DANAŠNJI GNK Dinamo Zagreb kroz povijest je dosta eksperimentirao s imenom, pogotovo od hrvatske samostalnosti, bilo je i polemika o porijeklu i nastanku kluba, o tome čiji je pravni nasljednik, pa time i kad je zapravo osnovan.

Datum koji se ustalio je 26. travnja 1911. godine, kad je nastao Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub. Za 108. rođendan Dinama u suradnji s Yugopapirom objavljujemo dossier Pere Zlatara iz Intervjua 1982. godine o najslavnijoj šampionskoj sezoni kluba s Maksimira.

Travanj 1982: I prije službenog završetka nogometnog prvenstva, zagrebački Dinamo osigurao je titulu prvaka koja je za ovaj klub više od slavlja. To je razbijanje kompleksa dugog gotovo četvrt stoljeća. Jer Modri su se posljednji put okitili šampionskom krunom još 1958., kad većina sadašnjih prvotimaca nije bila ni rođena.

Zato je ovaj "dossier" prilika da nešto više kažemo o Dinamu jučer, danas i sutra, o njegovoj povijesti i planovima za budućnost. Prilog je pripremio naš urednik Pero Zlatar...

Predsjedavajući u Dinamovom predsjedništvu je umirovljeni general Đuka Prilika, za kojega kažu da je bio jedan od vrlo rijetkih vojnika s visokim činom koji se, i u vremenima kad je za uniformirana lica bilo uputno navijati za Partizan, otvoreno i žustro izjašnjavao kao dinamovac. I to vatreni.

Ne baš razmetljiv na riječima, Prilika svoju izuzetnu priliku da govori kao prvi čovjek šampionskog kluba prepušta treneru Miroslavu Blaževiću, treneru o kojem su doslovno pisale sve jugoslavenske dnevne, tjedne, dvotjedne i ostale novine. Pa ipak, u trenucima razgaljene opuštenosti, u prostorijama Dinama na samom stadionu (gdje Modri ovoga proljeća n jednom nisu poraženi), i to samo u neslužbenim razgovorima, drug general-predsjednik reći će da nijedan naslov prvaka, bilo koje jugoslavenske sportske ekipe, nije zaslužio biti proslavljen tako bučno, veselo i radosno kao ovaj sadašnji Dinamov, nogometni:

"Bili ste u pravu", kaže mi, "kad ste još davno utvrdili da Dinamo za sobom ima najstrpljiviju navijačku vojsku na svijetu! Ti su navijači takoreći četvrt stoljeća čekali ovaj svečani trenutak i napokon su ga dočekali. Ovo je ujedno i izvanredna šansa da Dinamo postane još jači i da uđe u krug jakih europskih klubova..."

Očito se Prilika sjeća dana kad je Dinamo pod vodstvom onda još neafirmiranog trenera Branka Zebeca, kojem je rad s Modrima bio prvi angažman u njegovoj kasnije bogatoj i raskošnoj trenerskoj karijeri, propustio vlak koji je vozio u klub međunarodnih velikana.

U sezoni 1965./66. Dinamo je sjajnim igrama došao do finala Kupa velesajamskih gradova, preteče današnjeg vrlo uglednog Kupa UEFA-e, eliminiravši, između ostalih, i velikane kao što su torinski Juventus (bilo je 3:0 u Zagrebu) i frankfurtski Eintracht u možda najfurioznijoj utakmici ikada viđenoj u Maksimirskoj šumi (4:0 za Dinamo, poslije 0:3 u prvom susretu na njemačkom tlu).

Tragedija sjajnog Lamze

Tada se Dinamo tukao i na drugoj sportskoj fronti: za naslov prvaka Jugoslavije koji mu je bio nadohvat ruke. S ekipom Sarajeva borio se za titulu i izgledi su bili 75 posto na strani Zagrepčana.

Ali tada je zla kob pokazala zube i svoje najružnije lice. Da bi zaštitio svoje momke od euforičnih navijača, koji su bučno slavili ulazak u finale Kupa velesajamskih gradova i povrh toga blistavu predstavu cijele momčadi, a prije svih Stjepana Lamze (kojem su pojedini reporteri bez pretjerivanja dali ocjenu višu od maksimalne desetke - čak 11!), Zebec ih sklanja u tišinu izvan grada. Odveo ih je u zelenilo kojim je okružen ljupki motel "Šumski dvor" podno Sljemena, s kojega Zagreb izgleda kao da je u velikom loncu. I te večeri došlo je do nesreće koja se dugo vukla po sudskim hodnicima i koja do dana današnjega nije još posve rasvijetljena.

