ODAVNO utakmica Reala i Barcelone nije izazvala manje zanimanje nego treći ovosezonski El Clasico. Kvaliteta samog vrha La Lige u očitom je padu u odnosu na nestvarno prošlo desetljeće, a Real je slabašnim konkurentima do 28. kola već pobjegao na više od devet bodova prednosti. Ispred Barcelone bio je na +12. Rezultatski ulog bio je nepostojeći, a kvaliteta igre ove dvije momčadi dovoljno upitna da ne zainteresira cijeli svijet kao nekada.

U pozadini toga, za Xavijevu Barcelonu ovo je ipak bila ogromna utakmica. Nakon poraza u produžecima od Reala u superkupu prije dva mjeseca mnogi su se smijali izjavama Laporte i Xavija koji su pozivali na "ponos u porazu" jer je Barca nakon dugo vremena pokazala da može igrati s najjačima. "Na što su spali da slave poraz?" govorilo se.

Barca je nakon te utakmice nastavila igrati dobro, došla su pojačanja, a za njima i pobjede. Nanizala je 11 utakmica bez poraza, bez većih problema osigurala je prolaz u četvrtfinale Europa lige te je u La Ligi vratila mjesto koje vodi u Ligu prvaka. Od Xavijevog dolaska sve je išlo po planu, a "nebitni" El Clasico je trebao biti samo jedan ozbiljniji test.

S druge strane, Real je jahao na euforiji proizvedenoj u posljednjih pola sata utakmice Lige prvaka protiv PSG-a. Titula u La Ligi već neko vrijeme je formalnost, a unatoč lošoj igri tijekom velike većine dvomeča s Francuzima, izborio je i četvrtfinale Lige prvaka. Ne gledajući kontekst i stvarno stanje Reala na terenu, moglo se reći da Ancelotti na klupi radi odličan posao.

Taktički suicid don Carla Ancelottija

Međutim, Ancelotti je za El Clasico ostao bez daleko najbitnijeg igrača Karima Benzeme pa je morao smisliti nešto kako bi prikrio njegov izostanak i odigrati taj nebitni El Clasico. Očekivali su se na Benzeminoj poziciji Mariano Diaz, Luka Jović ili Marcos Asensio, ali se Ancelotti potpuno neočekivano odlučio za najisturenijeg igrača postaviti Luku Modrića u ulozi lažne devetke.

Ideja je bila donekle kopirati Benzemin utjecaj, imati referentnu točku napada, tehnički izuzetnog igrača koji bi mogao primiti loptu leđima u uskom prostoru i zadržati je dok se napadu ne priključe brza krila Vinicius i Rodrygo. Ideja bi bila solidna u paralelnom svemiru u kojem Modrić nema 36 godina i barem je nekada bio zaigrao u toj ulozi.

U ovom svemiru stvari su znatno drugačije pa je Modrić, sasvim očekivano, osvojio samo dva od osam duela te izgubio 11 posjeda, a Real nije imao preko koga izaći u napad. Ali Real nije imao rezultatski imperativ. Mogao se braniti i čekati da preko Viniciusa zaprijeti Barci iz kontre. Zbog toga, puno veći problem od impotentnosti u napadu i Modrića u špici bila je Ancelottijeva postavka obrambene faze igre.

Modriću, Viniciusu i Rodrygu se u presingu na Barcinu posljednju liniju pridruživao jedan od veznjaka, a najčešće je to bio Toni Kross formirajući obrambenu formaciju 4-2-4. Real je zbog toga imao svu silu problema. Prvi od njih je možda i najočitiji.

Dva najkreativnija igrača u ekipi Modrić i Kroos, koji su debelo u tridesetima, moraju naganjati Barcine stopere duboko u njihovoj polovici i time gubiti snagu za napadačku fazu igre. Drugi je prikazan na fotografiji ispod. Kada svaki od prednje četvorke Reala krene u presing, Barcin sustav 4-3-3 ima dodatnog igrača u veznoj liniji.

FOTO: Arena Sport

Valverde se u takvoj situaciji uvijek fokusirao na Pedrija dok bi Casemiro sam ostajao na 20 metara prostora pokrivajući De Jonga i Busquetsa. Ako bi Casemiro odlučio čuvati De Jonga, Busquets bi se lako demarkirao iza Modrićevih i Kroosovih leđa te primao loptu od stopera, a ako bi Casemiro iskočio prema Busquetsu, Barcini stoperi nisu imali nikakav problem okomitom loptom pronaći De Jonga.

Kada bi se Casemiru i Valverdeu u sredini pridružilo jedno od krila, progresija lopte išla bi preko slobodnog beka i Real bi nastavio trčati u prazno. U videu ispod samo su neki od primjera koliko je besmislen Realov presing bio.

