U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Nikos Galis nije samo najbolji grčki košarkaš i sportaš svih vremena, on je vjerojatno najvažniji Grk modernog doba jer je promijenio mentalitet luzerske nacije i pretvorio je u velesilu kakva je i danas. 

RED AUERBACH je najveći košarkaški um svih vremena. Tu nema nikakve dvojbe. Kad pogledamo kakva je sve čuda radio, koje je odluke donosio, čini se da je bio imun na bilo kakvu krivu prosudbu. Ipak, to nije točno. Odluka o budućnosti jednog američkog Grka rođenog 1957. u predgrađu New Jerseyja bila je pogreška preko koje veliki Red nikad nije prešao. 

Ono što je Michael Jordan bio na parketu, Auerbach je bio na klupi. Ovaj američki Židov rođen u New Yorku 1917. kao nitko prije i poslije promijenio je kraljicu igara. Redefinirao je taj sport prvi shvativši podjednaku važnost obrane i napada.

Kao trener sa Celticsima je osvojio devet naslova NBA prvaka, a kao GM dodao je još sedam prstena. Od 17 naslova Bostona, Auerbach je osvojio 16. U svakom pogledu bio je avangardan. U rasnim problemima opterećenom Bostonu pokazao je srednji prst svim rasistima i kao prvi trener u povijesti NBA lige 1950. u svojoj prvoj sezoni na klupi Kelta draftirao Chucka Coopera, prvog afroameričkog igrača na parketima najjače košarkaške lige svijeta.

Šest godina kasnije drugi pick prve runde drafta bio je Bill Russell, najtrofejniji košarkaš svih vremena, a kako bi doveo fantastičnog centra sa Sveučilišta San Francisco, Auerbach je izveo jedan od najluđih i najgenijalnijih poteza ne samo u povijesti NBA lige nego i sporta uopće.

Red Auerbach nedvojbeno je najveći genij u povijesti košarke

Samo nekoliko dana prije drafta Auerbach je riskirao i poslao sjajnog Eda Macauleyja te prava na Cliffa Hagana u St. Louis Hawkse u zamjenu za drugi izbor na draftu. No ni tada nije bio siguran da će dobiti Russella jer su prava na prvi izbor imali Rochester Royalsi.

Auerbach je natjerao vlasnika Celticsa Waltera Browna da vlasnika Rochestera Lesa Harrisona uvjeri da ne izaberu Russella, a zauzvrat mu je obećao da će besplatno dobiti nekoliko gostovanja Ice Capadesa, u to vrijeme popularnih revija klizača na ledu. Sve dalje je povijest. Russell je od 1957. do 1969. vodio Kelte do nestvarnih 11 titula NBA prvaka. 

26. prosinca 1964. ostat će upamćen kao jedan od najvažnijih datuma u povijesti američkog sporta. Naime, tog dana Celticsi su igrali protiv St. Louis Hawksa, a genij s cigarom u ustima šokirao je Ameriku počevši utakmicu sa svih pet afroameričkih igrača u petorci.

Dvije godine kasnije odlučio je otići s klupe Bostona i fokusirati se na menadžment kluba, a za svog nasljednika izabrao je Billa Russella, koji je tako postao prvi afroamerički head coach neke NBA franšize. Auerbacha su 20 godina kasnije američki mediji proglasili senilnim starcem kojeg je pojelo vrijeme nakon što je odlučio dovesti Billa Waltona, 33-godišnjeg centra s hrskavicama 70-godišnjeg starca.

Celticsi su se prošetali do naslova, Walton je bio jedan od ključnih igrača, a Larry Bird priznao je da je ta ekipa najbolja momčad Celticsa svih vremena. Također, nikome nije bilo jasno ni kako je 1984. uvjerio Seattle SuperSonicse da mu za korektnog i korisnog Geralda Hendersona dvije godine kasnije prepuste nesretnog Lena Biasa, čudo iz Marylanda i jedinog košarkaša za kojeg je čak i Michael Jordan rekao da mu je ravan. 

Grčki bog bio je jedina pogreška Auerbacha u cijeloj karijeri

Kako smo već spomenuli, reklo bi se da Auerbach nikad nije donio krivu odluku. Ipak, prema vlastitom priznanju, jednom je kardinalno ''zajebao'', a kako je rekao, ta loša procjena stara 44 godine proganjala ga je do smrti. 

''Jedina velika greška koju sam napravio u karijeri je što nisam zadržao Nikosa Galisa'', često je govorio veliki Red pokazujući da nitko nije bezgrešan. 

