Foto: Hina/EPA

"JUTROS, kad sam čuo, osjetio sam veliku tugu", bila je prva misao Gorana Vlaovića, igrača kojeg je Luis Aragones vodio u Valenciji, kad je čuo tužnu vijest.

Luis Aragones bio je zaista zanimljiva, unikatna persona španjolskog nogometa. I kao igrač, a ponajviše kao trener. Nizao je uspjehe, ali i navlačio na sebe brojne kontroverze.

S tribina gledao Di Stefana i Puškaša

Kao igrač, bio je sjajan napadač. Karijeru je počeo još tamo davne 1957. u Getafeu, a već sljedeće godine prelazi u tada najveći klub na svijetu, Real Madrid. Ipak, tada još zelen i mlad nije se uspio nametnuti u strašnoj konkurenciji Di Stefana, Puškaša, Kope ili Genta, igrača koji su s Realom pet puta u nizu pokorili Stari kontinent. Nije zabilježio niti jedan nastup za prvu momčad Reala i te godine su mu obilježile stalna seljakanja na posudbe u manje klubove kao što su Recreativo Huelva, Hercules ili Ubeda.

U Atleticu postaje zvijezda

Godine 1961. postaje član Betisa za koji u tri sezone i 86 nastupa zabija 33 gola te kao napadač s reputacijom prvaka Europe (bio je član reprezentacije Španjolske koja je 1964. godine pobjedom nad SSSR-om postala prvak Europe) prelazi u redove madridskog Atletica.

U Atleticu je bio prava zvijezda i jedan od najboljih igrača. U deset godina igranja za Atletico zabio je je 172 gola i osvojio tri naslova državnog prvaka, a u sezoni 1969./70. bio je i prvi strijelac Primere.

U finalu tadašnjeg Kupa europskih prvaka zabio je vodeći gol protiv tada najmoćnije momčadi Europe, moćnog beckembauerovog Bayerna, no Nijemci su vrlo brzo izjednačili, a u ponovljenoj utakmici (tada se nakon 120 minuta igre nisu izvodili penali, već bi se meč ponovio), Bayern je slavio sa 4:0.

Velika trenerska karijera

Nakon te sezone završava igračku, a započinje još uspješniju trenersku karijeru. Trenirao je brojne klubove, među ostalim Atletico, Barcelonu, Betis, Valenciju, Espanyol, Sevillu,a potkraj karijere i turski Fenerbahče. S Atleticom je osvojio interkontinentalni kup 1974., prvenstvo 1977. te tri Kupa kralja, a s Barcelonom još jedan kup 1988.

Ipak, ono po čemu će ga se najviše pamtiti i ono zbog čega će ostati zapisan zlatnim slovima u vječne knjige španjolskog nogometa je osvajanje naslova prvaka Europe i skidanje tzv. "španjolske kletve".

Naime, španjolski nogomet je godinama, desetljećima imao sjajne generacije nogometaša koji su na klupskom planu osvajali sve što se moglo osvojiti, no u reprezentaciji uvijek je nešto polazilo po zlu.

Godinama su Španjolci na sve velike svjetske i europske smotre dolazili kao jedni od glavnih favorita za naslov. Godinama su imali igrače kao što su bili Camacho, Gordillo, Gallego, Mitchel, Butragueno, Zubizarreta, Raul, Hierro, Morientes i godinama su svaki sljedeći veliki turnir najavljivali kao da je to baš taj, taj na kome će se skinuti stigma gubitnika i taj na kojem će španjolski nogomet napokon zasjesti na tron koji mu prema svemu pripada. Ali, godinama su to bile prazne priče, pusta obećanja i pusta razočaranja.

Skinuo kletvu i stvorio "dream team"

Sve dok na klupu nije sjeo on, "mudri čovjek iz Hortaleze". Preuzeo je posrnulu španjolsku reprezentaciju nakon debakla na EP u Portugalu 2004., kad nisu uspjeli proći ni grupu. I odmah je uveo značajne promjene. Kako u sam sustav igre, tako i u način vođenja momčadi. Ukomponirao je u ekipu ono što je desetljećima falilo španjolskoj reprezentaciji – maštovitosti, kreativnosti, imaginaciji i lepršavosti u igri pridodao je ratnički mentalitet te stvorio savršenu koheziju u momčadi.

