Hrvatska je na ovom turniru izgubila samo jednu utakmicu, no izgubila je onu ključnu, utakmicu koju nije smjela izgubiti. Iz današnje perspektive polufinale zvuči kao san, no onda je to bila realnost.

 

Istina, Hrvatska se tada još nije oporavila od smrti Dražena Petrovića koji je tragično poginuo mjesec dana ranije, no ekipa koja je imala u svom sastavu Rađu, Perasovića, Vrankovića, Komazeca morala je proći preko prosječnih Rusa kojima su najbolji igrači bili nekakvi Bazarevič i Babkov.

 

Da taj poraz i nije bio slučajan pokazalo se sljedeće godine kada su isti ti Rusi slavili u polufinalu SP-a sljedeće godine u Torontu, gdje je Hrvatska igrala u domaćinskoj atmosferi te još bila jača i za Kukoča.

 

 

Cijeli turnir Hrvatska nije igrala dobro. Litavci predvođeni veteranom Kurtinaitisom dobili su nas grupnoj fazi nakon produžetaka, no vjerovali smo da je sve bio samo loš dan. Međutim, šokantan poraz od Australije u četvrtfinalu izbacio je sve prljavo rublje ove reprezentacije vani. Igrači su se optuživali između sebe, pedro svlačionice ispao je Arijan Komazec koji je optužen da je sabotirao momčad. 

 

''A što se tiče te priče o Komazecu, to je bilo stvarno odvratno, pederski. Nakon posljednjeg poraza od Brazila svi smo se u svlačionici dogovorili da ćemo svi jednako prihvatiti teret debakla, i onda se na kraju dogodi to sranje. Blago rečeno, to nije bilo fer. Ako je netko morao biti krivac, eto, ja ću sad prihvatiti tu ulogu, jer jednostavno tada nisam bio spreman i jako sam loše odigrao", komentirao je Dino Rađa za Index.

 

 

Nakon debakla u Atlanti, Petar Skansi iz temelja je promijenio momčad. Pomladio ju je, a naslovne role preuzeli su mladi, talentirani, ali neiskusni Damir Mulaomerović i Slaven Rimac.

Već su legendarne posljednje sekunde dvoboja između Hrvatske i SRJ. Slaven Rimac je nekoliko sekundi prije kraja pogodio tri slobodna bacanja za naoko nedostižnih plus dva.

 

Međutim, Sale Đorđević reprizirao je tricu iz Istanbula 1992. kad je u zadnjoj sekundi donio Partizanu naslov prvaka Europe. Sadašnji izbornik Srbije pogodio je tricu u zadnjoj sekundi iz nemoguće situacije s devet metara i Hrvatsku poslao kući, a svojoj reprezentaciji napravio temelje za obranu naslova prvaka Europe.

 

 

 

Hrvatska je i do tog poraza u četvrtfinalu 2001. odigrala grozan turnir. SRJ nas je osramotila, dok su Nijemci predvođeni sjajnim Nowitzkim i Okulajom samo do kraja ogolili sve probleme u Acinoj svlačionici.

 

Ipak, čudan format turnira i pobjeda protiv slabašne Estonije dala nam je priliku da se u repasažu borimo za četvrtfinale protiv dobre Italije. Hrvatska je odigrala daleko najbolju utakmicu na turniru i za polufinale je igrala protiv domaćina Turske. Kad su hrvatski košarkaši sredinom treće četvrtine imali i 19 razlike, komentator HRT-a Slavko Cvitković počeo je pričati o nekim izgubljenim ratnim bitkama turskih careva kroz povijest te dok je on euforično slavio pobjedu, Turci su polako stizali prednost, da bi ju u produžetku i konačno prestigli. Nevjerojatno!

 

 

 

Cijeli Eurobasket 2003 bila je blamaža i teško je izdvojiti neki poraz kojeg bi potencirali. U Beogradu 2005.,u četvrtfinalu protiv Španjolske  kad smo igrali jako dobro, uništio nas je talijanski sudac Luigi Lamonica, dok su tragikomični porazi protiv Latvije i Izraela u Španjolskoj dvije godine poslije, zamaskirani senzacionalnom pobjedom nad domaćinom te je usprkos očajno odigranom turniru Hrvatska imala meč loptu i protiv Litve u četvrtfinalu, no kako to inače biva, nije uspjela. Popović je tri sekunde promašio tricu za pobjedu, a Zoran Planinić je uhvatio loptu, no bio je fauliran. Ipak, već prvo bacanje je promašio i polufinale je palo u vodu.

 

No, prilika te generacije bila je Eurobasket 2009 u Poljskoj i četvrtfinale protiv Slovenije. Hrvatska je ponovno odigrala jako loš turnir, no nekako se ugurala među osam najboljih i tamo je odigrala perfektnih 19:50 minuta. Imala je 15 razlike prednosti, no čudna tehnička pogreška Marka Popovića i bacanja i trica Lorbeka dobivenu utakmicu bacili su u provaliju. U trećoj četvrtini zabili smo samo tri poena, a kao i u Atlanti, na površinu su izbili međuljudski odnosi u svlačionici. Sad je glavnim krivcem proglašen Marko Popović, koji je za Index progovorio o tom slučaju:

 

"Poslije me se napadalo po medijima da sam ja kriv za poraz. To je posao novinara i to je njihovo viđenje. No, ja sam poludio zbog toga što nisam imao podršku od svoje ekipe, od svojih suigrača. To mi je bilo užasno krivo. To me je strašno pogodilo. Reakcija nekih igrača je bila apsolutno nekorektna. Tim ljudima ja to nikad nisam predbacio, i neću. To je ostalo iza nas, ja ni tu utakmicu više nikad nisam pogledao, ali znam da me to užasno razočaralo. Ne mislim i neću sad upirati prstom ni u koga, ali mi nije ni na kraj pameti se nekome pravdati. Uvijek kad sam dolazio u reprezentaciju, dolazio sam s guštom, za tu sam reprezentaciju davao sve od sebe. Je li to bilo dovoljno, ne znam. Jesu li to ljudi znali cijeniti i prepoznati, također ne znam, ali znam da je to bilo tako."

 

 

Hrvatska je kao i toliko puta do sada odigrala jako loš turnir, no jednako tako, kao i toliko puta do sada do velikog rezultata nedostajalo je malo sreće ili, bilo bi poštenije reći, hrabrosti.

SAD, Slovenija i Brazil su nas pregazili, a do osmine finala došli smo samo zato jer smo u skupini imali košarkašku egzotiku Iran i Tunis.

 

A onda moćna i jaka Srbija u osmini finala. I naravno, protiv njih smo odigrali najbolju utakmicu, no kad se lomio rezultat u posljednjih nekoliko minuta nitko nije želio preuzeti odgovornost osim Marka Popovića, koji ipak nije mogao sve sam.

 

 

 

Eurobasket 2011. godine jedino je prvenstvo na kojem je Hrvatska zapela u prvoj rundi i s kojeg nosi najlošiji plasman u povijesti - 13. mjesto.