Nikos Galis nije samo najbolji košarkaš i najveći sportaš kojeg je Grčka ikad dala, ovaj 183 centimetra visoki bek vjerojatno je najvažniji Grk modernog doba - čovjek koji je iz temelja promijenio mentalitet nacije i stvorio joj prepoznatljiv identitet. Do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća Grčka nije bila košarkaška velesila ni pretjerano uspješna sportska nacija.

Onda se sve promijenilo. Košarkaški Zeus sve je iz temelja rasturio i postao nacionalno nadahnuće države koja se danas može pohvaliti s dva europska zlata, jednim svjetskim srebrom, MVP-jem NBA lige i čak devet naslova klupskih prvaka Europe.

Bez zlatnog dodira Nikosa Galisa, toga sigurno ne bi bilo. Budite uvjereni u to. Možda je najtočniji opis važnosti i utjecaja Nikosa Galisa za Grke dao grčki novinar Georgios Goulas, koji je napisao da je Galis probudio jednu luzersku naciju i poveo je u revoluciju koja traje i danas.

Galis je promijenio mentalitet luzerske nacije i stvorio šampione 

''Njegov 'božanski' nastup promijenio je stavove i ponašanja koji su bili duboko ukorijenjeni u grčkom mentalitetu. Prije smo za svaku neželjenu situaciju ili poraz krivce tražili u drugima. Uvijek nam je netko drugi bio kriv za naše neuspjehe. Ponašajući se poput uzora, Nikos je promijenio naša ograničena i primitivna uvjerenja i negativne percepcije.

Oslobodio je našeg skrivenog demona uspjeha i transformirao nas u pobjednike. Učinio je košarku našim nacionalnim sportom. Mnogi su ljudi napustili druge, tradicionalne poslove i posvetili se košarci ili drugim sportovima. Revolucija sporta u Grčkoj nakon 1987. njegov je dar svima nama.

Njegovo je naslijeđe beskrajno. Za nas Grke Galis je Bog i to će uvijek biti. Utjecaj Nikosa Galisa u Grčkoj trebao bi biti akademska studija. On je fenomen koji se nesporno prihvaća. U godinama krize i pesimizma ljudi poput njega inspiriraju, ujedinjuju i pomažu nam da se ponovno uzdignemo. Trebamo više vođa poput njega. Trebamo ga.''

''Ako sam ja vražji sin, onda je Nikos sam vrag''

Možda će zvučati kao floskula ili otrcana novinarska frazetina, ali za Nikosa Galisa zaista vrijedi ona "tko ga nije gledao, taj ne zna što je propustio". Galis je jedno cijelo desetljeće individualno dominirao protiv košarkaških monstruma kakvi su bili Arvidas Sabonis, Dino Meneghin, San Epifanio ili Dražen Petrović, ali Grčka je do 1987. redovito gubila te dvoboje isključivo zato što Galis nije imao s kim igrati.

Draženu i Sabonisu dvije su stvari bile zajedničke - obojica su bili najbolji europski igrači svog vremena i obojica su se divili, ali i bojali se Nikosa kao vraga jer je ovaj omaleni Grk bio košarkaški Keyser Söze - na prvu sitan, tih i benigan, ali s loptom u rukama nemilosrdan, ubojit i nezaustavljiv.

Zabijao je iz svih pozicija, uglavnom nakon prodora. Premda je uglavnom bio najniži na terenu, izuzetno je koristio fizičku snagu i mišićima nabijeno tijelo, tako da su se 20 ili 30 centimetara viši protivnici odbijali od njega i nemoćno promatrali kako ih Nikos s lakoćom probija i mirno polaže.

Posjedovao je fenomenalan prvi korak i fantastičan skok-šut unatrag nakon finte, potez koji danas mnogi kopiraju, pa ne čudi što ga je legendarni sovjetski trener, pukovnik Aleksandar Gomeljski nazvao košarkašem 21. stoljeća. 

''Nikos je bio više Amerikanac nego pravi Grk. Povučen, tih, nikad mu nije pretjerano godila ogromna popularnost, a u Grčkoj ga dandanas smatraju Bogom. Ono što je Jordan u Americi, Galis je tri puta više u Grčkoj. To kako ga tamo obožavaju nije normalno, a budući da mu ta ekstremna popularnost nikad nije godila, nije volio biti previše među ljudima'', rekao nam je Slobodan Piksi Subotić, legendarni šuter i Galisov suigrač iz zlatnih dana Arisa, pa dodao:

''Nikos je krasan čovjek, iz dobre obitelji, fin, pristojan, dobro odgojen. Kao igrač je bio nevjerojatan. Neviđeni radnik. Nije volio trenirati rano ujutro, ali zato bi na pripremama sve nadoknadio i nas ostale je tjerao da dajemo više nego što objektivno možemo.

