Foto: AFP

EUROPSKOM prvenstvu u nogometu prijeti bojkot europskih političara zbog odnosa ukrajinske vlasti i predsjednika Viktora Janukoviča prema bivšoj premijerki i ikoni "narančaste revolucije" Juliji Timošenko. Ono što je još jučer bila diplomatska tema, danas donosimo u sportskoj rubrici. Sumnjamo da su navijači upoznati s razlozima zbog kojih se prijeti čak i održavanju Eura.

Svakim danom sve više europskih političara potvrđuje bojkot Eura zbog postupanja ukrajinskih vlasti prema živopisnoj i kontroverznoj političarki koja je tu državu "približila zapadu". "Kap koja je prelila čašu" strpljenja europskih političara bile su vijesti da su zatvorski čuvari premlatili Timošenko prilikom prebacivanja iz ćelije u bolnicu. Političarka je za sve optužila predsjednika Viktora Janukoviča i pokrenula štrajk glađu zbog "političke represije", čijom žrtvom se smatra.

Ukrajinu je željela u NATO-u i EU

Zapadno orijentirana političarka, koja je Ukrajinu željela u NATO-u i EU, tijekom svoje karijere je pobrala simpatije kolega u Europi i SAD-u te se čini kako je optužba sadašnjeg režima Viktora Janukoviča vraćanje dugova zbog svega što je Timošenko napravila posljednjih sedam godina. Zapad Janukoviča optužuje za "političku represiju" nakon što je Timošenko osuđena na 7 godina zatvora te je suočena sa još 10 optužnica, a navodno to i nije zadnja brojka.

No, na početku njezine uspješne poslovne i političke karijere, ništa nije govorilo da će Timošenko na kraju završiti kao politički zatvorenik već osuđen na zatvorsku kaznu zbog ugovoru o prodaji plina sa Rusijom i još nekoliko optužbi za korupciju i zlouporabu službene dužnosti dok je bila premijerka. Pred slom Sovjetskog Saveza, u vrijeme poznate "Perestrojke", Timošenko je ušla u svoj prvi poduzetnički pothvat sa posuđenih 5000 rubalja te je zajedno sa suprugom Oleksandrom otvorila lanac videoteka. Bračni par se ozbiljnije primio posla nakon raspada SSSR-a, 1991. godine, kada osnivaju "Ukrajinsku naftnu korporaciju" koja je poljoprivrednike iz regije rodnog grada političarke, Dnjipropetrovska, opskrbljivala naftom.

"Plinska princeza"

Poslovno na nacionalnu scenu Timošenko stupa 1995. godine kada dobiva nadimak "plinskom princezom", jer je kao predsjednica tvrtke Ukrajinski ujedinjeni energetski sistemi bila glavni uvoznik tog energenta iz Rusije u Ukrajinu. Iz toga doba dolaze i prve optužbe protiv Timošenko, jer se sumnja kako je preprodavala ogromne količine ukradenog plina te izbjegavala plaćanje poreza za te ugovore. Od 1995. do 1997. godine Timošenko je bila jedna od najbogatijih poslovnih žena u Ukrajini. No, nju nije zadovoljavala uloga poslovne žene pa je ta karijera patila zbog ulaska u politiku. Nakon, 1998. godine Timošenko je postala jedna od najvažnijih političarki Ukrajine, a od 2006. se više nije nalazila na listama "100 najbogatijih Ukrajinaca".

Prije "narančaste revolucije", tadašnji premijer Viktor Juščenko 1999. godine je postavlja za zamjenicu za naftu i energetski sektor. Zbog sukoba sa predsjednikom Leonidom Kučmom, 2001. godine Timošenko dobiva otkaz u vladi nakon svoga sukoba sa oligarsima u naftnoj industriji. Tada postaje jedna od najzagriženijih vođa borbe protiv Kučme u "svenarodnom" pokretu kasnije nazvanom "narančasta revolucija". U veljači je uhićena zbog krijumčarenja plina između 1995. i 1997. godine, no puštena je iz pritvora nekoliko tjedana kasnije.