Junak nad junacima, najzaslužniji za senzacionalno visoku pobjedu nad Eintrachtom i za plasman u finale, Stjepan Lamza, strmoglavljuje se s balkona i glavom udara o betonski pločnik u dvorištu motela. U kritičnom stanju prevezen je u bolnicu u kojoj je ostao više od sto dana. To je ujedno bio i nasilni kraj njegova blistavog druženja s loptom.

Ali i početak kraja Dinamovih nadanja da će se četvrti put okititi domaćim šampionskim lovorovim vijencem. Potresena i uznemirena momčad Modrih neočekivano gubi tri boda u finišu prvenstva: tri kola pred kraj s Rijekom u Rijeci (2:3) i potom u derbiju u Zagrebu protiv Sarajeva (0:0). 

Unatoč porazu na Kantridi, u Maksimiru bi im pobjeda nad Sarajlijama osigurala naslov jer su imali neusporedivo povoljniju razliku postignutih i primljenih golova. Ovako je konačni redoslijed bio: Sarajevo 42 boda, Dinamo 40 bodova.

Pad poslije pothvata

Razočarani apsolutist Branko Zebec, makar nitko nije tražio njegovu glavu zbog tužnog raspleta prvenstva, prgavo se sukobljava s pojedinim članovima Uprave oko produžetka ugovora ondašnjeg klupskog asa Rudija Belina i ostavlja se naglo kormila. Na njegovo će mjesto doći Ivica Horvat pod čijom će dirigentskom palicom u finalu Kupa velesajamskih gradova, u dva dvoboja s uglednim engleskim Leedsom, u Zagrebu 2:0 i u Leedsu 0:0, Dinamo postati vlasnikom toga trofeja i do danas ostati jedini jugoslavenski klub koji je osvojio neki službeni europski klupski naslov.

No bez obzira na tu vrlo značajnu i lijepu utjehu, znalci vele da je "slučaj Lamza", koji je uvjetovao gubitak prvenstva Jugoslavije i odlazak Branka Zebeca, označio početak duge i nemile krize u kojoj se Dinamo godinama gušio. Bilo je trenutaka i kad se morao boriti za opstanak u prvoligaškom elitnom društvu, u kojem je neprekidno od 1946. zajedno sa Crvenom zvezdom, Hajdukom i Partizanom, tj. preostalom trojicom iz naše velike nogometne četvorice. Istina, godine 1969. i 1980. uzet će svoj peti i šesti Kup maršala Tita, ali...

Pravo i najveće slavlje grunulo je ovih dana kad se Dinamo poslije dugog, dugog čekanja, nadanja i iščekivanja, prvi put poslije godine 1958., vratio u Maksimir okrunjen kao prvak Jugoslavije.

Evo jedanaestorice koja je osvojila Kup velesajamskih gradova: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gucmirtl i Rora, uz vrlo važnu napomenu da su se u prethodnim utakmicama u timu pojavljivali reprezentativci: Lamza, Cvek i Novak, zatim izuzetni klupski igrač kao što je Jukić...

Što bi bilo, pitaju se potkovaniji pratitelji uspjeha i neuspjeha kluba iz Maksimira, da je ondašnja Uprava bila energičnija i da nije dopustila da Zebec prije dogovorenog roka raskine ugovor?

Dvadeset i treći trener Modrih

Gotovo svi su uvjereni da bi Modri s takvim kadrom sjajnih igračkih majstora (od svih koje smo nanizali, samo Gucmirtl i Jukić nisu zaigrali u A reprezentaciji Jugoslavije!), uz neka značajnija pojačanja kao što su na primjer Fikret Mujkić, Lalić i još neki koji nisu došli samo zato što više nije bilo Zebeca - otvorili i teška vrata Europe. Zar, na kraju krajeva, Branko Zebec, koji je iz Dinama otišao ravno u minhenski Bayern, nije od ekipe u kojoj su prve vedete bili golman Sepp Maier, bek Schwarzenbeck, čudesni veznjak Franz Beckenbauer i tvorničar zgoditaka Gerd Müller, napravio jednu od najsjajnijih europskih sportskih tvrtki?