Najnormalnije mu je bilo ljeti po 40 stupnjeva istrčati deset ili 20 kilometara. Dizao bi iz čučnja 350- 300 kilograma i imponirao je fizičkom snagom.

''Često su mu zamjerali da je sebičan, možda je tu bilo i istine, ali kad znaš da u ekipi imaš takvog strijelca, onda mu moraš i oprostiti što je nekad možda i previše forsirao. Bio je stroj za koševa, ali kad bi želio asistirati, činio bi to na spektakularan način, pronalazio nas je kroz uši protivnika.''

Galis je bio rođeni pobjednik, mrzio je gubiti čak i na treninzima. Na svakom treningu i utakmici davao je svoj maksimum. Od suigrača je očekivao da se prema košarci odnose poput njega jer je bio svjestan da samo maksimalna ozbiljnost dovodi do pobjeda i trofeja, koji su mu bili opsesija.

U dokumentarnom serijalu Posljednji ples vidjeli smo kako se Michael Jordan u želji da suigrači slijede njegov fanatični pristup košarci često ponašao poput zlostavljača. Subotić nam kaže da Galis ni izbliza nije bio takav karakter:

''Više od svega je volio pobjeđivati, na treningu bi ludio kad bi vidio da netko ne daje svoj maksimum, da zabušava. No nikad nije bio lik koji bi vikao na suigrače, svađao se, urlao na njih zbog neke nedodane lopte. Svi smo imali nevjerojatno poštovanje prema Nikosu jer smo znali da jedino on uvijek može zabiti zadnji koš za pobjedu.

Bio je rođeni strijelac. Na sto načina je mogao zabiti. Ušao bi u reket i napao visokog, onda ono njegovo lomljenje u zraku, što je danas popularno u NBA ligi. U igri jedan na jedan ga se nije moglo braniti, slomio bi čuvara i potom položio. Imao je fantastičan skok-šut. Nije puno šutirao za tri poena. Nikad neću zaboraviti utakmicu protiv PAOK-a. Trice je gađao 4/4. Ni sam nije mogao vjerovati.''

Najbolji strijelac u povijesti europske košarke 

Galis je u dresu reprezentacije debitirao na Eurobasketu 1981., na kojem je Grčka izgubila svih pet susreta u skupini, čak i od reprezentacije Engleske. Dvije godine kasnije, na EP-u u Francuskoj, Grci zauzimaju 11. mjesto od 12. ekipa, ali Galis uzima titulu najboljeg strijelca turnira s 33.6 poena po susretu. To je ponovio i na EP-ima 1987. (37)., 1989. (35.6) i 1991. (32.4), a na Mundobasketu 1986. u Madridu također je bio prvi topnik turnira s 33.7 poena po utakmici. 

''Ako sam ja vražji sin, onda je Galis sam vrag. Volio bih igrati s njim kako bih mu mogao stalno dodavati loptu i onda se diviti gledajući kako trpa koševe'', rekao je svojedobno Dražen Petrović, mašina za koševe, koji je tako priznao da bi nezasitnu glad za poenima podredio košarkaškom hedonizmu gledanja još većeg killera nego što je sam bio. A golijat iz Zelene šume Sabonis priznao je: ''Ako Galis želi zabiti, onda će zabiti bez obzira na to tko ga i kako čuva.'' 

Galisov Aris i poljski Lech iz Poznana susreli su se u grupnoj fazi Kupa prvaka u sezoni 1989./90., a u dvoboju odigranom u Solunu Aris je slavio 116:92. Nikos je zabio 52 poena i dodao 10 asistencija, a nakon utakmice trener Lecha Wojciech Krajewski otkrio je kakvu je taktiku složio za obranu od grčkog snajpera:

"Dao sam konkretne upute kako se braniti protiv ostala četiri igrača. Što se tiče Nikosa, samo smo mogli sjediti i moliti se.''

Ludnica 1987. u dvorani Mira i prijateljstva promijenila je Grčku, a Galis je postao božanstvo 

Ključan trenutak karijere Nikosa Galisa, ali i prekretnica za budućnost grčke košarke, bio je Eurobasket 1987. u Ateni. Izbornik Kostas Politis napokon je imao ozbiljnu momčad. Prva petorka u sastavu Giannakis, Galis, Kambouris, Christodoulou i Fasoulas bila je vrlo dobra, no ostatak rostera nije bio te kvalitete pa Grcima u brutalnoj skupini sa Sovjetima, Jugoslavijom i moćnom Španjolskom nitko nije davao ni najmanje šanse. Međutim...

