Financije obrađujemo u startu jer su bez obzira na sportske motive,  Hajduku od najvećeg značaja. Upravo je manjak novca odveo Hajduk u pravom smjeru, u razmišljanje o svakoj potrošenoj kuni i prisili da se okrenu svojoj omladinskoj školi više nego ikad u bližoj prošlosti. Način na koji to provode na Poljudu sigurno može biti podložan kritici, ali smjer koji će mnogi pohvaliti kao ispravan zapravo je jedini moguć. Dopustite nam da sumnjamo da bi Bijeli ikad njime krenuli da na to nisu bili prisiljeni.

 

U tekućoj godini u najvećoj mjeri je ispoštovan planirani proračun od 54 milijuna kuna rashoda, nije se došlo do najavljenih 72 milijuna prihoda, ali očekuje se da financijsko izvješće za 2014. nakon dugo godina bude na pozitivnoj nuli. Za 2015. planiran je proračun s nešto većim rashodima, 57 milijuna kuna, a postavljen je plan zarade od 68 milijuna kuna. Od transfera se očekuje barem 20 milijuna kuna, pošto za ovu godinu najavljeni prihod od prodaje igrača nije ispunjen. Cilj je bio 38 milijuna kuna, a prodaje Pašalića, Andrijaševića i Milića klubu su donijele, ili će u budućim ratama donijeti, 3,75 milijuna eura, odnosno nešto više od 28 milijuna kuna. 

 

Uz sve to odrađen je, može se reći, katastrofalan ljetni prijelazni rok, kad Vršajevića nakon odličnog i Sušića nakon solidnog nastupa na SP-u nisu uspjeli plasirati u inozemstvo za milijunski iznos. S Avdijom je doduše postojao problem radne dozvole u Engleskoj, ali angažman vani nije realizirao niti Lovre Kalinić, nakon briljantnih izvedbi u kolovozu. Najzanimljiviji Europi su najmlađi talenti Bijelih, Balić, Vlašić, Maloku i ostali, ali njihova prodaja je za Hajduk dvosjekli mač. Traže ih za mali iznos u odnosu na potencijal, ali s druge strane, svaki potencijal ne biva ostvaren.

 

Naravno, u nezahvalnoj su situaciji Bijeli i zbog činjenice da su njihovi problemi prepoznati na tržištu i cjenkati se mogu jedino kod puštanja odnosno nepuštanja mladih talenata. U ostalim slučajevima, mogu se tek nadati što boljoj ponudi, a podizanje cijene nije karta na mogu igrati.

Financije, dakle, i zbog sjajnih marketinških aktivnosti, ali i zbog posjećenosti koja je za hrvatske prilike "svemirski brod", idu nabolje. Da li u tempu u kojem su to navijači kod davanja podrške ovoj Upravi očekivali i da li u skladu s potencijalom cijelog kluba, to je već podložno raspravi. Podložna je itekako kritici situaciju u kojoj radnoj zajednici i dalje kasne plaće i nerijetki su vapaji svih onih koji ljudi iz sjene koji omogućavaju funkcioniranje kluba. Ako već igračima plaće odnedavno ne kasne, nadamo se da će brzo doći trenutak kad će takav odnos biti i prema onima koji ne mogu donijeti izravnu zaradu klubu, ali su zaslužili barem minimum. Poštovanje za početak, a plaće su znak upravo toga.

 

 

Hajduk je i prije imao poveznice s Ukrajinom, prije svega transferima Srne i Pletikose u Šahtar iz Donjecka, a potom dolascima igrača iz kijevskog Dinama, ali ova godina je donijela najbolje što je od Ukrajine Poljud zasad vidio. Ne mislimo pritom na Dnipro, i njega ćemo se dotaknuti, već na Artema Milevskog.

 

Ukrajinska "desetka" jedan je od onih igrača na koje je Poljud uvijek padao, a pada i danas. Od Sliškovića i Rapaića do Kranjčara i Cernata, sjetit ćemo se samo nekih u zadnjih dvadesetak godina, a još ih je niz zapisano u Hajdukovoj prošlosti.