Sada, u eri 23. Dinamova trenera, Miroslava Blaževića, poslije dužeg posnog i jalovog razdoblja, ponovno je na usnama najfanatičnijih plavih vjernika zatitralo pitanje:

"Može li Dinamo dalje? Može li naš prvak postati netko i nešto u Europi?"

Blažević je uvijek optimist

Ako o tome razgovarate sa spomenutim trenerom, on će, kakav je, nepopustljivi borac i neizlječivi optimist kojeg u radu vodi olimpijsko načelo: brže, više, dalje, britko uzvratiti da njegovi puleni mogu i moraju uspjeti na međunarodnoj pozornici. Naravno, on pritom nadzire svoju četu pojačanu s nekoliko zvučnih imena. Iz vlastitoga kadra očekuje jednoga iz zlatnoga trolista mladih lavova - Boru Cvetkovića koji će svojim blistavim prodorima s krila itekako zapošljavati Deverića i Mlinarića i napad učiniti još ubojitijim; te sigurnog i pouzdanog srednjeg pomagača Srećka Bogdana, čiji bi skokovi donijeli prevlast u zraku u svom kaznenom prostoru. Obojica će još neko kraće vrijeme nositi uniformu vojnika JNA, a potom ih putevi vode jedino u Dinamo.

Povrh toga, pouzdani izvori, koji su to prestali biti, šire vijesti da su Blaževićevi izaslanici u vrlo konkretnim razgovorima sa Zemuncem Zvonkom Živkovićem, jednim od stupova Partizana, kojem se ljeti gasi ugovor i on postaje slobodan da bira i izabere hoće li i nadalje ostati s Crno-belima koji će, naravno, učiniti sve što im je u moći da ga zadrže, hoće li u Crvenu zvezdu koja je najpopularnija, hoće li u Hajduk koji ga zove jer ne odustaje od već ustaljenog principa da svake godine dovede po jedno skupo i zvučno veliko ime, ili možda u Dinamo koji se posljednji uključio u lov za traženom zvijezdom ali je trenutačno kao klub - hit proljeća najatraktivniji?

Stranci u Dinamu, zašto ne?

Ali Ćiro Blažević gleda i izvan granične rampe. Pošto je napokon uredio da se na njegovom popisu nađe mladi australski reprezentativni sin doseljenika iz Hrvatske, Edi Krnčević, 193 cm visoki frizer za dame iz Melbournea ("Edi je jedan od najboljih igrača glavom koje sam vidio!" ushićeno će reći Blažević), njegovi apetiti nisu prestali. Za vrijeme povremenih posjeta Švicarskoj - zemlji u kojoj je počeo i proslavio se kao trener, Blažević je tu i tamo drugarski ali vrlo konkretno razgovarao s Juricom Jerkovićem, nekadašnjim hajdukovcem, sada superstarom Züricha, potencijalnim kandidatom izbornika Miljana Miljanića za Mundijal u Španiji. 

J. J. ne bi imao ništa protiv da svoj igrački staž završi u Dinamu, a Blažević ne taji da bi mu dotični Jurica sjajno došao u budućim utakmicama u Kupu europskih prvaka.

Na svom popisu želja trener Dinama ima još jednoga stranca bez kapi naše krvi, iz Južne Amerike točnije: iz Urugvaja, Čilea, Perua i Paragvaja nude mu nekoliko "strašnih", a za naše pojmove (kad se u igri kod domaćih prijelaza već spominje i milijarda starih dinara) jeftinih majstora lopte. On se
planira otisnuti na zeleni kontinent i ocijeniti ih pa nije isključeno da se u plave vene ubrizga i doza latinskog temperamenta.

Ne vrijedi se zanositi Sušićem

Zagrebom kola priča u koju su, što je najzanimljivije, povjerovala čak i najnepovjerljivija i najzadrtija sumnjičala. Kao poslije Mundijala, umjesto u inozemni zlatni rudnik, Safet Sušić će na godinu dana u Maksimir za debelu i fantastičnu odštetu koja još nije isplaćena u Jugoslaviji za nekog nogometaša, a prema kojoj bi i lanjski transfer Hajduk - Slišković bio mačji kašalj. Ćiro na to odmahuje rukom:

"Sa Safetom bih mogao juriti i naslov prvaka Europe. Ali ne isplati se gubiti energiju i tražiti toga momka kad će ga poslije prvenstva svijeta, a na kojem će se on proslaviti, bogati klubovi zasuti milijunima dolara. A njih Dinamo nema. Kad bih mogao birati između, recimo, Breitnera, Rummeniggea, Keegana, Platinija i Sušića, ja bih se, bez razmišljanja, odlučio za Sušića koji je po meni prvi napadač Europe. Ipak, kažem, ne valja se zanositi neostvarivim snovima.

