"NEMAM protiv nikoga ništa, ali žalosno je da u svojoj državi kad odem u kafić, restoran ili pekaru moram pričati engleski jezik", rekao je nedavno Josip Piteša u svom TikTok videu u kojem iskazuje nezadovoljstvo sve češćom situacijom u Hrvatskoj.

I meni je jedan pijani gost, dok sam radila u hotelu u Austriji, iskazao nezadovoljstvo vrlo grubim nastupom jer, zašto bi on morao pričati engleski ako je tako masno platio zimovanje u svojoj zemlji. 

"Zato što nijedan Austrijanac neće raditi za ove uvjete i da nije nas, ne biste ni mogli tu zimovati", ljutito sam odgovorila. U kolektivu su Balkanci bili u većini, a ostatak su uglavnom bili Rumunji. Austrijanci su bili samo šefovi. Sutradan se mamurni gost ispričao.

Zašto uvozimo strane radnike? Pretpostavljam jer naši neće raditi za tako smiješne uvjete kad mogu otići u, na primjer, popularnu Njemačku i raditi tamo za bolje, a to su opet uvjeti za koje prosječan Nijemac ne bi radio. Tako da smo mi zapravo Njemačka nekom Nepalcu, Filipincu ili Egipćaninu. 

"Ali što će sada baba od 70-80 godina kad ode kupiti kruh i sve, i na kasi strankinja, kako će se one sporazumjeti? Ja ne znam", zapitao se Josip. Vrlo jednostavno. Rukama, nogama, a s vremenom će i ta strankinja naučiti nešto hrvatskog, kao što sam i ja učila njemački u hodu.

Uostalom, zar je tako loše i da bakice uhvate koju riječ engleskog?

"Tek sada shvaćam koliko je rasizma u Hrvatskoj"

Na kavi s prijateljima dotakla sam se teme sa spomenutog TikToka. Rekla sam im da bih voljela porazgovarati s nekim strancem u Hrvatskoj da saznam kakvo je njihovo iskustvo ovdje, muče li ih jezične barijere i imaju li neugodnosti.

Sad sam samo trebala naći sugovornika, a kako sam nova u Zagrebu, oni su mi savjetovali da krenem s pekarama, gdje ću ga sigurno naći. Obilazeći radnje, razgovarala sam s jednom mlađom djelatnicom iz Hrvatske koja je podijelila sa mnom svoje opažanje. Kaže da je tek kada je počela raditi sa strancima shvatila koliko je rasizma u Hrvatskoj.

Kaže da ju je najviše šokiralo što neugodni komentari često dolaze od visoko obrazovanih ljudi. Jedna odvjetnica rekla je kako oni nikad neće biti kao bijelci jer nisu ništa značajno učinili kroz povijest za čovječanstvo i jednostavno se ne mogu mjeriti. 

Dodala je i da primijeti kako ih ljudi gledaju te ponekad znaju biti bezobrazni. No, njoj je ugodno raditi s kolegama iz druge države i uvijek se nekako uspiju sporazumjeti, unatoč jezičnim barijerama. 

Simpatična Filipinka podijelila je svoje iskustvo

Na svog sugovornika naišla sam slučajno. Prijateljica je bila gladna i stale smo u pekaru gdje ju je poslužila strankinja koja ju je vrlo neobičnim izgovorom pitala: "Višnja ili čokolada?" Meni je to bilo baš simpa. Djelovala je jako ugodno pa sam se sutradan vratila pitati ju da podijeli svoje iskustvo u Hrvatskoj. Pristala je.

Emily je u Lijepoj Našoj već dvije godine, a došla je putem agencije i trenutno radi u jednoj zagrebačkoj pekari. Za Hrvatsku se odlučila zato što im je Hrvatska jedina otvorila granice i ubrzo su se svi počeli prijavljivati, kaže.

Prebačaj i cijeli proces trajao je otprilike šest mjeseci. 