 

Nije ni došao, a Artem je, kao svjetsko ime i svojevremeno najbolji ukrajinski nogometaš godinama zaredom, postao simbol nadanja vojske navijača Bijelih. Dašak glamura, makar s mnogo "prašine" na sebi, opet je obuhvatio Split.

 

Milevskij je već u debiju protiv Zadra, a potom i kasnije, pokazao poteze koji gledatelje dižu na noge. Iako je fizičkim stanjem daleko od ozbiljnog nogometa, za HNL i takav je igrač prevage, osim možda protiv Dinama i Rijeke. Ostaje nada da će pripreme donijeti njegov konkretniji pomak nabolje, ali čak i da ne ode do razine koja se očekuje, Milevskij se Hajduku isplatio. Jer je donio euforiju, koliko god ona nelogična bila, donio je "šušur" na Poljud, poklič "Arteme, povedi nas" kao nešto što će zabavljati navijače i grijati ih optimizmom u idućim mjesecima. A nimalo nevažno nije ni što će Hajduk na njemu očito zaraditi, ako su već sad odbijene dvije milijunske ponude za Ukrajinca, i u njegovom "polunogometnom" izdanju.

 

 

 

Dnipro je drugi ukrajinski element u ovoj godini. Utakmica koja je pokazala i slabosti i snagu Bijelih, ali i pokazala da se s renomiranim europskim protivnikom, dugo vodećem u svojoj ligi, može igrati. Bila je to i prilika godine, prilika da Hajduk preskoči koji korak i plasmanom u skupinu Europa lige dođe i do za njega značajnih novaca, ali i izloga za sve igrače. Nije se uspjelo, ali trenutak u kojem su nakon rovovskih 90 poljudskih minuta igrači Dnipra pali na pod od umora daje razlog za ponos i zadovoljstvo Tudoru i igračima.

 

O ostalom ćemo ukratko. Raritetna je ovo derbi godina s obzirom da su izgubljena sva četiri. Dva na Poljudu završena su regularno, onaj kolovoški je priuštio najveće razočaranje navijačima u zadnjih dosta godina, a dva maksimirska su priča za sebe. Prvi je prekinut zbog jedne od najapsurdnijih odredbi u povijesti nogometa, one HNS-ove o zabrani vrijeđanja njih samih, a drugi je doveo do radikalne i kontroverzne odluke Hajduka da odbije igrati derbi zbog ponašanja prema njihovim navijačima. Kasnije je stigla i najveća kazna u povijesti hrvatskog nogometa, ali da ne tupimo stalno o istom, na sve to se možete podsjetiti na sljedećim linkovima.

U HNL-u je Hajduk odigrao 35 susreta, sa 16 pobjeda, osam remija i 11 poraza osvojeno je 56 bodova. Učinkom od 53,33 posto osvojenog od maksimalnog mogućeg broja bodova zaostalo se za Dinamom 31 bod, a za Rijekom 21 bod. Neuspjeh za nekadašnji Hajduk, za ovaj to je ipak - realnost.

 

 

Zavirimo li u roster Bijelih, situacija nudi potencijal. A potencijal je varljiv, tek naznaka klase. Baš to je zapravo Hajduk trenutno, naznaka da će se jednom stvari posložiti na željeni način.

Gledajući kontinuitet igara, prvo ime je Tino Sven Sušić. BiH veznjak mučio se početkom proljeća, rastao je prema kraju sezone, izborio, čak i zaslužio, poziv izbornika Sušića. Zatim je od sredine kolovoza u par navrata, s nikad više kontinuiteta, pokazao najviše svog potencijala dosad. Statistika od sedam golova i šest asistencija u ovoj godini neće reći sve, Tino je često uzimao ulogu graditelja napada i bilo bi zanimljivo uzeti u obzir i koliko je imao predasistencija ili ključnih lopti u počecima napada koji su završili pogotkom. Sjajna tehnička potkovanost nekad ga je vodila i do "davljenja" lopte, ali u zadnjem periodu jeseni pokazao je napredak i na tom polju i nije nemoguće da će baš on biti jedan od onih transfera kojima se u Hajduku nadaju tijekom siječnja.