Ostvariv bi san bio, uzmimo, transfer krila Željka Smoleka (28) iz NK Zagreba u Dinamo. Smolek je za, a ni Blažević ne bi bio protiv da tog dragulja vidi među svojim ratnicima. Ako dođe do sporazuma na relaciji Maksimir - Kranjčevićeva ulica, Smolek bi, vjerovali ili ne, bio prvi nogometaš koji je počeo i afirmirao se u NK Zagrebu, a koji bi pristupio starijem i imućnijem gradskom bratu Dinamu. Suprotnih prijelaza bilo je nebrojeno: od nekadašnjih reprezentativnih asova Mantule i Dvornića koji su se pedesetih godina iznenada preselili u susjedstvo, preko Tucaka, Stinčića, Šarovića, Čerčeka, Čopa, Valeca, Marića, Kurtele, Lipovca, Kovačića i još nekih.

Zagreb daleko od Dinama

Smolekovom prijelazu ispriječili bi se ne baš srdačni odnosi dviju uprava. Prijateljstva su kratko trajala, dok su sukobi bivali češći. Posljednji je put ratna sjekira bila iskopana poslije bitke "na život i smrt" u ovogodišnjem prvenstvu, kad se Zagreb uzalud čupao da opstane u prvoligaškom društvu, a Dinamo nastavljao nezadrživu i neviđenu pobjedničku seriju na putu do titule. U susretu u kojem je Dinamo sretno odnio oba boda (2:1), u kojem je nesretno prokockao tri jedanaesterca i u kojem nisu ispunjena očekivanja pomirljivih Purgera o bratskoj podjeli bodova - sijevalo je i grmjelo od oštrih i opakih nasrtaja.

Zato Blažević kao jedan od svojih uvjeta za svoj dalji ostanak u plavoj kući traži dovođenje novih, sposobnih članova Uprave koji bi modernije, suvremenije i elastičnije vodili Dinamov brod. U tom se zahtjevu podrazumijeva i vrlo konkretna pomoć Zagrebu, prije svega u igračima, da se ta nasukana jedrilica što prije osposobi i vrati u prvoligaške vode.

Obostrani antagonizam Dinama i Zagreba ispoljavali su se osobito kad su bili u pitanju prelasci profesionalnih nogometaša iz jednoga u drugi tabor. Još prije 12 godina Ivica Horvat je u ulozi trenera Dinama tražio da se nešto učini oko dolaska Smoleka iz Zagreba - ali se njegov vapaj odbio o kameni, neprobojni zid. Kad je trener Zagreba Dražan Jerković nagovorio mladoga Čopa da iz Dinama prijeđe u Zagreb, i kad je ovaj to učinio, "plava vlada" umalo je prekinula sve odnose s "bijelom". U toj namjeri ih je spriječila intervencija niza visokih republičkih političara.

Kad je Drago Rukljač stavljanjem pred zid pritisnuo Upravu Zagreba da ga pusti na godinu dana, ova mu je radije dala zeleno svjetlo za Hajduk negoli za Dinamo. Kad je reprezentativac Božo Bakota (danas igra u Austriji, u Grazu) izmolio da ga malo prije vremena puste iz kluba i kad su neumoljivi šefovi napokon popustili, sve je palo u vodu čim ga je Vlatko Marković, tada trener Dinama, pozvao u svoj tabor.

Blažević, možda, u Zvezdi

Blažević žustro propovijeda maksimu da će s jakim Zagrebom i njegov Dinamo biti jači. I stoga nitko od dinamovaca koji trijezno rasuđuju i prosuđuju njegov energičan zahtjev o osvježenoj Upravi koja će ići u korak sa suvremenim kretanjima ne shvaća kao ucjenu i stavljanje noža pod grlo.