Učenje hrvatskog jezika

Emily i ja razgovarale smo na engleskom, a gdjekoju riječ rekla bi i na hrvatskom. Zanimalo me trudi li se učiti hrvatski i kako joj to ide te koliko ga uopće zna.

"Učim neke riječi, moram jer sam u kontaktu s mušterijama i jednostavno moram znati. Stariji ljudi uglavnom ne pričaju engleski pa svakodnevno učim pomalo", rekla je Emily.

Kaže da se ponekad ne uspije snaći s prijevodom, ali pita stariju kolegicu koja se prema njoj divno odnosi. Njezina kolegica čak ni ne zna engleski, ali one razgovaraju pomoću Google Prevoditelja i tako si olakšavaju komunikaciju.

"Ona je jako ugodna i dobra i uči me malo po malo kako da što bolje govorim. Zasad mogu razgovarati s mušterijama, ali ne previše. Ono osnovno", dodala je.

"Zasad sam sretna tu, imam puno prijatelja, čak i Hrvata"

Zanimalo me kakvi su Hrvati prema njoj. "Većinom su ljubazni, uglavnom jesu, ali znaš, ima i onih koji nisu. Govorim iskreno. Ako ne shvatiš odmah što žele reći ili ne znaš nešto reći, naljute se. Osobito stariji", otvoreno je rekla.

No ljubazna Emily kaže da joj je to u redu i da ih razumije jer je i njoj teško pričati drugi jezik. U konačnici se uvijek uspiju nekako sporazumjeti. Tvrdi da su u većini ipak oni pristojni i da ju ne tretiraju svi kao stranca. 

Zanimalo me je li imala nekih neugodnih situacija koje su ju uznemirile. Iako nije podijelila konkretne primjere, kaže da ih je bilo.

"Događalo se, ali moja kolegica me uvijek smirivala i govorila mi da ne uzimam to srcu, da je to normalno i da će toga uvijek biti", rekla je.

Iskreno sam pitala Emily kakav joj je život u Hrvatskoj i planira li ostati. "Zasad sam sretna tu, imam puno prijatelja, čak i Hrvata", rekla je. Čak se sprijateljila i s nekim mušterijama. Nakon photosessiona Emily mi je rekla da ide na Maksimir gledati tekmu i podržati Dinamo u dvoboju s Osijekom sa spomenutim prijateljima iz Hrvatske.

"Jako mi je lijepo i zasad ne razmišljam o odlasku dalje", zaključila je.

Tko tebe kruhom, ti njega...?

Da se vratim na TikTok s početka teksta. Josip je i sam rekao da bi volio da Hrvati popune ta radna mjesta i da ih se plati više, radije nego da uvozimo stranu radnu snagu. Naravno da se slažem s tim, ali nije to tek tako. Odrasla sam u Slavoniji i puno poznanika pronašlo je sreću u Njemačkoj, Austriji, Irskoj itd.

Znam da multikulturalnost može donijeti i neke neželjene promjene u društvu, ali zašto stvarati problem ljudima koji su tu došli mirno živjeti, raditi i pronaći svoju sreću? Ja bih prva mrzila znati da se moji prijatelji u inozemstvu tretiraju kao manje vrijedni. Kao što su i mene tretirali.

Međutim, svi moji poznanici i prijatelji vole Hrvatsku i uvijek kažu da bi se iste sekunde vratili kad bi mogli dobiti posao i pristojne uvjete ovdje. Nažalost, ne mogu. Trebamo biti zahvalni tim zemljama što su našem narodu pružile sretan život kakav ovdje nisu mogli naći.

Možemo i trebamo biti ljutiti što je tako, no ne trebamo to iskaljivati na pitomim strancima koji su, baš kao i Balkanci, nezadovoljstvom u svojoj zemlji potražili sreću negdje drugdje. Konačno smo obećana zemlja, samo ne Hrvatima.