 

 

 

Milevskog smo već obradili, a od pridošlica po principu "jeftino je manji rizik", isplatio se Sandro Gotal. Raznovrsni ofenzivac zanimljiv je materijal, izgleda da najbolje funkcionira u paru s Ukrajincem, a ova godina donijela je i afirmaciju Bradarića u prvoj postavi, najbolje dane Lovre Kalinića u karijeri, ali i svojevrsnu stagnaciju nekih pojedinaca. Nikako da se dočeka pravi iskorak Caktaša i Kouassija, primjerice, Maglica je zapamćen više kao prvi igrač obrane nego kao napadač, a lijevi bok i alternativa Vršajeviću na desnom su i dalje goruće pitanje.

Zavrimo li u one koje dolaze, naći ćemo jednog koji je već došao. Nikola Vlašić prvi se od nove generacije "klinaca" (Balić, Basha, Maloku...) ustabilio u A momčadi, čak i u prvoj postavi. Vrlo je neobična razina čvrstine, često i jednostavnosti, koju je Vlašić prenio u seniorski nogomet. Ušao je u povijesti i kao najmlađi Hajdukov strijelac u europskim natjecanjima, kasnije i u HNL-u, a odluka oca Joška da ga još neko vrijeme ne vidi nigdje osim na Poljudu melem je za uši čelnika, ali i navijača Bijelih.

 

 

Hajduk ne vodi ulica, ali kao nigdje u Hrvatskoj, pa i malogdje u Europi u ovo vrijeme, ulica ima utjecaj na rad Uprave kluba. Ulica otprilike kao i građani na izborima, ali i kao delikatna kritična masa, koja u slučaju Hajduka služi kao svojevrsna savjest. Ponekad se, istina, stječe dojam da sami sebe stavljaju ispred kluba, ta opasnost uvijek je prisutna, ali na kraju ipak zaslužuju pozitivnu ocjenu. Može se reći i da su više od aktualne Uprave jamac pozitivnih promjena, jamac da Hajduk ipak ide, ako ne čisto u pravom smjeru, onda barem dalje od krivog smjera.

 

Torcida u zadnjih par godina, i kroz Udrugu Naš Hajduk, sve konkretnije ulazi u fazu upravljanja splitskim velikanom. Ne ulazeći pritom u obrazlaganje veće ili manje smislenosti njihovih poteza i budućih zahtjeva, treba reći da kao takvi daju smislenost nogometu. Teško je nešto gledati crno ili bijelo u ovoj situaciji, teško je reći da su baš svi Torcidaši bez "fige u džepu", ali klub koji ovisi o navijačima, makar to možda bilo i prisilno, ima zdrave temelje. Kad je "ulica" (ona s početka odlomka) legalni korektor ljudi u kancelarijama, a prema tome se ide, vidoševići, grgići, svaguše i ostali neželjeni slučajevi ponovit će se mnogo teže. Sve ostalo ovom je Hajduku bonus, vraćanje dugova "skupih titula", kao i postavljanje sustava koji će onemogućiti ponavljanje takvih, trenutno je debelo podcrtani prioritet.

 

Dotaknemo li se osnovne uloge navijača, ni u ovoj godini tu nisu zakazali. Punili su Poljud i kad se očekivalo i kad se nije očekivalo, a u tri susreta koja su prisilno trebali propustiti pokazalo se koliko su bitan čimbenik ovoj momčadi. Koja ne diže navijače na noge, nego, eto, oni trebaju podignuti momčad. Samo u jesenskoj polusezoni HNL-a Bijele je na Poljudu gledalo 64 tisuće gledatelja u šest susreta s otvorenim ulazom, što je 10667 gledatelja po susretu. U pretkolima Europa lige prosjek je nešto manji od 25 tisuća gledatelja na tri susreta, a o atmosferi koja se u par navrata stvorila ionako je već dosta toga ispisano.

