Foto: Getty Images / Guliver image 

U SVIM ligama petice postoji gotovo stopostotna podudarnost između dva statistička elementa i mjesta na prvenstvenoj ljestvici. Naime, koliko ste dobri što se posjeda lopte tiče i uspješnosti dodavanja, toliko ćete biti dobri i na prvenstvenoj ljestvici. Stvar se čini poprilično i logična iz dva kuta gledanja. Momčadi koje imaju više loptu prosječno gledajući će dolaziti i do više prilika za pogodak, a točnost dodavanja sprječava jeftine pogreške i tako anulira mogućnost protivnika da kažnjava vaše greške. U isto vrijeme, pomaže kod izgradnje akcije i postizanja golova. Stoga, spomenuta podudarnost ne treba čuditi.

Postoji samo jedna ekipa u ligama petice koja prkosi ovom pravilu (Inter tek lagano od njega odskače), a to je - Leicester City. Momčad je to koja ima debelo ispod 50 posto posjeda lopte, a po točnosti dodavanja ne samo da nije među prve tri ekipe lige, već je na posljednjem mjestu prvenstvene ljestvice. Ako pogledamo sam vrh, na kojem su Arsenal, City i United, oni slijede ovo pravilo, pošto je riječ o ekipama koje stoje na drugom, trećem, odnosno četvrtom mjestu prvenstvene ljestvice. Pa što onda Leicester City radi toliko drugačije od svih europskih ekipa kako bi, ne samo prkosio spomenutom pravilu, već i bio tako uspješan u Premiershipu? I još važnije, mogu li na kraju sezone biti na ili barem pri vrhu?

Za početak, odgovor na jednostavnije pitanje. Ne, neće na kraju sezone biti niti na, niti pri vrhu, barem zbog tri razloga. Jedan je sindrom male ekipe koji će se uskoro početi vidjeti. Iako sada jašu na valu dobrih rezultata i samopouzdanja pitanje je vremena kada će veće i jače momčadi početi igrati bolje te se zaredati porazi protiv ekipa iz samog vrha. Tako nešto se uvijek dogodi, a dogodit će se i ovoga puta. Također, nije niti za zanemariti da bi im tijekom zimskog prijelaznog roka mogao otići koji bitan igrač što će automatski biti težak udarac za momčadsku harmoniju. I treća stvar, sezona je dovoljno dugačka kako bi razotkrila probleme dubine njihovog kadra, koji barem napadački, velikim dijelom živi od učinka Vardyja i Mahreza. Ozljeda njih ili N’Gola Kantea bila bi veliki problem.

U najboljem slučaju, ovo je ekipa koja će se boriti za peto mjesto i put u Europsku ligu. No, i to je već puno više od onoga što je bilo realno za očekivati s obzirom na projekcije prije početka sezone. Ova će sezona za njih u svakom slučaju biti uspjeh, koji je došao kao rezultat jednog stare, ali čini se, i dalje uspješne metode.

Soccernomics kao model uspjeha

Uočavati pogreške drugih, iskorištava tuđe slabosti i predrasude te biti hrabar što se tržišta igrača tiče uvijek su bile metode kojima možete kratkim putem doći do uspjeha na nogometnom terenu, pogotovo kada se financijski ne možete natjecati s konkurencijom (a Leicester to ne može). Tako je legendarni Brian Clough došao do dva europska trofeja s malim Nottinghamom, tako je Arsene izgradio veliku dinastiju Arsenala, a tako i mali klubovi mogu povremeno zapapriti velikima. Kada pogledate kadar Leicestera, tu nema igrača iz vlastite škola, nema mladih igrača, nema zvijezda. Niti jedna...

Sve što možete vidjeti kako ih ugledate na terenu je skup igrača u kasnim 20-im ili ranim 30-im godinama, koji dobrim dijelom predstavljaju nacije koje su na marginama ‘nogometnog atlasa’. To su reprezentacije poput Alžira, Austrije, Jamajke ili Japana uz nekoliko igrača koji su bili na marginama Premiershipa (Schmeichel i Huth) ili proglašeni problematičnima poput Vardyja. Uprava je Leicestera kroz posljednjih nekoliko godina, a pogotovo ovoga ljeta upravo targetirala takve igrače. Oni koji su ili ostali dužni tijekom svoje karijere, pa su poput Schmeichela ili Hutha nekoć bili obećane zvijezda Manchester Cityja i Chelseaja, ili su poput Fuchsa ili Kantea došli ‘ispod radara’, iako je riječ o igračima dobre ili čak iznimne individualne kvalitete.

