Rouge preporuka za vikend: Briljantan triler koji će vam se ušuljati u snove
Foto: Instagram, Promo
"NE VJERUJ svojim očima" je ono što smo čekali – originalan psihološki krimić što čitatelja obuzima u potpunosti.
Odmah na početku moram reći da me ovaj psihološki triler oduševio kao malo koji. Ipak, predstaviti široj publici priču koja vas je toliko zabezeknula da tri dana niste mogli doći sebi zna biti zahtjevan zadatak, još i teži od one koja vam je bila osrednja ili vam se uopće nije svidjela. Zašto?
Zaplet zbog kojeg ćete ostati bez noktiju
Pa, teško je u riječi pretočiti toliko pozitivan dojam a da pritom ne ispadnete patetični ili pokušate izmusti slavu na temelju nekih drugih naslova i zavrijedite tek kolutanje očima. Kako bilo, riskirat ću i reći ovako: oduševila vas je Nestala i otad bezuspješno tragate za nečim što će na vas ostaviti jednak ili barem sličan dojam? Ili ste se već predali jer znate da se nitko može mjeriti s Amynim ludilom pomoću kojeg ste izoštrili osjetila, pa ste sada sposobni nanjušiti – ono što bi barem trebalo biti – iznenađujući prevrat na nekoliko kilometara?
Aha, to sam i ja mislila. I kao što Pinborough i sama kaže: „I Romeo je mislio da voli Rosalindu sve dok nije vidio Juliju.“
Znači, nema druge nego zasukati rukave, čitateljski narode, jer sprema ti se poslastica!
Najbolje je samo početi čitati
Druga stvar koja malčice komplicira predstavljanje ovog genijalnog romana jest to da će vam čitateljsko iskustvo biti time bolje što manje informacija prije čitanja posjedujete. I zato, čim vidite slogan #wtfthatending posebno osmišljen za ovaj roman, bježite što dalje i vratite mu se tek nakon što i sami poželite beepati razne nepristojne stvari pošto pročitate TO zadnje poglavlje. I budite fer pa držite jezik za zubima pred onima koji ga nisu stigli do njega. Naravno, to ne znači da ih ne smijete proganjati da to što prije i učine.
A što je toliko posebno i drugačije u romanu Ne vjeruj svojim očima? Baš ništa i ama baš sve.
U središtu priče nalazi se usamljena samohrana majka Louise s kojom, bili ikada u njezinoj situaciji ili ne, nije lako ne suosjećati. Postoji li što gore od toga da vas muž napusti radi druge, mlađe i ljepše žene? Postoji, to da vas napusti radi mlađe i ljepše pa u njemu odjednom proklijaju očinski osjećaji koji su nekim čudom hibernirali kad ste istom rodili dijete koje je potom napustio zajedno s vama.
„Bila sam probna žena, shvatim. Adam i ja bili smo njegova probna obitelj. Kada se bude isplela priča njegova života, mi ćemo biti tek početne niti. Nećemo predstavljati srž.“
Ludilo potaknuto samoćom
A postoji li što gore od višegodišnje usamljenosti nakon koje upoznate tipa s kojim konačno kliknete pa se pokaže da vam je to novi šef? Da, to da je šef oženjen i to apsolutno najljepšom ženom koju ste on, vi i sav svijet ikada vidjeli.
Pa, nije problem ako je uvažena supruga pritom grozna osoba, pa barem znate da ste dobili na moralnoj lutriji. Ali upravo tu Louiseini problemi postaju gorko-slatki: „Dražesna je. Silno sam željela da bude grozna ili kučkasta, ali nije. Osjećam se užasno zbog Davida i trebala bih željeti biti stotinama kilometara daleko od nje, ali fascinantna je.“
Kada ste toliko usamljeni da žudite ne samo za ljubavlju, već i za istinskim prijateljstvom, hoćete li zaista odbiti ono koje vam nudi osoba podjednako prelijepa izvana i iznutra samo zbog beznačajne sitnice da ste jednom poljubili njezinog muža, koji se usput čudno ponaša, i ne namjeravate to ponoviti? Naravno, svi volimo vjerovati da smo toliko dobri.
Svaki brak ima tajne, ali ove su najmračnije
I tako započinje luda vožnja u kojoj svi odmah znamo da nešto nije u redu s Davidovim i Adeleinim brakom te da bi se Louise trebala kloniti jednoga ili drugoga, ako ne i oboje. I uspjet će joj kao što će vama uspjeti prestati čitati njihovu priču, ali to je sve što vam mogu reći jer na koji vas god put pokušala navesti – pogriješit ću.
Sarah Pinborough ovim je romanom unijela dašak svježine i jednostavnosti u pregršt psiholoških trilera koji svoju priču predstavljaju iz bezbroj perspektiva te vas usto vraćaju u prošlost i zbunjujuću sadašnjošću, ili pak šalju nekamo u budućnost. Istina, romanom Ne vjeruj svojim očima ispričan je iz perspektiva dviju žena i jednog sveznajućeg pripovjedača. I da, mrvicu se vraća u prošlost, ali bez brige, nećete morati bilježiti tko, što, kad i gdje kao npr. u Sto likova– Hoću reći, Sto godina samoće.
Pomno planiranje rezultiralo je remek-djelom
No baš si zbog te jednostavnosti i nepretencioznosti stila nemojte previše umišljati; ma koliko scenarija o tome što se zapravo događa stvorili, malo je vjerojatno da ćete pogoditi onaj pravi. I ne morate se bojati nedovršenih pripovjednih linija i bespotrebnih stranica. Svaki je detalj Pinborough pomno osmislila i smjestila. Sve je tu – samo niste dovoljno pomno čitali. Ako i jeste pa vas je svejedno prešla – ne brinite, i druge će.
Ono po čemu se knjiga još razlikuje od brojnih drugih jest to da ne samo da je morate pročitati do kraja nakon što započnete, već ste po završetku primorani okrenuti prvu stranicu i barem još jednom proći cijelu priču kako biste uvidjeli genijalne sitnice kojima vas je autorica nemilosrdno zavarala. Zato trk u knjižaru – poštedite se čekanja na red u knjižnici jer vam ne gine plaćanje zakasnine s obzirom na to da se nećete željeti rastati od ove priče!
Eto, ne znam za vas, ali ja čekam ekranizaciju na Netflixu (Da, potvrđena je!) i predbilježujem se za sve Pinboroughine sljedeće naslove. Cross Her Heart stiže nam još ove godine!
P.S. Sto godina samoće sjajna je knjiga i nju isto trebate pročitati. Do kraja.
Brže učitavanje članaka, bez ometanja dok čitate.
10 eura mjesečno.
Facebook
Google
