WISH, iliti u prijevodu želja, bio je online trgovina gdje si mogao kupiti doslovno sve što poželiš, i to za prilično male novce. Gotovo predobro da bi bilo istinito. S obzirom na to da primjerice Temu, Shein i Ali Express još uvijek rade punom parom, znamo da problem nije bila potražnja. Pa što se dogodilo Wishu?

Kako je sve počelo

Forbes navodi da je Piotr Szulczewski godinama radio za Google, a onda ga je 2009. napustio i proveo šest mjeseci radeći na softveru koji predviđa interese ljudi na temelju njihovog pretraživanja kako bi ih povezao s odgovarajućim proizvodima i reklamama. Sistem je nazvao ContextLogic, što je i roditeljska tvrtka Wisha.

2011. Piotru se pridružio kolega s fakulteta Danny Zhang, s kojim je razmišljao o sljedećem velikom pothvatu. Njegova ideja bila je prvenstveno mobilna e-trgovina, međutim Amazon je već dominirao tržištem, a sve više ljudi koristilo je smartphone, ali malo tko za šoping.

Wishwall.me je lansiran 2011. zapravo samo kao šoping-lista potreba, a ne sajt za šopingiranje. Dakle, ljudi su pretraživali proizvode i kreirali svoje liste želja, ali bez mogućnosti kupovine. Mnogi su to zaista vjerno koristili i jedino što je nedostajalo je zapravo mogućnost da to i kupe.

Tu započinje priča uspona i pada Wisha. Naime, oni su kontaktirali prodavače s eBaya i Amazona i tražili da ponude najniže cijene na tržištu upravo putem Wish platforme, a zauzvrat su im obećali kupce spremne na potrošnju. Nisu svi mogli priuštiti Amazon, ali Wish itekako jesu. 

2017. Wish je bio aplikacija s najviše preuzimanja u SAD-u, a godinu kasnije i u svijetu. 

Što je pošlo po zlu

U početku Wish nije uzimao profit. Htio je samo izgraditi publiku za jednom kada profit dođe na red. Međutim čini se da je njihova publika bila vjerna isključivo smiješno niskim cijenama, a ne platformi samoj po sebi. Što je zarada Wisha rasla, rasla su i loša iskustva kupaca. 

Na Wishu ste zaista mogli kupiti sve. Posteljine, dekoracije, odjeću, šminku, posuđe, namještaj, slatkiše. Ali tu su se nalazile i potpuno bizarne stvari, poput lule za crack, pribora za obijanje brava i trbuha za lažnu trudnoću.

Veliki problem bili su sami prodavači. Ljudi su se počeli žaliti da ne dobivaju narudžbe ni slične proizvodima koje naručuju, ako bi ih uopće dobili. Wish nije radio na tome da izgradi kvalitetan odnos s dobrim trgovcima.

Međutim lažni oglasi postajali su sve veći problem, koliko od prodavača, toliko i od samog Wisha. Wish je nudio ponude koje su bile predobre da bi bile istinite u svakom smislu te riječi. Postavljali su lažne dućane i natjecanja kao eksperimente da vide kako će proći među mušterijama, a onda jednostavno nagrade i kupljene proizvode ne bi poslali na adresu da vide hoće li se tko žaliti.

Na Wishu su postojale recenzije, ali neki prodavači su to iskorištavali skupljanjem dobrih recenzija, a onda bi počeli slati puno lošiju i jeftiniju verziju tog proizvoda. Jedan prodavač imao bi otvorene stotine računa i bilo je zaista teško istrijebiti takve prevarante. Čak su trenirali softver da prepozna lažne recenzije, a novčano su i kažnjavali prodavače zbog prljavih trikova.

Problem s kontrolom kvalitete bio je ozbiljan. Wish je tjedno uklanjao 8 milijuna proizvoda, no to i dalje nije bilo dovoljno da se korov iskorijeni. Bio je čak prijavljen slučaj konjunktivitisa koji je nastao upravo zbog makeup proizvoda s Wisha, navodi Forbes.

Uz to sve, logistika im je bila iznimno loša. Paketima su trebali tjedni da se dostave, a korisnička podrška bila je ispod svake razine, za razliku od Amazona koji recimo izuzetno drži do toga. 

Wish je ulagao enormne iznose u marketing, pa se njegov logo tako mogao vidjeti na dresovima Lakersa, a imali su istovremeno i najviše reklama na Facebooku i Googleu u jednom trenutku. Te godine potrošili su preko milijardu dolara na oglašavanje.

Ironično, pojela ga je pandemija

U vrijeme pandemije svi su investirali u oglase i reklamiranje u svrhu prodaje pa Wish, bez istaknutijeg marketinga, nije preživio jer ga je marketing jedini držao u igri. Kad makneš marketing, Wish nije imao nikakvih kvaliteta.

Kako je moguće potonuti u vrijeme pandemije koja je prisilno zatvorila ljude kod kuće, koji su iz dosade trošili poveće iznose na online šoping? Jednostavno, nisu izgradili lojalnu publiku, njihova publika kupovala je na Wishu isključivo zbog smiješnih ponuda i reklama.

Iako mnogi kupci nisu imali velika očekivanja od Wisha jer - koliko para, toliko muzike - loša iskustva više nisu bila zanemariva, a čini se da su itekako prevagnula nad onim dobrim.

Uzevši u obzir sve probleme koji su se počeli nizati, nisu imali šanse opstati kada se pojavio Temu, koji je zapravo bolja verzija Wisha. Cijene na Temuu su vrlo niske i kompetitivne, ali stranica je uvelike pouzdanija što se tiče, za početak, same dostave, vremenskog perioda i onog što vam se dostavi. 

Wish je do 2021. gotovo potpuno izgubio svoju vrijednost, a interes za njim pao je gotovo na nulu. Zarada mu je pala s 3 milijarde na manje od 300 milijuna dolara godišnje. Stanje je bilo toliko loše da je Wish praktički na svaki zarađeni dolar potrošio dva. Nakon toga radili su na rebrendingu tvrtke, no Wish se nikad nije potpuno oporavio od reputacije koju je stekao. 

Šuškalo se da je Jeff Bezos 2016. htio otkupiti Wish za 10 milijardi dolara, što je Piotr odbio, a na kraju je pristao prodati ga za 173 milijuna dolara firmi Qoo10, online dućanu koji se bazira na azijskom tržištu, prenosi Yahoo Finance. Wish je sve prodavao za bagatelu i ispod vrijednosti, a na kraju je i sam doživio takvu sudbinu. 

Finalizacija prodaje još uvijek je u procesu, a Wish i dalje posluje baziran u SAD-u, no sumnja se da će ikad postati ono što je nekad bio ili što je zapravo trebao biti.