IMA jedna Gibonnijeva stvar, koja me prati negdje od početka školskih dana. Prati, u smislu da je stvar teško zaboravljiva pa sve do dana današnjeg. Prati, u smislu da je tekst toliko dobar, točnije bezvremenski pa može najbolje opisati neke situacije sve do dana današnjeg. I danas, baš kao i onda, riječi poput "I nije lako bit, i svetica i kurba, sve po potribi, kako se namisti u taj čas", opisuju većinu cura, koje su prošle kroz moje život. Možda zato toliko pamtim tu stvar. Možda zato od svake očekujem isto. Iz istog razloga možda i dobijem jedino ono što očekujem. A možda problem i nije samo u meni. Možda je problem zapravo najmanje u meni, jer postoje takve djevojke. Djevojke kojima jednostavno ne vrijediš.

 

Kurba je možda preteška riječ. Iako, ovako napisana, ona se ne odnosi doslovno na ono što asocira njeno značenje. Svejedno, ne koristim ju često u svom rječniku. Gotovo nikada. Svejedno, možda bi bilo bolje da katkada jesam. Nekada stvari treba nazvati pravim imenom. U mom kontekstu, u kontekstu ovog teksta, njeno značenje bilo bi netko tko je sklon varanju, neistini i igranju. A ti onda izaberi pravi naziv. Odnosno, nazovi to pravim imenom. Meni je svejedno, jer nju nazvati pravom, već je u startu krivo. Toliko krivo. Ali, "i to triba znat". Treba znat bit takva. Kako god "se namisti u taj čas".

 

Kada bih mogao opisati većinu cura, s kojima sam bio ili imao nešto ili htio imati nešto, većina se pokazala upravo krivima. Ne, nisam od onih koji kada ne mogu biti s nekom, odmah o njoj krenu pričati razne priče. Ne bavim se time. Nemam 16. Ali zaista, nijedna se nije pokazala iskrenom. Barem ne na duge staze. Dosljednost nije nešto čemu je znala značenje. I da, neke sam stvari pripisivao nezrelosti pa čak i onda kada su u pitanju bile dvadeset i neke. I da, preko nekih, mnogih stvari, sam prelazio, pripisujući to činjenici da su sve takve. I da, trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim pa shvatim da i za takvo ponašanje postoji pravi naziv. Vrlo sličan onom s početka priče. I da je vrlo vjerojatno stvar i u meni, jer nije moguće da se sve ponašaju na isti način. Kada ti se uvijek događaju iste stvari, jednake osobe, onda više ne kriviš njih, ne kriviš nju, nego staneš i pogledaš. Prvo sebe, a onda oko sebe. Ne obrnuto, na tome svi griješe. Sebe. Jer od tebe sve kreće. Sve greške, svi koraci, sve krive odluke. A ona je jedna od njih. Ona je takva. Tvoj je problem što si opet pogriješio. U odabiru. I tko je tu sad zapravo nezreo?!

 

Sjedio sam nedavno na večeri i krenula je priča o vezama i naravno neizbježno pitanje upućeno meni, zašto sam još uvijek sam. I onda kada misliš da si već ispucao sve moguće odgovore pod a, b, c i dobar dio ostatka abecede, pojavi se onaj odgovor koji još nisi dao. Nisi ni znao da ga imaš. I zašto ga već nisi iskoristio, kada je toliko jasan. Toliko realan. Na kraju krajeva i tako jebeno iskren. "Zato što su me sve do sada sjebale!". Muk. Zato jer je to konačno bila istina. Nakon silnih izgovora, izmotavanja, nemogućnosti, bilo je vrijeme stvari nazvati pravim imenom. Opet. I nema dalje. Zaista, nema dalje, dok god si sjeban. Dok god si sklon opet pogriješiti, opet fulati i onda opet kriviti nekog drugog. Jer si sjeban. Ne svojom greškom. Svejedno ta te greška neće spriječiti da ju učiniš svojom. Greškom.

