HRVATSKA košarkaška reprezentacija još jednom je razočarala. Ovaj put ne ispadanjem u prvoj nokaut-utakmici nekog velikog natjecanja, nego u kvalifikacijama za Olimpijske igre, turniru poput onih u Ateni 2008. i Torinu 2016., rijetkih na kojima su naši košarkaši navijače činili ponosnima.

Jedan od glavnih problema selekcije Veljka Mršića bio je negledljivo statičan napad koji se bazirao na individualnim rješenjima Bojana Bogdanovića i Marija Hezonje. Koliko god se on može opravdati neuigranošću, to je problem koji je hrvatsku reprezentaciju pratio na mnogim velikim natjecanjima. Protok lopte odgovornost je izbornika i ovisi o uigranosti, ali donošenje kvalitetnih i pravovremenih odluka na parketu pada na primarnog razigravača. A ta je pozicija desetljećima najveća hrvatska boljka.

Ukiću je 36 godina, a ni mlađi nije bio savršen

Roko Ukić imao je vrlo bogatu i uspješnu europsku karijeru, ali s reprezentacijom nikad ništa nije osvojio, a u pravilu je nezasluženo proglašavan glavnim krivcem za neuspjehe. Ukić je nedvojbeno najbolja hrvatska jedinica nakon odlaska Damira Mulaomerovića i Zorana Planinića. Nikad nije razvio pregled igre vrhunskog razigravača niti dovoljno pouzdan i konstantan vanjski šut, ali je sa svim svojim manama bio jedini vrhunski hrvatski igrač na toj poziciji. Njegove dugogodišnje alternative Popović i Stipčević više su šuteri zarobljeni u tijelu razigravača.

Ni u najboljim danima Ukić nije bio savršen, a s 36 godina daleko je od najboljih dana. Vidjelo se to i na splitskom turniru, na kojem je imao prosjeke od svega 6.3 koša i 3.7 asistencija uz očajan šut protiv Tunisa i Njemačke te nemoć da zaustavi protivničke igrače u obrani.

U Mršićevoj selekciji kao alternative Ukiću istaknuli su se Roko Rogić (28) i Dominik Mavra (27), koji su u najboljim igračkim godinama, a nisu se iskazali niti kao odlične pričuve, a kamoli zaslužili dovoljno povjerenje da im se ostavi glavna uloga na ključnoj poziciji svake košarkaške momčadi.

Krivi su nogomet i pohlepni klubovi

Pogled prema mlađim selekcijama također otkriva da je većina talenata na centarskim i krilnim pozicijama. Dva su razloga za to. Jedan je činjenica da naši najveći talenti dolaze iz Dalmacije i Hercegovine, područja na kojima rastu kršni momci i takvi imaju budućnost u košarci, dok su djeca koja ne odskaču rastom sklonija nogometu, a potencijalno vrhunski razigravač Ivano Balić završio je u rukometu. 

Drugi je činjenica da su hrvatski klubovi u rezultatskoj pohlepi na poziciju razigravača redovito dovodili Amerikance, jeftina i kvalitetna rješenja koja su fizičkim predispozicijama mogla parirati Amerikancima koje su protivnički klubovi dovodili prije njih. U takvoj politici ni oni klinci od metar i 85-90 koji su se i pokušali ostvariti u košarci nisu dobili priliku za razvoj i učenje kroz vlastite pogreške.

A kad su već Amerikanci djelomično krivi za izumiranje vrste hrvatskog playmakera, zašto ih ne bismo ponovno angažirali i u reprezentaciji? Vladajuća garnitura HKS-a sa Stojkom Vrankovićem i Dinom Rađom izričito je protiv, ali možda će se morati predomisliti ako želi Bojanu Bogdanoviću, koji živi za medalju s reprezentacijom, pomoći da je zaista osvoji. Na primjer, na Eurobasketu iduće godine.

Draper je bio ključni igrač najvažnije pobjede u posljednjih 25 godina

Ne bi to bio nikakav revolucionarni potez. Gotovo svaka reprezentacija ima naturaliziranog igrača, a i Hrvatska je već vodila dvojicu na četiri velika natjecanja. Unatoč kontroverzama, led je 2011. probio Dontaye Draper, koji je prethodne sezone blistao u dresu Cedevite u pohodu na Final Foru Eurokupa. Bio je omiljen, bio je "domaći" te je unatoč kontroverzama i protivljenju dijela javnosti, pa i samih reprezentativaca, zaigrao na Eurobasketu u Litvi, što je izborniku Josipu Vrankoviću dobro došlo zbog Ukićeve ozljede.

Dvije godine kasnije na EP-u Sloveniji pozvao ga je i Jasmin Repeša, a Draper je bio ključni igrač pobjede nad Ukrajinom, prve i jedine eliminacijske na velikim natjecanjima od posljednje medalje 1995. godine. Na EP 2015. uskočio je kao hitna zamjena u posljednji čas, ali i sam je bio ozlijeđen i nije se istaknuo.

Puno kontroverzniji i neuspješniji bio je dolazak Olivera Lafayettea, koji s Hrvatskom nije imao nikakve prethodne veze, no ona ni nije uvjet za dobivanje košarkaškog državljanstva. Njega je angažirao Jasmin Repeša, a suradnja se pokazala kao potpuni promašaj.

Jako dobri NBA razigravači već su se raspitivali o Hrvatskoj

Ako se odluči na takav potez, HKS bi morao mudro odabrati igrača dovoljne kvalitete i točno određenog profila i karaktera koji bi se uklopio uz naše najbolje igrače. I naravno, da se suradnja ne svede na plaćenički odnos, nego da za nju postoji obostrani interes.

Na primjer, u NBA ligi je pregršt razigravača srednje klase koji nikada neće biti dovoljno dobri za američku reprezentaciju, a hrvatski dres mogao bi im biti prilika, recimo, za ostvarivanje olimpijskog sna 2024. godine. George Hill se preko ondašnjeg suigrača Damjana Rudeža interesirao o uvjetima, a TJ McConnell je na istu temu razgovarao s Dariom Šarićem. Obojica bi se igrački vrlo dobro uklopila jer su vrlo dobri defenzivci, a u napadu više gledaju suigrače nego koš. Nema razloga da netko od naših aktualnih NBA predstavnika ne "upeca" nekog od svojih suigrača ako za to bude potrebe i prilike.