ZAGREBAČKA Nama, najpoznatija i najstarija robna kuća u zemlji, ovih dana izgleda isto kao i zadnjih nekoliko desetljeća. Unutra se još uvijek može naći sve od igle do lokomotive, kupci su uglavnom stariji, a prodavačice nasmijane i brze u pomoći neodlučnim mušterijama.

I vrijeme je stalo, tamo negdje u osamdesetima - u Nami se bez problema može pronaći set kristalnih čaša koje vas je baka tjerala da čistite jednom godišnje, CD-i domaćih izvođača i ogroman izbor budilica. Dojam je upotpunjen starim metalnim košarama i telefonskom govornicom. Nisam provjerio radi li govornica, ali ovdje su najveće šanse za to.

Nažalost, u posljednjih nekoliko tjedana atmosfera je sumornija nego inače - ponovo se govori o prodaji i zatvaranju legendarne robne kuće. Ovaj put, čini se, za ozbiljno. Prodavačice se žale kako im već idu na živce stalna pitanja kupaca o zatvaranju, jer one ne znaju ništa o tome. 

Kupci žele vidjeti simbol grada barem još jednom

Ipak, crne prognoze uspjele su dovesti i neke nove kupce u Namu - svi žele vidjeti simbol grada barem još jednom. Zbog toga su u Namu došli Josipa i Matija, rijetki mladi kupci koji se vide među policama.

"Nisam bila ovdje godinama, sad smo došli jer smo čuli da se vjerojatno zatvara. Već sam zaboravila da ima toliko raznih stvari, baš smo komentirali da prije, kad ne bismo mogli nešto naći, došli bismo u Namu, jer ćeš tu naći sve što nećeš nigdje. Ali kroz godine nekako zaboraviš na to", kaže Josipa.

Na pitanje hoće li im faliti, oboje odgovaraju u isti glas.

"Naravno da hoće. Ako ništa drugo, bar vidiš da piše Nama - to je simbol grada", kažu.

Prodavači se nadaju da do zatvaranja neće doći

S njima se slaže i prodavačica Irena, koja s većinom drugih koji rade tamo dijeli optimizam da do zatvaranja ipak neće doći.

"Robna kuća će mi jako faliti ako se zatvori. Ali mi se kao radnici još uvijek nadamo da se to neće desiti, i da će naša 'stara dama' ostati na mjestu. Znamo ono što vidimo po novinama, dakle isto što i vi", kaže nam.

"Nama je posebna jer imamo dobre kupce, ljudi su jako dragi i susretljivi. Nemamo loših iskustava s njima, a mislim da ni oni s nama. To je neki stari štih trgovanja. Još uvijek dolaze sve dobne skupine, od mlađih, preko srednje dobi pa do starije gospode. Uvijek ima kupaca. Lijepo je raditi u robnoj kući, nadam se da ćemo preživjeti", optimistična je Irena.

Ipak, barem u subotu prijepodne, prevladavaju kupci koji u Namu dolaze po navici. Među njima je i Letafeta Aličelebić, umirovljena profesorica koja redovno kupuje ovdje.

"Dolazim ovdje često, najčešće kad treba kupiti nešto za muškarce (smijeh). Sad vidim da je dobar popust za torbice pa sam došla, a sad možda odem i na dječji odjel kupiti poklone. Čini mi se da imaju bolji izbor za starije, jer ipak je Nama stara kuća pa se osjeća i takav sentiment", kaže.

I gospođa Letafeta se, kao i svi, slaže da će joj trgovina nedostajati.

"Ima neki starinski štih. Meni je žao ako se zatvara, ima nekih stvari koje ne mogu nigdje drugdje naći, recimo ovoliki izbor torbi rijetko se može vidjeti drugdje. Tu je i španjolski nakit - sve ima neki starinski štih koji nas podsjeća na mladost. Već smo siti novih centara, svi su isti. Nama ima nešto posebno", objašnjava Letafeta.

Isti osjećaj dijeli i umirovljenik koji se predstavio jednostavno kao Tomica.

"Nama nam je bolja od novih šoping-centara jer je generacijski naša i na jednom mjestu možeš sve naći.

Ako se zatvori, falit će nam, ali što da radimo, koga nema, bez njega se mora. Strašno mi je da smo ni za što, ništa ne znamo održati. To više nije problem za nas stare, bit će za vas mlade. Nitko se ne bavi ničime. Ponekad odem u Sloveniju, to je već drugi svijet", ogorčen je Tomica.

Vremenska kapsula

Jedna stvar je jasna - i prodavači i kupci su izrazito vezani za staru robnu kuću. Nije teško shvatiti zašto: ulaskom u zgradu čovjek zakorači u svojevrsnu vremensku kapsulu, odvojenu od jumbo plakata i blještavih izloga kojima je opkoljena. 

Ipak, dosta stvari se promijenilo od zlatnog doba. Za razgovor o tome sve prodavačice uputile su me Tatjani Katić - prodavačici koja radi tamo već skoro 38 godina. Nakon drame oko zatvaranja postala je svojevrsna medijska zvijezda, pa sam je i ja zagnjavio da mi objasni neke stvari. I ona je odgovorila na sva pitanja s osmijehom i optimizmom.

"Kakvo je stanje u trgovačkoj kući u zadnje vrijeme? Vole li ljudi Namu još uvijek i kupuju li u njoj?" pitamo je.