Kučmin režim je pokušao ubiti 2002. godine

Tada je tvrdila da je uhićena zbog "krivotvorenih" dokumenata, koje je podmetnuo Kučmin režim, zato što je ugrozila oligarhe i željela izbaciti korupciju iz energetskog sektora i uvesti reforme temeljene na tržišnoj ekonomiji. Iako su optužbe odbačene, Rusija je još četiri godine držala otvorenu optužnicu protiv nje te nije smjela ući u državu. Slučaj je ponovno otvoren 2011. godine. "Zagrižena" revolucionarka ostaje zapamćena po razbijanju prozora tijekom jednog od prosvjeda protiv Kučme, kojega optužuje da je sudjelovao u ubojstvu novinara. U isto vrijeme želi pokrenuti referendum za smjenu Kučme te pokreće svoj blok koji na parlamentarnim izborima 2002. godine dobiva 7,2 posto.

Pojavljuju se nove optužbe za korupciju, a Timošenko u siječnju 2002. godine sudjeluje u misterioznoj prometnoj nesreći za koju mnogi smatraju da je bio pokušaj atentata od strane Kučminog režima. Krajem 2002. godine i službeno počinje "narančasta revolucija", proglasom Timošenko, Juščenka i još nekih političara. 2004. godine stvara se plan da Viktor Juščenko postavi Timošenko za premijerku nakon što pobijedi na predsjedničkim izborima. Nakon sumnji da je "proruski" kandidat Viktor Janukovič pokrao izbore, stvara se kritična masa ljudi koja se na ulicama buni protiv takve prakse, a "narančasta revolucija" je na vrhuncu. Janukovič se povlači i "prozapadni blok" na čelu sa Juščenkom i Timošenko dolazi na vlast.

"Janukovič Ukrajinu prodaje Rusiji"

U parlamentu je njezina vlada izgubila potporu nakon izbora te od tada počinje njezina bitka sa ukrajinskim tužiteljima koji su protiv nje podigli desetak optužnica. Ona je za sve optuživala režim predsjednika Viktora Janukoviča koji se želio riješiti opozicije. Uz nju su optuženi i još neki ministri njezine druge vlade. Timošenko je Janukovičevu vlast optužila da je Ukrajinu prodala Rusiji te da su "pokopali demokraciju", a izjavljivala je da se država može okrenuti demokratskom napretku samo uz jačanje civilnog društva i potpore međunarodne zajednice. Takve riječi političarke koja je uvijek slovila kao "prozapadna" su sigurno bile drage političarima razvijenih demokracija.

11. listopada 2011. godine Timošenko je proglašena krivom za zlouporabu vlasti te je osuđena na sedam godina zatvora, a naređeno joj je i da mora vratiti 188 milijuna dolara. Kriva je bila zato što je 2009. godine naredila tvrtki Naftogaz da potpiše plinski ugovor sa Rusijom. Nakon toga se javila i Europska unija zbog 10 optužnica protiv Timošenko te su cijelu priču nazivali "selektivnim optuživanjem političkih protivnika". Povjerenica Europske unije za vanjske poslove Catherine Ashton je nakon presude kazala da ona predstavlja "pravdu u Ukrajini" koja se temelji na politički motiviranim optužbama i da takva presude prijeti putu države u EU.

Osuda "zapada"

SAD je nakon presude priopćio da brine za ukrajinsku posvećenost demokraciji te su tražili od Ukrajine da pusti Timošenko, kao i druge političke vođe i bivše vladine dužnosnike. Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon je također izrazio zabrinutost oko presude. Pobunilo se i Vijeće Europe, dok je Amnesty International tražio trenutno puštanje političarke iz zatvora. Pobuna europskih političara nastala je i zbog tretmana prema Timošenko u zatvoru, odnosno vijesti da su je pretukli čuvari.

Podrška "zapada" i nije tako čudna, zato što je politički projekt "narančaste revolucije" bio da se Ukrajina makne iz zagrljaja Rusije i više približi Europskoj uniji, a to je bila i politika Julije Timošenko. Uz to je političarka jasno kazala i da bi željela vidjeti državu u NATO-u što bi bio veliki udarac Rusiji, a pobjeda demokratskog zapada. U svojim izjavama je jasno isticala da projekt EU neće biti završen sve dok joj se ne pridruži i Ukrajina. Svime time je očito pobrala simpatije "zapada" koji joj sada vraća i ovom međunarodnom akcijom za oslobođenje iz zatvora čak i prijetnjom bojkotiranja "najvažnije sporedne stvari u svijetu".