Jer zna se da je ovog trenutka taj uporni čovjek jedan od najtraženijih europskih trenera. Švicarski list "Bild" je nedavno pod jakim naslovom proglasio Blaževića nerazumnim i uvrnutim, kad je odbio basnoslovnu ponudu iz Grasshoppera koja bi ga učinila trostruko imućnijim nego što je sada. Španjolski posrednik Darko Primorac, 45-godišnjak rođen u našim krajevima, svako malo uznemireno doleti u Zagreb na razgovore s Blaževićem i pred njegove noge baca sve izazovnije svote koje nudi madridski Atlético. Posljednja je bila (kako je piscu priloga otkrio njegov davni znanac Primorac) sto tisuća dolara za potpis dvogodišnjeg ugovora, 200.000 dolara godišnje plaće, plaćen stan, hrana i automobil te posebne premije za svaki osvojeni nacionalni i međunarodni službeni trofej.

Više nije nikakva naročita tajna da je Crvena zvezda poslije najavljenog odstupanja Branka Stankovića naročito uporna u želji da upravo Miroslava Blaževića imenuje vrhovnim šefom svojeg stručnog stožera. Ništa manje nisu ni želje Hajduka čijoj je Upravi Biće Mladinić najavio odlazak u Francusku, a koja zbog čvrsto sklopljenog ugovora nije mogla prije vremena vratiti svoga berača titula Tomislava Ivića iz Anderlechta.

Dinamo je dužan Blaževiću

Međutim, Blažević barem još godinu želi ostati u Dinamu kako bi do kraja izbrusio dijamant koji je, kad je došao iz Rijeke u Zagreb, bio sirov, grub i bez izgleda da postane dragocjeno blistav. On, doduše, nema ugovora i sad je njegov odnos s rukovoditeljima Dinama jedino vezan čvrstom, čestitom muškom riječi. Jedini mu je privilegij to što mu klub plaća smještaj i hranu u zagrebačkom jedinom "de luxe" hotelu "Intercontinentalu". 

Da čitatelj naprosto ne povjeruje u nevjerojatan paradoks: Dinamo je dužan Blaževiću! Jer kad je klupska blagajna tužno zjapila prazna bez prebijenoga marijaša, Blažević, sa švicarskim nasljeđem o točnosti kod ispunjavanja obaveza, vadio je sa svog konta novac zarađen u bijelom svijetu kako bi igrači u minutu dobili ono što su prošloga mjeseca zaradili! Blažević nije od kluba dobio stan u Zagrebu, nego ga je svojim novcem kupio i uskoro će u njega preseliti ženu, nezaposlenu nastavnicu, koja s troje djece živi u njihovoj vili u Kraljevici. Blažević, recimo na kraju i to, pojma još nema kolika će biti njegova premija za osvojeni naslov prvaka Jugoslavije za kojim je milijunska armija Dinamovih navijača godinama čeznula i o kojem je sve izgubljenije sanjala.

Za sada je njegova sportska namjera ostati u Dinamu. Da nije tako, zar bi planirao da nakon jednogodišnjeg vojnikovanja, koje je već nastupilo, u Dinamo dovede svoju slabost, Vasila Ringova iz Vardara; zar bi pravio kombinacije sa svojim vojnicima Arnautovićem i Munjakovićem koji će se vratiti tek u kasnu jesen i zar bi, na kraju krajeva, kupovao krov nad glavom u Zagrebu?

Kad je tako, dinamovci koji se zaklinju u njega, obožavaju ga, kliču mu i koji bi, da se njih pita, jedan trg ili ulicu u Zagrebu nazvali imenom Miroslava Blaževića, vjeruju da će Ćirina želja o jakoj Upravi koja će voditi jaki klub, biti uslišena.

Bez utjecajnih navijača

I kad već govorimo o jakim upravama... Dinamov kompleks o utjecajnim političarima, koji su se deklarirali kao strastveni navijači pojedinih klubova naše nogometne velike četvorke, nagovijestio je kapetan Velimir Zajec koji dobro odvagne svaku svoju prije nego što je izusti:

"Meni je vrlo drago što pojedini političari ne taje da navijaju za Zvezdu, Hajduk ili Partizan. A to će ujedno reći kako sam neobično ožalošćen zato što mi u Dinamu nemamo uza se nekoga od takvih utjecajnih ljudi...

U Dinamu su i ljubomorni kad čuju da Draža Marković bez ustručavanja kaže da je svim srcem za Crvenu zvezdu, da je, recimo, Jure Bilić neizlječivo obojen bijelom, Hajdukovom, bojom, da, takoreći, cijeli generalštab poklanja simpatije Partizanu. Ljubomorni zato što oni tako krupnu ličnost nisu imali na popisu svojih počasnih navijača.