''Nadali smo se da bismo možda mogli u borbu za medalje, ali da ćemo osvojiti Olimp, prvo mjesto, to ni u najluđim snovima nismo sanjali. Ali kako je turnir odmicao, kada smo pobijedili Jugoslaviju, nacija je poludjela. Nastavak natjecanja igrali smo u transu i trijumf u finalu protiv SSSR-a samo je slijed svih tih događanja", pričao je kasnije Galis.

Grčka je skupinu prošla kao četvrta, ali pobjeda nad Jugoslavijom gurnula ju je u četvrtfinale protiv favorizirane Italije. Galis je odigrao fenomenalno, pogađao je iz svih pozicija i na krilima 20 tisuća fanatičnih navijača Grčka je izborila povijesno polufinale protiv Jugoslavije.

Stručnjaci Grcima nisu davali previše izgleda, nevjerojatan put do polufinala pripisivali su isključivo paklenoj domaćinskoj atmosferi i nadahnutom Galisu, ali očekivali su da će grčka bajka tu prestati. Početak utakmice dao je naslutiti da će tako i biti. Jugoslavija je stalno imala prednost, u jednom trenutku bilo je +15, a na odmor se otišlo s +10 za ekipu Kreše Ćosića. No tko zna što se dogodilo u poluvremenu.

Plavi su neobjašnjivo prestali igrati, a Grci su počeli letjeli parketom kultne dvorane Mira i prijateljstva. Galis je utrpao svojih 30, no ključni faktor senzacije bio je mlađahni Teofanis Christodoulou, koji je s nekoliko nemogućih trica odveo Grčku u finale protiv Sabonisa, Marčiulionisa, Volkova i Tihonenka, brutalne momčadi koja će iduće godine na Igrama u Seulu uzeti zlato pobijedivši najprije Amerikance s Admiralom Robinsonom u polufinalu te Jugoslaviju u borbi za prvo mjesto.

SSSR je igrački bio puno jača momčad od Grčke, no Grke za to nije bilo briga. Nakon rušenja Jugoslavije, nabijeni samopouzdanjem i činjenicom da je čitava nacija iza njih, Grci su željeli samo zlato, a Galis je poslije polufinala svoju momčad unaprijed okitio zlatom kao da se u finalu s druge strane parketa ne nalazi igrački daleko najjača reprezentacija u Europi.

''U nedjelju, 14. lipnja, nakon što dobijemo Sovjete očekujem da cijela nacija izađe na ulice i da vodstvo naše zemlje proglasi taj dan praznikom'', u transu je pričao Galis. I zaista, nakon produžetaka Grčka je srušila SSSR 103:101 i napravila do tada najveću senzaciju u povijesti europske košarke. Galis, koji je u finalu zabio 40 poena, podsjetio je novinare na izjavu koju je dao prije finala.

''Sjećate se kad ste me pitali je li mi susret protiv Italije najbolji u reprezentaciji i ja sam vam odgovorio da jest, ali da ću biti još bolji u posljednje dvije utakmice? Sada vidite da vam nisam lagao. Da, ovo protiv SSSR-a je moj vrhunac. Ne može se bolje jer ipak je to finale, utakmica života'', ponosno je govorio čovjek koji je tog trenutka postao Nikos Veliki, kako se i danas zove dvorana u njegovom Solunu, baš kao i olimpijska dvorana u Ateni.

Samo Nikos i Maradona 

Nijedna reprezentacija u bilo kojem sportu nije došla do zlata na pogon isključivo jednog igrača. Možda, ali samo možda Argentina na genij Maradone u Meksiku 1986. Na tom Eurobasketu Galis je igrao u prosjeku više od 40 minuta po utakmici. U osam utakmica na klupi je proveo tek tri i pol minute prve utakmice protiv Rumunjske.

Do kraja je odigrao svaku sekundu i turnir je zaključio s 37 poena u prosjeku. Dovoljno da bude uvjerljivo izabran za najboljeg igrača Eurobasketa i da pokupi sve individualne nagrade te godine. Koliko je Galis bio dominantan te 1987., najbolje govori potez Ace Petrovića, koji je u izboru za najboljeg igrača Europe glasao za Nikosa, a na za brata Dražena. 