Vlaović: Rad s njim je bio nevjerojatan

Aragonesa nije zanimalo kako se neki igrač zove, koliko zarađuje, kolika je zvijezda. Čim je preuzeo ekipu iz momčadi je na sveopće iznenađenje izbacio najveću zvijezdu Raula. Bez obzira na strašan pritisak medija, Aragones je bio nepokolebljiv. Jednostavno, to je bio njegov stil. 

"Aragones je bio trener koji je definitivno najviše utjecao na moje nešto drugačije viđenje i poimanje nogometa i nogometne igre. Iako nisam dugo igrao pod njegovom palicom, on je bio trener čije bih metode rada preuzeo ako bih se ikada odlučio za trenerski posao. Rad s njim je bio nevjerojatan. Mi igrači smo uvijek nezadovoljni ako ne igramo, ako smo u drugom planu. Smatramo da smo zaslužili šansu, pa makar i nekad bili nerealni. Međutim, kod njega nikad nije niti jedan igrač bio nezadovoljan. Svaki igrač je u svakom trenutku znao da će kad tad dobiti šansu ako ju zasluži na treninzima. Aragones nije vjerovao u imena, zvijezde i veličine. Njemu je svaki igrač bio jednako važan i bitan. A igrači su to znali i slijedili su ga slijepo vjerovajući njegovom autoritetu. O tome sam pričao sa mnogim igračima koje je vodio i svi su mi rekli istu stvar.", rekao je Vlaović za Index.

Revolucionirao tiki-taku

Već na prvom velikom turniru na kojem je vodio Španjolsku, a to je bilo SP u Njemačkoj 2006., promjene su bile vidljive. Grupu je pregazio, a poletna i potentna Furija predvođena zvijezdama koje tek stupaju na veliku scenu, Iniestom, Xabijem, Torresom i Villom u osmini finala bila je apsolutni favorit protiv do tada ćudljive Francuske. Ipak, Zidane je tada otplesao svoj posljednji labuđi ples i dovukao Francusku do finala, a Aragones je morao čekati svoju priliku sve do 2008. i Eura u Austriji i Švicarskoj. I dočekao ju je.

Takva dominacija neke reprezentacije na velikim nogometnim smotrama nije viđena godinama. Aragones je dobro znao kakve igrače ima i posluživši se njihovim potencijalima posve je revolucionirao nogometnu igru. Naslonio se na tiki-taka igru, izum Johana Cruyffa, redefinirao ga, dodao mu još neke elemente i tako španjolsku nogometnu vrstu učinio nepobjedivom.

Nakon osvajanja tog prvog velikog naslova 2008., veznjak Xabi Alonso je izjavio: "Bez njega ovaj naslov ne bi bio moguć. Protekle dvije godine imali smo brojne probleme, no on je uvijek stajao uz nas, vjerovao nam je.Na kraju se pokazalo da je bio u pravu."

Svom nasljedniku, Vicenteu del Bosqueu ostavio je u nasljeđe momčad s kojom se ovaj poslije popeo i na vrh svijeta osvojivši SP 2010., te Euro 2012. Španjolska je od gubitničke momčadi i predmeta sprdnje, postala jedina reprezentacija kojoj je uspjelo spojiti tri najveća naslova u nizu.

Rasistički ispad

Ipak, i jedan ružan i kontroverzan incident također je obilježio Aragonesovu karijeru. Da bi motivirao Jose Antonia Reyesa, Aragones mu je na jednom treningu doslovce ovim riječima pristupio: "Reci onom crnom govnu da si mnogo bolji od njega. Reci mu to. Reci mu to u moje ime. Moraš vjerovati u sebe. Bolji si nego to crno govno." To "crno govno" bio je Thiery Henry, a da bizarnost bude veća, bio je suigrač Reyesu u Arsenalu. 

Jedini u povijesti s tri najveća naslova u nizu

Usprkos tome, Luis Aragones će ipak ostati upamćen kao čovjek koji je postavio temelje današnjeg španjolskog nogometnog "dream teama" te onaj koji je svome nasljedniku, Vicenteu del Bosqueu ostavio u nasljeđe momčad s kojom se ovaj prvo 2010. popeo na vrh svijeta osvojivši SP, a potom i EP 2012. Od jedne gubitničke reprezentacije stvoren je ubojiti nogometni stroj, jedini koji je uspio povezati sva tri velika naslova u nizu. Najviše zahvaljujući njemu, "mudrom čovjeku iz Hortaleze"