Možda je to Jakov Blažević koji, dok je u Zagrebu, rijetko propusti neku od Dinamovih utakmica i ima stalno mjesto u loži na maksimirskom stadionu. Ali on se, barem javno, nije izjasnio kao dinamovac. Istina, poslije pobjede Plavih nad Željezničarom (2:0), kad je Dinamo praktično osvojio titulu prvaka, ušao je u prostorije Modrih i srdačno se zagrlio sa svojim prezimenjakom, trenerom Dinama. Ali ni u tim razgaljenim trenucima nije priznao da je budući prvak - klub čijim se pobjedama najviše raduje.

Konačno, borbeni i samouvjereni

Zbog toga Miroslav Blažević tvrdi da je Dinamu potrebna i takva kadrovska kvaliteta kako bi se jednom zauvijek otrgnuo iz višegodišnje letargije i učmalosti i snažnije zakoračio među velike i jake.

"Mjesecima sam proučavao taj fenomen Dinama prije nego što sam se odlučio uzeti ga. Imao je tijekom svojih neuspješnih godina, kad je uzalud jurišao ka tituli, u svom sastavu bolje i kvalitetnije nogometaše od ovih koji su danas u momčadi. Ali njima je nedostajao, kako bi se izrazio Miljan Miljanić, pobjednički mentalitet, oni su ulazili opterećeni lošim tradicijama, bili su malodušni, neborbeni i nesigurni u svoje vrline. Kad bi putovali izvan Zagreba, odlazili su unaprijed zadovoljni bodom, a o pobjedi nisu smjeli razmišljati... Dakle, takvom je timu, krcatom kompleksima, trebalo uliti fanatizam, te je igrače trebalo pretvoriti u borce koji će ginuti za svoje boje... Mislim da sam to nešto uspio brzo usaditi u njih pa smo postali prvaci godinu dana prije nego što sam bio planirao: 1982. umjesto 1983.", priča Blažević.

Dinamovce je ujela za srce teorija NIN-ova novinara Bogdana Tirnanića. Ujela zato što je, na njihovu žalost, bila savršeno istinita. Dotični je kolega objelodanio svoje pravilo o Dinamu:

"Pravilo prvo: Dinamo nikada ne može biti prvak. Pravilo drugo: ako Dinamo skupi najviše bodova - primijeniti pravilo prvo!"

I da su se kojim slučajem Zagrepčani pokliznuli i posrnuli u finišu, to bi za njih ukleto pravilo postalo - zakon.

Kažem: da su posrnuli u finišu...

I onda kad ga je samo teorija mogla zaustaviti da se ne domogne slavljeničkog kolača, kad su u novinama već izlazile prigodne reportaže o novom prvaku Jugoslavije, Dinamo, na kraju, igrom nevjerojatnih računa iz domena više matematike ipak nije prošao prvi kroz cilj, nego je gubio u fotofinišu.

Stariji ljubitelji lopte sigurno pamte godinu 1951. kad se prvenstvo Jugoslavije odigravalo u suprotnom turnusu nego što je danas običaj: počelo je na proljeće, a završilo na jesen.

I da ne okolišamo: tri kola prije kraja Dinamo je vodio s pet nedostižnih bodova pred Crvenom zvezdom. Još samo mali, sasvim mali korak potreban mu je do ulaska u raj. Utoliko više jer mu je i raspored divno išao na ruku. Prvu meč-loptu Modri su imali na svom travnjaku u okršaju sa Sarajevom koje je, mada s nekoliko izvanserijskih momaka u sastavu, u odnosu prema domaćinu ipak bilo samo prosječna momčad, bliža dnu negoli vrhu tablice. U Zagrebu je sve bilo spremno za pir, a novine su pripremile biografske članke i zdravičarske uvodnike o pobjedničkoj kohorti.

S Dinamom je, ipak, sve moguće

A kad tamo... Sarajevo baca na koljena klub koji je nekoliko dana prije toga, u prijateljskom susretu, samljeo, ponizio i zgazio onda najjači europski tim, bečki Rapid, s čak 6:2 u nadahnutoj igri koja se može vidjeti i pružiti tek jednom u deset ljeta. Trima golovima jednog potpunog anonimusa, kojeg su izvukli iz rezervnoga kadra, a čije su ime ojađeni Zagrepčani zauvijek zapamtili - Bukvić, Dinamo gubi 1:3 i tako mu se dva kola prije završetka Crvena zvezda približila na tri boda.