''Mislim da je to bilo logično razmišljanje. Grci su bili prvaci, mi tek treći, a Galis je bio daleko najbolji igrač i strijelac turnira. Bez obzira na bratske odnose, bila je to korektna odluka s moje strane. Je li Dražen bio ljut zbog toga? Ne znam, nismo nikad pričali o tome, ali ne vjerujem da je imao bilo što protiv. Grci su nas dva puta dobili na tom Eurobasketu, bili su prvaci, a Nikos je dominirao, tako da nije bilo nikakve dvojbe tko je bio najbolji te godine'', rekao nam je Aco pa nastavio:

''Tada se Grcima sve poklopilo. Igrali su doma u onakvoj atmosferi, složili su jako dobru i karakternu momčad i stvarno ih je bilo teško dobiti. Galis je bio najbolji, to je točno, ali Nikos nikad nije bio klasični košgeter, bio je surovi realizator. Nije šutirao trice, zabijao je s poludistance i nadskokom u reketu.

Ne mogu čak reći ni da je bio klasični lider jer taj nije progovarao. Samo bi šutio s onim svojim poker faceom. Rekao bih da je ključni igrač za atmosferu u ekipi bio grčki bog rata Giannakis. On je skakao, veselio se, pokazivao je emocije, a Galis je samo trpao. Zato bih rekao da je Galis bio najbolji, ali Grčka je imala još nekoliko junaka.''

Nikos Galis rođen je kao Nikolaos Georgalis u Union Cityju, u američkoj saveznoj državi New Jersey, a roditelji su mu u SAD stigli 1940-ih s otoka Rhodosa. Kako je Amerikancima bilo teško izgovarati njegovo grčko ime, dobio je i amerikaniziranu verziju Nick, a kasnije konačno i Nikos Galis.

Želio je biti boksač poput oca, ali majka Stella više nije željela gledati sina u krvi 

Mladom Nikosu prvi životni uzor bio je otac Georgis, a kako se Galis senior bavio boksom, Galis junior također je navukao rukavice i pokušao ići očevim stopama. Oni koji su ga gledali kažu da nije bio loš, ali boksačku karijeru mu je, na radost košarke, prekinula majka Stella, koja više nije mogla gledati sina kako krvav i otečenog lica svakodnevno dolazi kući.

Nikos je zatim probao i s američkim nogometom, no vrlo brzo se uhvatio košarke. Na igralištima New Jerseyja igrao je od jutra do mraka, ako je trebalo i sam. Samo on, lopta i koš. Idol mu je bio legenda Knicksa Walt Fraizer, u srednjoj školi igrao je za čuvenog trenera Williama J. McKeevera, a potom je upisao Seton Hall University.

Kao brucoš Galis prvu godinu nije dobivao puno minuta, ali klasa je vrlo brzo izašla na površinu i do kraja studiranja je prosjek koševa s 3.2 podigao na 27.5. Te posljednje sveučilišne godine Galis je bio treći strijelac NCAA lige. Bolji su bili samo Lawrence Butler iz Idaho Statea i stanoviti Larry Bird s koledža u Indiani. Trener Seton Halla Billy Raffery za Galisa je rekao da je najbolji igrač kojeg je ikad trenirao.

Po završetku fakulteta 1979. Galis se prijavio na NBA draft, ali unatoč fantastičnim brojkama na koledžu, bio je izabran od Celticsa (iste te godine Boston je kao šesti pick prve runde izabrao Larryja Birda) tek kao 68. pick. Razlog? Katastrofalan odabir agenta.

Katastrofalan agent i najveća Redova pogreška u životu Nikosa su poslali u Solun

Galisov menadžer Bill Manon u to je vrijeme bio agent i pop zvijezdi Diani Ross, koja je tada bila jedna od najvećih svjetskih glazbenih atrakcija, tako da se Manon nije previše zamarao nekakvim Grkom koji igra košarku. Kako Manon Galisu nije dogovorio nijedan pripremni trening pred draft s bilo kojom od NBA momčadi, jedan od najboljih sveučilišnih igrača u Americi bio je misterij za sve NBA franšize.

Jedino je Red Auerbach preuzeo rizik i draftirao Galisa pred sam kraj drafta. Ipak, Nikos nikad nije zaigrao uz Birda, Parisha i McHalea. U predsezoni se ozlijedio, a prve liječničke prognoze nisu mogle garantirati datum povratka na teren. Auerbach nije imao strpljenja čekati i umjesto Galisa potpisao je Geralda Hendersona. 

''Uh, koliko sam bio nesretan zbog činjenice da neću zaigrati u NBA ligi. Zamislite, dijeliti svlačionicu s Larryjem Birdom. Ali netko gore htio je drugačije'', godinama kasnije pričao je Galis. Najprije su ga vrbovali atenski velikani Olympiakos i Panathinaikos, no odbio ih je jer nije imao namjeru igrati bilo gdje drugdje osim u NBA-u.