VIDEO: Arena Sport

Time je Barca potpuno kontrolirala posjed, a kada bi se pružila prava prilika, iskoristila bi nadmoć u veznoj liniji da bi na krilima stvorila izolaciju za Dembelea i Torresa, koji su izuzetno opasni u situacijama jedan-na-jedan. Već u prvome poluvremenu mogli su voditi s tri ili četiri pogotka razlike.

Jasno je bilo da će Ancelotti na pauzi mijenjati. Odlučio je izvaditi očajnog Carvajala i Kroosa, a ubacio je Camavingu i Diaza te prešao u formaciju 3-4-3. Ali već se u prvih nekoliko minuta drugog poluvremena pokazalo da Real i dalje ne zna što radi. Barca se nekoliko puta prošetala kroz sredinu terena i u 53. minuti povela 0:4, a mogla je zabiti i još koji gol.

Real će vjerojatno osvojiti La Ligu, ali nije elitna ekipa

Izuzev zaista ogromnog broja prilika koje je Barca stvorila, ovakvo izdanje Reala i nije veliko iznenađenje. Real od Zidanea nema niti jedan element igre za koji bi se uhvatio i oslonio se na njega kao na svoju najjaču stranu. Ove sezone posebno se muči s presingom i napadanjem dubokog bloka. Gotovo svaku bitnu pobjedu izborila je individualna kvaliteta igrača poput Benzeme, Modrića, Kroosa ili ovosezonskog Viniciusa.

Ancelotti u odnosu na Zidanea nije poboljšao niti jednu fazu igre. Pokazao je to i PSG u 150 minuta dvomeča, ali se onda neobjašnjivo psihički raspao, a 35-godišnji Benzema i 36-godišnji Modrić su još uvijek dovoljno dobri da bi to iskoristili. No oslanjanje na individualnu kvalitetu i čekanje "svojih pola sata" protiv vrhunskih sistemskih ekipa i na duge staze jednostavno nije dovoljno.

Real će vrlo vjerojatno uspjeti osvojiti trofej La Lige, ali balon euforije nakon dobrih pola sata protiv PSG-a se već nakon 11 dana ispuhao, a sada ga u Ligi prvaka čeka ekipa koja ga je prošle godine potpuno nadigrala i osvojila natjecanje.

Xavijeva Barca je najbolja ekipa La Lige

S druge strane, u Barceloni se pod vodstvom Xavija rađa nova vrhunska ekipa. Već smo nakon nekoliko njegovih utakmica na klupi pisali o promjeni načina vođenja ekipe i povratku Barcinom identitetu te o principima njegove Barce u posjedu i presingu, no dodali smo da su mu potrebni zdravi prvotimci te barem nekakva pojačanja, odnosno profili igrača koji bi te ideje provodili na visokoj razini i pretvorili ih u rezultat.

U Ferranu Torresu i Aubameyangu Xavi je dobio dva okomita igrača s vrhunskim kretnjama bez lopte i odličnom završnicom. Oživio je Dembelea i De Jonga, a senatorima poput Piquea, Busquetsa i Albe stvorio je sustav s loptom i bez nje koji koristi njihove tehničke i mentalne kvalitete, a sakriva fizičke mane koje dolaze s godinama. Dodamo li tome nevjerojatno zrele klince poput Gavija i Pedrija, rezultat su utakmice poput El Clasica.

Osim ove nedjelje, Barca je u posljednja dva mjeseca još pet puta postigla po četiri pogotka na utakmici, a žrtve su bile i neke ozbiljne, defenzivno stabilne ekipe poput Atletica, Napolija i Athletic Bilbaa. Niz bez poraza sada je produljen na 12 utakmica, a ako Barca dobije zaostali susret protiv Seville, bit će ekipa s najviše osvojenih bodova u La Ligi od Xavijevog dolaska na klupu. Bez ikakve dileme najatraktivnija je ekipa La Lige, a sada je potvrdila da se zaista može i natjecati.

Iz te perspektive, ovaj "nebitni" El Clasico neodoljivo podsjeća na onaj iz 2008. u kojem je Barca Pepa Guardiole slavila s ogromnih 6:2, a Xavi podjelio četiri asistencije. Pep je preuzeo ekipu koja sezonu prije nije osvojila niti jedan trofej i završila je na trećem mjestu u La Ligi. Nije bajno ušao u sezonu, ali je od El Clasica u kojem se prošetao Bernabeuom napravio prekretnicu i najavio povijesnu dominaciju.

Buduća Xavijeva Barca će teško biti jednako dominantna kao Pepova, a sigurno to neće biti u kratkome roku. Nakon prošlogodišnje krize, preduvjet za bilo kakve uspjehe je financijska stabilizacija kluba, ali na terenu su svi temelji za novu uspješnu eru postavljeni.