 

"Njemu baš i nije stalo", nešto starija kolumna, koja je po svojoj čitanosti u samom vrhu mojih kolumni, mogla bi bez problema nositi i zamjenicu Njoj. I opet bi bila točna. Opet bi vrijedila svaka napisana riječ. Jer ono što žene ne razumiju, ono što ne žele razumjeti, ili jednostavno nisu nikada išle za tim, jest da sve ono što može biti on, može biti i ona. Apsolutno sve. Jesmo ravnopravni?! Pa budimo onda ravnopravni do kraja. Misliš li da su sve žene toliko zlatne i dobre i da su takve, jer ih je upravo muškarac takvima učinio, razmisli opet. (Ove koje me namjeravaju nazvati šovinistom, nek pročitaju sve moje kolumne dosad, pa da same sebi skoče u usta, da ih ne moram ja kasnije razuvjeravati. Jer nemam vremena. Jer nemam 16. A ni volje za to. Za takve.) Pojedine žene su jednostavno takve. Identične kao i muškarci. Pojedine, jer baš kao i kod muškaraca, nema generaliziranja. Sklone su zavaravanju, igrama i lažima. Konstantnom navlačenju, u ljubavi do pola, a drugom nogom pridržavaju vrata, jer nikada se nisu cijele dale, nikada ne do kraja. 

 

I ne zanimaju me razlozi, nisam tu niti da ih pronađem. Gibonni na to kaže "I to triba znat, ti daješ prazno tilo, ali dušu nemoš dat". I zaista to treba znati. Svaka čast kako neke to mogu. Kako neki to mogu, općenito govoreći. Kako im to samo ide od ruke. Kako im može ne biti stalo, a toliko su unutra. Kako mogu uživati i varati u  istom tonu. U istoj dozi uživancije. Kako uopće dati tijelo bez duše. Kako u tome uspijevaju. I kako ja i dalje mogu pronaći opravdanje za isto. Ili sam mogao. Prošlo vrijeme. Definitivno. Svršeno odavno. Ovaj tekst to i potvrđuje. Nema tu opravdanja. Svejedno, to ne znači da mi je i jasnije. Možda i bolje. Neke stvari nikada neću moći razumjeti. S razlogom. Ovo je jedna od tih stvari.

 

"Svetica i kurba", zvuči kao djevojka na koju će svatko od nas naletjeti barem jednom. Netko i više nego jednom. Netko i previše puta. Ali, jasno mi je i zašto. Neodoljiv je to tip djevojke. Doslovno. Kako i meni, tako i svakom drugom. A njoj je sasvim svejedno jesam li to ja ili bilo tko drugi. Ona je takva. Problem je u njoj, ali to nije njen problem. Problem je u meni, što ja tu nisam vidio problem. A pisano je velikim slovima. Prevelikim da bih previdio pa ipak jesam. Jer se nekako nadaš da je ona možda ipak ta. Da ti možda ipak jesi taj. I da je to dovoljno za nju. Da je to dovoljno da ona ostane i predomisli se. I odluči. Da joj je stalo. Samo do tebe. I da zatvori vrata. I pokuša. Ali, to nije moguće. Takve djevojke ne znaju ostati. Takve djevojke ne znaju voljeti. Ne znaju ni što je ljubav. Takve vrata drže uvijek, pa makar i samo malo, pritvorenim.

 

Dušu ne mogu dati. I to je tako. Kada ti jednom to postane jasno, ti ćeš zatvoriti vrata. S vanjske strane. I otići. Jer tu nema izgovora. To nije nezrelost. Jer to nema uvijek veze s godinama. To se događa konstantno. Jedinu nezrelost bih mogao pripisati sebi, jer na kraju krajeva, to i jest jedino logično objašnjenje. Kako drugačije objasniti činjenicu da se možeš kompletan dati, nekome tko nije kompletan. Tko usto i nije kompetentan.  Tko razumije samo do pola. Tko zna samo na pola. Dati se. Voljeti. Razumjeti. I držati vrata. Kako drugačije objasniti takve djevojke, a ostati fin. Nekoga tko te laže, vara i glumi. Nekoga tko to može i ostaje hladan. Ravnodušan. A zapravo bez duše…

 

Bez duše lijepa. A ja takvima zaista "ništa lipo niman reć". Nikada i neću imati. Takve nikada neću moći razumjeti. Koliko god se trudio. A dao sam sve od sebe.

 

Pssst! Deanova knjiga izlazi početkom idućeg mjeseca.