Međutim, jedan neočekivani događaj natjerao je Nikosa da se predomisli. Njegova majka Stella pretrpjela je moždani udar, a Galis, koji ju je obožavao, shvatio je da mora napraviti sve kako bi zaradio novac za njeno liječenje. 

Prvi mu je pristupio George Kastrinakis u ime Olympiakosa, a odmah poslije toga stigle su ponude Panathinaikosa i Arisa, malog i nebitnog solunskog kluba, koji je dotad bio prvak samo jednom, i to pradavne 1930.

Galis je najprije odbijao bilo kakvu mogućnost da ode u Solun, no uprava budućeg prvaka Grčke nije prihvaćala odbijenice i poslala je dva svoja predstavnika u SAD. Znali su da mu je majka bolesna i donijeli su joj poklon. Tada je Nikos prelomio.   

''Pobrinut ću se da se vaše dijete osjeća kao moj sin", bila je to ključna rečenica Georgea Tsiligaridisa, čovjeka koji je u ime Arisa preuzeo pregovore u SAD-u, upućena sportaševoj majci. 

''Pristupili su mi vrlo ljudski i odabrao sam Aris iako je plaća bila manja nego što su mi ponudili Panathinaikos ili Olympiakos'', rekao je Nikos.

Mislio je ostati godinu dana, ali...

Tako se jednog oblačnog dana u listopadu 1979. Galis našao u sobi Makedonie Pallas hotela, koja mu je bila prvi dom u Solunu. Kroz prozor je tupo zurio u grad misleći da će se u njemu zadržati tek godinu-dvije kako bi skupio novac za majku i odmah se potom vratiti u SAD.

Više od svega želio se vratiti kući i slijediti američki san o NBA ligi, no sudbina je htjela drugačije i od tog dana povijest grčke košarke, ali i grčkog sporta počela se radikalno mijenjati. 

Galis je istog trenutka dobio grčku putovnicu, tako da je odmah mogao nastupiti za reprezentaciju, a ugovor koji je dobio bio je ogroman za ono doba. ''Godišnje je u Arisu zarađivao milijun i pol dolara. Za ono vrijeme bio je to golem novac, najveći u Europi. Mislim da je taj rekord srušio tek Dino Rađa kad je otišao u Rim'', rekao je nam je Piksi Subotić.

Već u prvom susretu za Aris Galis je pokazao klasu. Protiv Iraklisa je zabio 30 poena, no kako je momčad bila slaba, koliko god je Nikos ubacivao, Aris je uglavnom gubio i bio daleko od vrha.

''Premda sam puno zabijao, uglavnom smo gubili utakmice i zato sam bio tužan i nesretan. Odlučio sam ostati još sezonu i rekao sam si da ću otići ako ne budem vidio da se stvari popravljaju'', pričao je Nikos o svojim počecima u Grčkoj. Srećom za solunske navijače, Ironman, kako su ga zvali, suigrače je činio boljima, u svlačionicu je unio pobjednički mentalitet, ekipa je počela pobjeđivati, a on je rušio rekord za rekordom.

Od 1981. do 1991. bio je najbolji strijelac grčkog prvenstva, a čak osam puta bio je prvi košgeter Eurolige (1986., 1987., 1988., 1989., 1990., 1991., 1992. i 1994.). Prvu titulu u Grčkoj je osvojio 1983., a od 1984., kad se momčadi priključio Panagiotis Giannakis, te 1986., kad je iz ljubljanske Olimpije došao Piksi Subotić, Aris se nametnuo kao jedna od najboljih momčadi Starog Kontinenta te ekipa koja u Grčkoj nije imala nikakvu konkurenciju.

Klub iz Soluna je u tom periodu osvojio osam naslova prvaka Grčke, od toga sedam uzastopnih, a tri puta plasirao se na Final Four Kupa europskih prvaka. Bio je to početak uzleta grčke košarke.

''Kad sam 1986. došao u Solun, tada u Grčkoj nije bilo stranaca u domaćem prvenstvu. Eventualno bi pokoja momčad imala jednog ili dva strana igrača koji bi mogli igrati samo u Europi. U domaćem prvenstvu ne. Uglavnom su dolazili američki igrači grčkih korijena. Košarka tada u Grčkoj nije bila pretjerano popularna, no Galis je sve to preokrenuo.

