ (što je i genetski točno u jednoj mjeri), saznat ćemo vjerojatno već u Rusiji.

 

 

 

Argentina je bila u velikoj opasnosti da se uopće ne kvalificira na Svjetsko prvenstvo. Kroz kvalifikacije su prošli svakakve Scile i Haribde. Od privremenog Messijevog umirovljenja, preko domaćih poraza od Ekvadora i Paragvaja, do nestvarnog niza od gotovo godinu dana u kojem nitko osim Messija nije zabio gol za reprezentaciju. U zadnjem kolu bila im je potrebna pobjeda kod Ekvadora (i/ili poklapanje brojnih drugih rezultata). Ekvador je poveo pogotkom Ibarre već u prvoj minuti, a onda je najbolji igrač na svijetu preuzeo stvar u svoje noge. Fantastičnim hat trickom spriječio je najveću sportsku sramotu argentinske nacije u novijoj povijesti i dao ovoj generaciji još jednu šansu.

 

 

 

Argentina ima talent, ima i budućnost i perspektivu. Ali ne treba se praviti slijep – oči cijelog svijeta bit će uprte u samo jednog čovjeka. Lionel Messi ima 30 godina i teško je sa sigurnošću očekivati da će i dalje igrati na ovoj razini u Kataru, što Rusiju efektivno čini zadnjom šansom za osvajanje najmističnijeg nogometnog naslova. Mnogi smatraju kako mu još samo taj trofej nedostaje kako bi nedvojbeno potvrdio sebe kao najboljeg igrača koji je ikad zaigrao ovu igru. Ironično, tajna uspjeha Argentine leži negdje sasvim drugdje. Dok će svijet brojati njegove šanse, analizirati koliko je nervozno podignuo štucne ili se nasmiješio u kameru, on treba pomoć. Treba je svatko jer bi inače nogomet bio individualni sport. Nijedna od nabrojanih svjetskih klasa ne pokazuje ni izbliza jednaku kvalitetu u reprezentaciji, kao što to čine u klubu. Razlozi su različitih naravi – taktičkih, psihičkih, medicinskih (ozljede), a navodno postoji i jasna podjela unutar same svlačionice između mlađih i starijih igrača.

 

Pred Sampaolijem je ogroman zadatak – ne učiniti Messija sjajnim, jer on će to svakako biti, i u to će cijeli svijet, pa i njegovi suparnici, gotovo isključivo gledati. Njegova zadatak je da ostali to iskoriste na najefikasniji način. Decentralizacija igre i jasnija podjela uloga kako bi ekipa igrala smislenije nužan su put k uspjehu. To navodi na zaključak koji djeluje kao oksimoron – da bi potvrdio da je najveći svih vremena, ekipa se ne smije toliko oslanjati na njegovu veličinu.