Ali ne mari, tješe se u Zagrebu. U pretposljednjem kolu dolazi im u Zagreb Crvena zvezda i to će biti derbi odluke. Plavima je dosta da remiziraju i da se vinu nebu pod oblake.

Svejedno nisu uspeli, iako su, nakon vodstva Zvezde, samo 13 minuta prije kraja, izjednačili iz jedanaesterca. U 83. minuti lukavi Kosta Tomašević hvata na krivoj nozi uspavanu obranu Dinama i postiže pobjednički gol za Beograđane (1:2).

Još nije gotovo. Na kraju krajeva, Dinamo u posljednje kolo, kad mora putovati na megdan BSK-u (današnjem OFK Beogradu) u Beograd, ima bod više od Zvezde koja se sastaje u derbiju s ljutitim gradskim rivalom Partizanom.

Onda se razlika u golovima računala aritmetičkim dijeljenjem pa je ispadalo da će u slučaju ako Dinamo uzme bod od BSK, a Zvezda pobijedi Partizan, prvak biti odlučen na ovaj način:

U slučaju da Dinamo - BSK bude 0:0, Zvezda mora tući Partizan s nedostižnih 11:0; ako bude 1:1, Zvezda mora tući Partizan čak sa 6:0; a ako bude 2:2, Zvezdi je dovoljno 2:0. Zvezda, dakle, ne smije primiti gol jer bi je tada suptilne teorije gurnule u provaliju.

Bilo je kako je bilo: Dinamo - BSK 2:2; Crvena zvezda - Partizan 2:0.

Zvezda je prvak za dvadeset tisućitih dijelova jednoga gola, točnije za 0,00012 pred Dinamom, a s istim brojem bodova.

Takav se vrtoglavi zaokret i šok ne pamti u povijesti jugoslavenskog vrhunskog sporta.

Eto, taj je slučaj, a kasnije će ih biti još nekoliko (doduše, ne ovako drastičnih), Dinamu prilijepio famu da je to momčad kojoj se ne smije vjerovati da će biti prva i onda kad je, takoreći, sigurno prvak. Rodila se kobna teorija o labilnim, nepostojanim i malodušnim momcima iz Maksimirske šume koje je lako pokolebati, uzdrmati i uplašiti.

Moj najveći uspjeh

Upravo zbog toga Blažević je više nego uspio kad je pogledom iz kojeg sijeva žarki fanatizam natjerao meke i uglađene zagrebačke dečke da se pretvore u vukove:

"Apsolutno sam protiv grube i nasilničke igre", kaže Blažević, "jer sam i ja, na kraju krajeva, morao naglo prekinuti s nogometom zbog teške ozljede koljena koju sam zaradio poslije bezobzirnog starta jednog neopreznoga golmana, i to na treningu B reprezentacije Jugoslavije. Da nije toga bilo, uvjeren sam da bih makar jednom zaigrao i za A reprezentaciju. Kad sam kao trener došao u Dinamo, izbrisao sam pravila protivničkih kolega koji su, otprilike, ovako rezonirali: 'Samo dva-tri muška starta i oni, to jest Dinamo, su gotovi i stjerani u mišju rupu!' Dok sam bio u Rijeci, i ja sam svoje momke, uoči susreta s Dinamom, uvjeravao da će Modre dobiti na - strah! A sada sam baš Modrima ulio u podsvijest (i srećom sam uspio) ako vas protivnik udari - udarite ga i vi i pokažite mu da niste djevojčice iz čednoga pansiona koje su navukle baletne papučice. Pokažite zube - ali nemojte biti grubi. Mislim da je to što sam ih uvjerio da i oni smiju biti prvaci, da i oni znaju, da i oni umiju, što su na djelu primijenili poslovicu: 'Valja htjeti, valja umjeti - pa da vidiš kud' se leti!' - moj najveći osobni uspeh u radu s Dinamom."

Da je Blažević nadasve hrabar čovjek - o tome su govorila već mnoga zvana i nezvana pera. Na kraju krajeva, on je trenutačno čovjek o kojem se najviše piše u Jugoslaviji i neka čitatelj ne zamjeri što ćemo mu priopćiti još jedan podatak o Ćiri i njegovoj samouvjerenosti.