Kad sam stigao u Solun, svi su mislili da nešto muljamo, da su u Arisu napravili neku prevaru da me dovedu jer sam bio stranac, ali moja majka je zaista Grkinja'', priča nam Subotić, koji je u Solunu dobio i grčko ime Lefteris.

Porušio je sve rekorde, a šokirao je i Jordana

Ono što je Michael Jordan radio u NBA ligi, Nikos Galis radio je u Europi. Malo je poznato da su se dvojica genijalaca susrela na jednoj prijateljskoj utakmici prije točno 40 godina.

Sveučilišna momčad North Caroline s Jordanom, Samom Perkinsom i prvim pickom drafta 1986. Bradom Daughertyjem u sklopu europske turneje 20. listopada 1983. stigla je u Solun kako bi odigrala revijalni susret protiv reprezentacije Grčke.

Amerikanci su slavili 100:83, Jordan je zabio 34 poena, a Galis 24 (u bespućima interneta može se pronaći i netočna informacija da je Nikos ubacio čak 50 poena). Nakon susreta najveći igrač svih vremena grčkim je novinarima rekao da ga je Galis šokirao i da nije očekivao da Grčka ima takvog igrača. 

''Galis je kompletan igrač. Nisam očekivao da ću vidjeti takvog strijelca u Europi, pogotovo ne iz vaše zemlje'', rekao je Jordan nakon utakmice. 

Aris je iz sezone u sezonu sve bolje igrao, a Galis je bio nezaustavljiv. Rijetke su bile utakmice u kojima nije zabijao 35-40 poena. Nerijetko je išao i preko 50, a na njegov pogon momčad iz Soluna pretvorila se u jednog od glavnih favorita za sam krov Europe.

Tko zna koliko je fenomenalnih partija odigrao, no možda je najupečatljivija bila ona 21. siječnja protiv Tracera iz Milana. Talijani su te sezone stvorili megamomčad s jedinim ciljem da osvoje Europu. Glavna zvijezda bio je legendarni Bob McAdoo, MVP NBA lige (1975. kao član Buffalo Bravesa), dvostruki NBA prvak s Lakersima (1982. i 1985.) i bez konkurencije najbolji američki košarkaš koji je ikad igrao u Europi.

Te lude večeri naklonio mu se i najbolji Amerikanac koji je ikad igrao u Europi

Tu je još bio najbolji talijanski košarkaš u povijesti i član Kuće slavnih Dino Meneghin, ali i klase poput Riccarda Pittisa i Mikea D'Antonija. Aris je pregazio momčad koja će par mjeseci kasnije postati prvak Europe, a Galis je zabio 50 poena uz nestvaran prosjek šuta 21/28. Nakon utakmice McAdoo, koji je zabio 38 poena, nije mogao vjerovati čemu je prisustvovao.

''Večeras sam vidio Galisa kako radi stvari koje nisam vidio ni kod jednog igrača Lakersa i Celticsa", rekao je jedini košarkaš u povijesti koji je bio MVP NBA lige i Eurolige.

''Te večeri je i mene išlo, zabio sam 37 poena uz sedam trica. Bila mi je to najbolja utakmica u Europi, ali ono što je Galis napravio... Sjećam se da je sutradan Gazzetta dello Sport pisala pjesme o njemu'', prisjetio se te utakmice i Subotić. Kako smo već napisali, Tracer i McAdoo te su sezone postali prvaci Europe, a Aris je završio četvrti na svom debitantskom nastupu na Final Fouru. U borbi za broncu pobijedio ga je beogradski Partizan.

Tragedija koja mu je kasnije postala inspiracija

Aris je bio jedna od najboljih momčadi Europe, Galis je bez ikakve konkurencije bio najopakiji strijelac, a Grčka je polako postajala košarkaška velesila. No samo mjesec dana nakon nastupa na završnom turniru najboljih ekipa Europe dogodila se tragedija koja je umalo okončala karijeru grčkog boga košarke.

Naime, u prometnoj nesreći Nikosu je poginula obožavana supruga Tzeni. Nikos je bio shrvan, pao je u depresiju i razmišljao da se ostavi košarke. Dugo nije imao volje ni za što, najmanje za košarku. Tzeni mu je bila najveća potpora, životna inspiracija i smatrao je da bez nje više ništa nema smisla. Srećom, predomislio se. Tragediju je iskoristio kao pogonsko gorivo i obećao da će u nastavku karijere igrati za voljenu Tzeni. 