"Ima posla, ljudi kupuju, prekrasno je koliko dolaze. Pogotovo oni koji su navikli i koji žive blizu, ali dolaze ljudi iz cijele Hrvatske. Jučer je ovdje bila gospođa iz Požege koja me je pitala hoćemo li se zatvoriti - mi to ne znamo i nadamo se da nećemo, jer je ovo jedinstveni prostor u Zagrebu.

Nama je definitivno simbol Zagreba, ali i Hrvatske. Mislim da bi i državi, a pogotovo Gradu Zagrebu trebalo biti bitno da se zadrži robna kuća. Neka se promijene i vlasnici, ali neka ostane prodajni prostor. U centru ionako nema dućana, i domaći i stranci dođu na glavni trg glavnog grada i žele vidjeti Namu. To je jednostavno povijest koju treba njegovati.

Nažalost u pravnom smislu nisu riješene neke stvari, onda ispada da je to svačije i ničije."

"Koja je razlika između Name i modernih, običnih trgovačkih centara?" upitali smo je dalje.

"U drugim dućanima nema toga da se kupci mogu posavjetovati s prodavačima oko toga što trebaju kupiti, uglavnom su prepušteni sami sebi. Kad dođete u šoping-centar, morate ući u svaki dućan i pogledati nešto - na kraju već zaboravite gdje ste što vidjeli i bude vam dosta svega. Ovdje su različiti odjeli, ljudi često i pogledaju po drugim dućanima pa se vrate ovdje."

Koliko dugo radi u Nami?

"Došla sam u Namu 22.7.1986. i presretna sam jer sam još uvijek ovdje. Nama je moj drugi dom - više sam tu nego kod kuće. Promijenila sam dosta odjela, radila sam i u administraciji, ali sam tražila da se vratim u prodaju. Prodavačica sam i volim taj posao."

"Kako se promijenila Nama, a kako kupci od vremena kada ste došli ovdje do danas?" pitamo je.

"Promijenilo se puno toga. Nekad nas je puno više radilo ovdje i bio je veći pristup kupcima nego danas. Ne mogu reći da je obujam posla veći ili manji, ali kupci su ostali. Jedino što su ranije ljudi bili puno opušteniji - i ako je bilo puno ljudi u redu na blagajni, nitko nije bio nervozan. Sad se svima negdje žuri, mislim da bi se svi trebali malo više opustiti i družiti."

Stečaj traje već 23 godine, naglašavamo joj: "Brinete li zbog toga, kao da nešto stalno visi nad glavom?"

"Više sam brinula dok sam imala malu djecu. Zadnjih desetak godina sam svjesna da čovjek nađe drugi posao ako ostane bez jednog. Toliko ljudi je došlo iz inozemstva - to znači da posla u Hrvatskoj ima, i tko želi raditi naći će posao. U Hrvatskoj su ljudi uvijek bili snalažljivi. Moramo biti optimisti, jer nas pesimizam udavi. Vjerujem da ću dočekati svoju mirovinu ovdje, ne mislim da će to ići tako brzo. Ako se zatvori, ići ćemo drugdje, a možda će i ovdje doći neki drugi investitor pa ćemo ostati kod drugog gazde. Nikad nije bilo da nije nekako bilo."

"Ne vjerujete da će se zatvoriti?"

"Ne vjerujem. Ne možete preko noći ni doma nešto napraviti, a kamoli riješiti ovakvu zgradu. Cijeli proces jako dugo traje, i mislim da će još trajati. Čini mi se da ću još ovih nekoliko godina do penzije odraditi u Nami."

Ima li neku poruku za Zagrepčane, kako mogu pomoći Nami?

"Mogu ih samo pozvati da dođu i kupuju u Nami i uživaju u prostoru koji imamo. Mi se svi nadamo da će to trajati, ako neće, pomirit ćemo se s onime što će biti. Vidjela sam i da se organizira peticija na Facebooku, znači da ljudi žele da robna kuća ostane. Definitivno neće moći ostati u ovakvom obliku jer stečaj već predugo traje, ali mi ne možemo utjecati na to. Što duže bude trajalo, to će nam biti ljepše", zaključuje Tatjana.

Turisti u Nami

Na izlazu sam sreo dvoje turista iz Indije - u Namu su, kažu, ušli slučajno. Taj detalj odlično oslikava paradoks situacije.

Naime, Nama ima apsolutno sve predispozicije za uspjeh: savršenu lokaciju, tradiciju, jaki brend, vjerne kupce i još vjernije radnike. Ako bi u Zagreb sutra sletjeli Marsovci, bilo bi im nemoguće objasniti zašto se takva robna kuća zatvara nakon 23 godine stečaja.

Stvari bi im postale nešto jasnije kad bi saznali da Nama, nakon skoro četvrtine 21. stoljeća, nema potpuno funkcionalnu web stranicu. A i da turisti moraju slučajno zalutati u jedan od simbola grada koji, ako ćemo realno, nije baš prepun drugih turističkih atrakcija. 

Zašto Zagrepčani na modernoj web stranici ne mogu vidjeti što Nama nudi, a Indijci na turističkom flajeru saznati da Nama uopće postoji? Taj dio ostaje nedokučiv - radnicima, kupcima, turistima i Marsovcima podjednako.

Teoretičari zavjere bi rekli da se robna kuća namjerno pušta da propadne, još od devedesetih - ali to je već tema za sasvim drugačiji tekst.