Zamislite, puni Maksimir i Marakana

Na tajnom sastanku u Zagrebu, kad je u polusezoni prvenstva 1980./81. njegova Rijeka bila pri vrhu (a da nije bilo nasilno prekinute utakmice u Skoplju kad su Riječanima pod sumnjivim okolnostima uzeli bodove i drakonski pokažnjavali najključnije igrače, i da nije bilo serija sumnjivih penala i nepravilno poništenih golova, borila bi se i za sam vrh!), a Dinamo jednom nogom pred ispadanjem iz Prve lige i kad je za Modre došlo "stani-pani" i voda im već bila ušla u uši, s Ćirom Blaževićem pregovarao je član Dinamovog predsjedništva Vid Ročić. I taj se Vid Ročić zabezeknuo kad su prve Blaževićeve riječi, izrečene uz leden i smrtno ozbiljan izraz lica, bile:

"A kolika će biti moja nagrada za osvojeni naslov prvaka Jugoslavije?"

Ročiću se najprije učinilo da loše čuje jer je Blažević bio potreban da spašava klub od tužne selidbe u Drugu ligu. A kad je ovaj ponovio svoje pitanje, tada ga je pregovarač ocijenio kao iluzionista, prodavača magle, hohštaplera i momka koji želi impresionirati jeftinim demagoškim štosovima.

I kad danas, dok se u Zagrebu pjeva u čast prvaka Dinama i njegovog vođe Ćire Blaževića, ovaj će na pitanje: je li zaista vjerovao u prvo mjesto odgovoriti svojom već poznatom frazom:

"Ne, nisam vjerovao. Planirao sam ga!"

Zato će sada i skeptik povjerovati Blaževiću kad je uoči polufinalnih utakmica za ovogodišnji Kup maršala Tita rekao da bi neusporedivo više od Galenike, koju bi Dinamo pobijedio s daleko manje napora, u odlučnim, finalnim, borbama volio da se njegovi sudare s Crvenom zvezdom. I kad se to ostvarilo, pošto je Dinamo eliminirao tuzlansku Slobodu (2:0), a Zvezda Galeniku (4:1), Ćiro Blažević neće odstupiti od svoje ranije proklamacije:

"Finale Kupa: Dinamo - Zvezda je sjajna stvar koja će, prije svega, doprinijeti napretku jugoslavenskog nogometa. Takav će finale biti praznik. Zamislite: puni Maksimir i Marakana! Uza sve moje poštovanje koje gajim prema Galenici - finale s njom ne bi bio ravnopravan, barem na papiru, jer ona je još - drugoligaš.

Najvažnija važna stvar

Na kraju će podsjetiti da je baš protiv Zvezde počela blistati njegova sretna zvijezda u Dinamu: u prvom kolu proljetnog dijela, kad je tek preuzeo Modre, u Beogradu je iščupao bod velik kao planina (0:0 uz Zajecov promašeni penal!) koji mu je otvorio put do spasa od ispadanja. Zatim će u Frankfurtu, u čast Dana mladosti u prijateljskom meču za naše radnike, na čuvenom "Wald" stadionu, sa Zvezdom odigrati spektakularnih ali nedogovorenih 4:4. Da bi joj napokon, u ovom još nezavršenom prvenstvu, uzeo tri boda (2:2 u Beogradu i 3:0 u Zagrebu):

"Već sada spremam svoje mladiće da se protiv Crvene zvezde u finalu Kupa ne postave kao aktualni prvaci nego kao ekipa žedna trofeja... Neka zaborave osvojeno prvenstvo i neka igraju tako kao da će im Kup donijeti prvu satisfakciju."

U godini 1982, koja će u kronici zagrebačkog vrhunskog sporta biti spominjana kao zlatna (odbojkaši Mladosti prvaci Jugoslavije, košarkaši Cibone uz to što su prvi put postali prvaci Jugoslavije osvojili su europski Kup pobjednika kupova i domaći kup; košarkašice Montinga su nakon petnaest godina opet prvakinje Jugoslavije i pobjednice kupa itd.) trijumf Dinama će, mirili se ostali slavodobitnici ili ne, ipak biti najkićenije opjevan i najšarolikije oslikan.

Ovih dana za Zagrepčane nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego najvažnija važna stvar.

I treba ih razumjeti i shvatiti.

Napisao: Pero Zlatar (Intervju, 1982.)