Taktički gledano, od njih na terenu ne možemo vidjeti ništa spektakularno. To je manje-više stara Ranierijeva priča opreznog i čvrstog nogometa koji počiva na ideji iskorištavanja protivničkih slabosti te izbjegavanja situacija u kojima bi ekipa upala u zamku nadigravanja s protivničkim tehnički nadmoćnijim igračima. Stoga i tako nizak postotak uspješnosti dodavanja, stoga i tako nizak postotak posjeda lopte. Takvu je igru moguće postaviti samo kada na teren možeš postaviti ekipu iznimno iskusnih i discipliniranih igrača, od kojih niti jedan ne lovi svoju slavu, već se spreman podrediti ideji kolektiva, a pritom su i dobro izbalansirali po pozicijama.

A cijela stvar kreće od zadnje linije. Kasper Schmeichel kao tinejdžer bio je smatran najboljim golmanom generacije, a tek sada pokazuje da je to doista i mogao biti. Stoperski duet Huth-Morgan ne gubi zračne duele, a Jamajčanin je vrlo dobar i kod agresivnog pristupa. Lijevi bek Fuchs ima 73 nastupa za austrijsku reprezentaciju koja je pomela Ruse i Šveđane u posljednjim kvalifikacijama za Euro te je godinama u Bundesligi bio jedan od boljih bekova, pogotovo što se centaršuta tiče. S druge strane balans tome daje obično De Laet, pouzdani Belgijanac.

Ključ vezne linije je N’Golo Kante, vjerojatno najbolji obrambeni vezni igrač cijele Europe. Jedini je u Premiershipu koji zbirno ima preko 8 presječenih i u duelu osvojenih lopti pa je jasno koliko ritma oduzima protivničkim veznim linijama i kreira situacija u kojima njegovi prednji igrači mogu igrati protiv i dalje nepostavljene obrane. Došao je ovoga ljeta iz malog Caena, gdje je također pokazivao ovakve igre (te imao jednako impresivne brojke), ali niti jedan veliki klub nije vjerovao omalenom senegalskom Francuzu (visok je 169 cm), koji još nije upisao niti nastup za reprezentaciju, niti za klub barem srednje stature. Leicester je vjerovao. Sekundira mu uglavnom solidni Drinkwater, a najveću ofenzivnu razliku čini Alžirac Mahrez, koji ima prodornost izvrsnog krila te egzekuciju sjajnog centarfora. S 10 pogodaka i šest asistencija zasad je vjerojatno MVP Premier lige.

Mahrez je u klub došao u zimskom prijelaznom roku 2014. i tako se samo priključio priči o odličnim alžirskim igračima koje je moguće dovesti za vrlo mali novac. A ljudi su u osmini finala SP-a s Njemačkom došli do produžetka. Osim Mahreza, primjer su također i Islam Slimani (Sporting), Yacine Brahimi (Porto), Sofiane Feghouli (Valencia), Nabil Bentaleb (Tottenham), Faouzi Ghoulam (Napoli) itd. Svi oni igraju vrlo važne uloge u svojim klubovima, a svi su redom ili kupljeni za mali novac ili dovedeni bez odštete.

U samom napadu, uz najboljeg strijelca lige Vardyja, igra ili Okazaki, koji daje dodatne mogućnosti otvaranje krilne pozicije ili odvlačenja braniča kako bi se stvorio dodatni prostor za Mahreza, ili Ulloa, Argentinac koji je odličan kod leđne tehnike ili u situacijama kada treba spustiti loptu. Ovisno protiv koje obrane igraju, koliko je sama obrane pokretljiva te koliko napadač mora biti agresivan igra ili Japanac ili Argentinac. Posebna je priča Jamie Vardy, možda i trenutačno najtraženiji igrač Europe, koji je preko noći od anonimusa postao engleski reprezentativac. Na terenu djeluje na prvi pogled obično, ali trenutačno je u takvoj formi da gotovo sve što pukne kao da ulazi u gol. Van terena problematičan, nekoliko puta u mladosti optužen za barske tučnjave, Vardy je tipičan igrač koji može uništiti svlačionicu, ali s kojim se morate kockati. Jer nemate izbora...

Dakle, recept je naoko jednostavan - dovedite igrače koje drugi ne vide ili ne žele vidjeti, riskirajte s problematičnima i dovodite igrače iz nacija koje nisu na cijeni. Sve to napravile su Lisice i sada im se to isplaćuje.

>>> Index donosi analizu u suradnji s portalom Tribina.hr. 

Tribina.hr je otvorena zajednica i pokret stručnjaka i fanova okupljenih oko ideje dubinskog proučavanja svih bitnih sportskih događanja