Zagreb je 1989. bio domaćin Eurobasketa. Jugoslavija i Sovjetski Savez bili su jedini favoriti za finale. Na Grke opet nitko nije računao, no kao i dvije godine ranije, Galis je napravio čudo. U polufinalu su Grci nakon drame još jednom nadigrali Sovjete 81:80, a Nikos je zabio 45 poena. Još jednom, 45 poena od ukupno 81 svoje momčadi!

Grci u finalu protiv Jugoslavije nisu imali nikakve šanse. Momčad Dude Ivkovića taj je turnir odigrala besprijekorno, no Grci nisu pretjerano tugovali. Napravili su fantastičnu stvar, a Galis je još jednom bio najbolji strijelac turnira.

Iste te 1989. Jugoplastika je osvojila svoj prvi od tri uzastopna naslova prvaka Europe, a Aris je u borbi za treće mjesto nadvisio Barcelonu. Godinu dana kasnije Aris je i treći put zaredom završio na Final Fouru, ovaj put kao četvrti - iza Jugoplastike, Barcelone i Limogesa. 

Aris ga se riješio, a onda je veteran u zelenom dresu pokazao kakva je klasa

Bio je to labuđi pjev najveće generacije Arisa svih vremena. U sezoni 1991./92. Aris prvi put od 1984. nije osvojio naslov prvaka, a bila je to zadnja sezona Nikosa u solunskom klubu. Momčad je bila u evidentnom padu, uprava je pokušavala smanjiti dugove, a Galisova ogromna plaća bila je težak uteg s kojim se klub više nije mogao nositi.

Nikos je bio vjeran Arisu, nije želio otići, smatrao je da može još puno dati ekipi, ali bio je prisiljen na odlazak. U svojoj zadnjoj utakmici za Aris u finalu Kupa zabio je 18 poena za još jednu titulu. Prešao je u Panathinaikos, a premda je bio u veteranskim godinama, i u Ateni je pokazao klasu.

U zelenom dresu dva je puta bio najbolji strijelac Eurolige, jednom najbolji asistent elitnog natjecanja, a Zelene je 1994. odveo do trećeg mjesta na Final Fouru Eurolige, što je bio najbolji europski rezultat Zelenih ikad. Zadnju utakmicu u karijeri odigrao je s 37 godina 12. listopada 1994. protiv Dafnisa.

Samo je izašao iz dvorane i nikad se više nije vratio 

Šest dana kasnije trener PAO-a Kostas Politis Galisa nije uvrstio u prvu petorku u ligaškom dvoboju protiv Ampelokipoija. Galis je bio bijesan, pucao je od srdžbe, ali nije ništa govorio. Odluku trenera podnio je stoički, baš onako kako se ponašao u cijeloj karijeri.

A kad ga je Politis u jednom trenutku pozvao da uđe u igru, Galis je samo ustao i izašao iz dvorane. Otišao je i nikad se više nije vratio. Bio je to neslavan kraj jedne od najfascinantnijih bajki u povijesti košarke. 

''Žao mi je što je na taj način završio karijeru. Nikos nije volio biti na klupi, smatrao je da stalno mora biti na parketu i naljutio se. Imao je još nekoliko ponuda, ali je smatrao da je završio. Potpuno se povukao iz košarke. Zvao ga je savez da preuzme neku od funkcija, zvao ga je Aris, ali sve je to odbio. Posvetio se samo obitelji.

Šteta jer mislim da netko poput njega može itekako puno dati košarci. No to je bila njegova odluka. Aris mu je umirovio dres prije deset godina, a ovo ljeto to je napravio i grčki savez tijekom prijateljske utakmice protiv Slovenije. Bilo je to lijepo jer Nikos je to zaslužio'', dodao je Piksi Subotić.

Bez Galisa ne bi bilo ni Giannisa, ne bi bilo ničega

Prije šest godina Nikos Galis primljen je u košarkašku Kuću slavnih u američkom Springfieldu. Prezenter i čovjek koji ga je uveo u društvo besmrtnika bio je Bob McAdoo. Galisove brojke i individualne te momčadske nagrade su impresivne, no njegova najveća ostavština ne leži samo na papiru i u povijesnim knjigama košarke.

Nikosov najvažniji pečat je to što je doveo Grčku na košarkašku mapu svijeta, a njegova inspirativnost i karizma tu su je i zadržali 30 godina nakon što je prestao igrati.

Da nije bilo Galisa, teško je vjerovati da bi bilo Theodorosa Papaloukasa, Vassilisa Spanoulisa, Ioannisa Bourousisa, Dimitrisa Diamantidisa, pa na koncu i samog Giannisa Antetokounmpa. A sve to samo zato što je jednog dana prije 44 godine Red Auerbach napravio najveću pogrešku u karijeri.