 

Onaj derbi, neodigrani, 22. studenog, ući će u povijest kao konačna potvrda simbioze kluba i navijača, ma kako to patetično zvučalo, najjednostavnije je rečeno. Iz današnjeg kuta gledanja, taj potez može biti okarakteriziran i kao smislen i kao besmislen, tek će neki budući razvoj događaja pokazati hoće li val borbe koji je uslijedio, često s argumentima, ponekad i ne, dati ploda. Osam tisuća na dočeku na Poljudu i 30 tisuća na Rivi znak su da je Splitu "prekipjelo", ali podrška koja je stigla od svih navijačkih skupina znak su da u hrvatskom nogometu zaista dosta toga ne funkcionira. I ne tiče se samo Hajduka.

 

 

 

Da ne bi pretjerali u pohvalama, red je za rundu pokuda. Je li razlog jačanje Rijeke ili nedostatak okršaja s BBB-ima, ali 2014. donijela je porast rivalstva s Armadom. Ponekad zdravog, ali ponekad, nažalost, i nezdravog, što je u ovoj godini kulminiralo u Dugopolju. Ma što osjećali, mislili ili tvrdili, molimo vas da to ubuduće iskazujete bez kidanja i bacanja stolica, barem dok su oko vas ljudi koje nekim čudom zanima - nogomet. I dijelu Torcide i dijelu Armade je upućena ova poruka.

 

 

Dug se, barem prema izvještajima Hajdukovih čelnika, smanjuje, slažu se optimistični proračuni s milijunima plusa na kraju godine, vjeruje u ulazak u skupinu Europa lige i vraćanje Milevskog na kartu europskog nogometa. Uzda se u Balića, Vlašića i ostale mlade nade, vjeruje da su Gotal, Mezga i ostale pridošlice jamac nadogradnje kvalitete, a veliko članstvo i huk s tribina potpora uz koju uspjeh ne može izostati. Napast će se i Kup, uz malo sreće i osvojiti. Najava za iduću godinu može biti izrečena tim riječima i može biti pogođena. No, ima i nekih drugih opcija.

 

Siječanj može donijeti, na Poljudu to i priželjkuju, prodaju nekoliko važnih igrača, poput Sušića, Vršajevića i Kouassija. Može donijeti i odlazak nekog od "dragulja", tko može reći da Hajduk može odbiti nekoliko milijuna eura, primjerice, Tottenhama, za, primjerice, Balića. Može forma Milevskog ostati na najavama, a financijski plan na očekivanjima. Prodaja nekoliko igrača može donijeti pad moći, kolika god ona bila, ove momčadi, rezultatsku krizu, možda i debakl u Kupu, eventualni odlazak Tudora i dolazak nove trenerske vizije. Bio bi to korak unazad, u kojem bi plasman u skupinu Europa lige izgledao još manje realan nego sad, a tekući problemi ništa manji.

 

Moguća je, dakako, i crna i bijela verzija budućnost, ali najrealnija je nekakva sredina između ovih opcija.

 

Tu je i priča oko koncesije na upravljanje klubom koju traži Udruga Naš Hajduk. Hajduk narodu, navijačima, predivno to zvuči, ali je prema mišljenju mnogih taj prijedlog zasad pravno neutemeljen i nepotpun. Njegovim prepravljanjem i dopunom ponovno će doći na dnevni red splitskog Gradskog vijeća, a u slučaju da prođe, i u slučaju da bude konkretan, bit će to revolucionaran potez za ove prostore. I ne treba čuditi ako se baš u Splitu dogodi tako nešto.

No, na koncu se još jednom može ponoviti da je najveća prednost ovog Hajduka, ma kako to nelogično zvučalo, to što novca na Poljudu nema. 

 

Pa se, htjeli, ne htjeli, svi prisutni moraju okrenuti - radu i stvaranju. Temeljima nogometa.