POVRATAK veterana Roka Ukića i Krune Simona u košarkašku reprezentaciju Hrvatske pokrenuo je lavinu komentara među fanovima tog sporta. Mnogi se na društvenim mrežama pitaju u kojem to smjeru ide hrvatska košarka ako je moraju spašavati 35-godišnji godinama omalovažavani play i godinu dana mlađi bek koji je propustio većinu neslavnog ciklusa kvalifikacija za SP u Kini.

U čemu se razlikuju pozivi Simonu i Ukiću?

Najprije treba kazati da njih dvojica nisu u istoj početnoj poziciji. Naime, Ukić se nakon kraha u osmini finala na Eurobasketu 2017. javno oprostio od nacionalne vrste i smiraj karijere želio provesti u lakšem tempu igrajući samo za klubove. Slučaj Krune Simona ni blizu nije isti i ne smije ga se tretirati jednako. Simonov status i želja da igra za Hrvatsku nisu bili sporni ni u prošlim kvalifikacijama, ali problem je bio to što mu Anadolu Efes tada nije dopustio da u ''prozorima'' igra za reprezentaciju. Danas je prošlosezonski finalist elitnog kontinentalnog natjecanja dao zeleno svjetlo Simonu i on se stavio na raspolaganje izborniku Mršiću.

No ako i ostavimo po strani Simona, vraćamo se na pitanje Roka Ukića. S obzirom na to da Savez već dugo najavljuje pomlađivanje reprezentacije, postavlja se pitanje ima li smisla pod nacionalni stijeg vraćati veterana koji se prije tri godine oprostio od reprezentativnog dresa.

Te nesretne kvalifikacije za Kinu pokazale su da Hrvatska nema igrače takozvanog drugog ili trećeg europskog razreda koji mogu kvalitetno odraditi ''prozore'' protiv nominalno slabijih reprezentacije i adekvatno zamijeniti one najbolje koji igraju u Euroligi ili NBA-u. Pogotovo ih nema na poziciji playmakera. Roko Ukić možda nikad nije bio savršen razigravač, daleko od toga, ali bolna i porazna činjenica za hrvatsku košarku je to što je on i s 35 godina na leđima i s izraubanom tetivom daleko najbolja hrvatska jedinica. Bolju nemamo. Nažalost, ali tako je.

I s 35 godina na leđima i s izraubanom tetivom Roko Ukić je i dalje daleko najbolji hrvatski play. A on nije kriv za to 

U prošlim kvalifikacijama bivši izbornici Skelin i Anzulović na toj su poziciji davali šansu Junakoviću, Rogiću, Mavri i Uljareviću. Ispao je debakl. Katastrofa. Hrvatska je gubila od ''velesila'' Rumunjske, Mađarske i Nizozemske, Poljaci su oba puta održali lekciju hrvatskim košarkašima (čak i onda kad je na terenu bilo ono najbolje što Hrvatska trenutno ima), a iluzorno je bilo očekivati da se protiv Litve ili Italije može popraviti ono što nije funkcioniralo protiv navedenih ekipa.

Hrvatska košarka je godinama devastirana, ne postoji kult ni igre ni reprezentacije, a ono malo što i prođe kvalitativni filter ode u Ameriku. Kafanskim rječnikom, ostaje nam krš i Mršić je svjestan toga. S druge strane, novi izbornik Hrvatske jasno je danas rekao kakvu momčad želi, odnosno, kakvi igrači su mu potrebni; oni kod kojih nikad nije bila sporna želja i oni kojima je reprezentacija svetinja.

"Meni je osnovni cilj bio da postavimo kulturu unutar selekcije. Za to moramo imati vrijednosti kojima težimo i prema njima ćemo selektirati igrače. To smo prošlog ljeta jako dobro napravili, očekujem da bude tako u budućnosti. Igrači koji imaju te vrijednosti i dalje će biti pozivani, a oni koji nemaju, neće ni igrati za hrvatsku reprezentaciju", rekao je Mršić.

Za Roka Ukića može se reći svašta, i da je dobar, i da je kriminalan, ali nitko mu ne može osporiti voljni moment i želju da igra za Hrvatsku.

''Ako sam zdrav i ako mogu, uvijek ću doći igrati. To nikad nije bilo sporno. Moj najveći problem u reprezentaciji je to što sam više od pola natjecanja igrao nedovoljno zdrav i zbog toga sam davao puno lošiju sliku od one koja je objektivna. Možda bih mogao to opet raditi da sam mlađi, sad više ne. Također, morao bih biti na istoj valnoj duljini s izbornikom. Ne možemo isti tretman imati ja i neki klinac koji je sad debitirao u reprezentaciji. Bude li Savez tražio profil igrača koji može pomoći iskustvom, dapače, tu sam, ali bude li reprezentacija igrala kao sad pod Anzulovićem, od mene koristi nikakve ne bi bilo. Anzulović je totalno u pravu što me nije zvao jer bih mu ja pomogao malo i ništa. Takvu košarku ne znam igrati'', kazao nam je Ukić u veljači prošle godine. Već tada je bilo jasno da on želi povratak i da današnji Mršićev poziv nije nikakvo iznenađenje.

Skoro pa lakše na Igre nego na Euro

Paradoksalno, Hrvatska se skoro lakše može plasirati na Olimpijske igre u Tokiju nego proći kvalifikacije za Eurobasket iduće godine. Bez Bogdanovića, Šarića ili Zupca, tko može garantirati da Hrvatska može biti bolja od Turske, Švedske ili Nizozemske i biti barem treća u skupini? Na koncu, ti Nizozemci su nam uzeli mjeru kod kuće, a u Zadru je Hrvatska dobila u triler završnici. Hrvatska je dotaknula dno, moramo prihvatiti činjenicu da smo odavno loši, da vrhunske igrače ne proizvodimo i da se moramo pokriti onim što nam je na raspolaganju.

Želimo li otići na Eurobasket, a vjerojatno želimo, onda nam je potreban svaki igrač koji ima klasu i vrijednost. Makar imao 35 godina. Izbornik i Savez barem tako misle.

A što vi mislite? Trebaju li Ukić i Simon Hrvatskoj ili imamo bolje rješenje? Napišite nam svoje mišljenje u komentarima, a argumentirane stavove ćemo objaviti.