Foto: Oroton

PRVIH tjedan dana nakon što je T. otišao, prošlo je u potpunoj tišini. Spakirala sam mu sve stvari u kutije i poslala sms da dođe po njih. Poslao je braću koji mi nisu rekli ni dobar dan kad su došli. Samo su pokupili sve i nestali. Ne znam što sam drugo i mogla očekivati od malih seljaka. Naravno da sam ja bila kriva za sve, prava žena uvijek trpi i nikad ne ostavlja svog čovjeka. Čak ni kad je vara. Uostalom, kakav je to muškarac koji nema nešto sa strane? Shvatila sam da "svoju sramotu" još uvijek nisu podijelili sa cijelom obitelji jer me prvo zvala T.-ova tetka Marija da me pita nešto za poklon, pa ujak kod kojeg se svadba trebala održati. Pravila sam se blesava i odgovarala na pitanja kao da će svadbe stvarno i biti.

Moje cure su otkazale sve što su rješavale, za drugo me nije bilo ni briga. Muka mi je bila od svih novaca koje smo bacili u vjetar i osjećala sam ogromnu grižnju savjesti. Slomio me trenutak u kojem je vjenčanica stigla doma. Bio je to posljednji dokaz moje ogromne greške i gluposti. Veliki i skupi dokaz. A opet, koliko god svakim danom sve više shvaćala koliko smo T. i ja različiti, jebeno mi je nedostajao. U jednom trenutku sam se počela sjećati samo dobrih stvari i zaista kriviti sebe za sve loše što nam se dogodilo. Znala sam da se to samo moj glupi mozak igra sa mnom, ali na trenutke si nisam mogla pomoći. Bilo mi je krivo i to što me uopće ne zove, kao da je skroz digao ruke od nas. Vrijeđala me činjenica da je nakon toliko godina jednostavno odustao bez imalo borbe i želje da mi pokaže koliko mu je stalo.

Ali kako to u životu inače biva, uvijek dobro pazi što želiš. Jednu večer nakon tjedan dana, ostala sam spavati kod Klare kad me nazvala susjeda u jedan sat iza ponoći. T. je pijan lupao po vratima, urlao da mu otvorim i pustim ga unutra. Probudio je valjda cijelu zgradu i sreća da tada nisam bila tamo. Nakon toga je počelo stalno maltretiranje, pijani pozivi u svako doba dana i noći, izljevi ljubavi pa grozna vrijeđanja i tako u krug. Teško mi je bilo slušati sve to, a opet nisam imala dovoljno snage da mu poklopim. Na neki čudan način sam ga još uvijek trebala u životu. Ništa i nitko me nije zanimao, izbjegavala sam izlaske i druženja. Jedina dobra stvar u svemu je što sam napokon stala u stare traperice. Zaista mi nije bilo do jela. T. bi se smirio samo kad je bio na putu. "Petra, prestani mu se javljati, ovo više nije normalno. Ako ga želiš natrag, ok, uzmi ga, ali ako si odlučila da je gotovo, onda moraš to napokon i prekinuti. Što ti imaš slušati kako je njemu teško? Pa čovjek se u tvojoj sobi, na tvom laptopu dopisivao s nekim drugim", pizdila je Marina na mene. I bila je u pravu. Morala sam se nekako toga riješiti i izbaciti T.-a u potpunosti iz sistema.

Vedran nam je obećao da će nas voditi na George Michaela još prije ljeta. Nisam imala volje, ali znala sam da ne mogu i ovaj put reći ne. Cure su bile sretne što idem, vidjela sam na njima da ni same ne znaju što bi više sa mnom.  I zapravo je sve bilo super dok negdje u gužvi nisam ugledala T.-a. Nije me zvao već par dana i bila sam uvjerena da uopće nije u Zagrebu kad ono, ne samo da je u Zagrebu, nego je tu u Areni i to s nekom djevojkom. Učinilo mi se da ju drži za ruku, ali nisam bila sigurna, prebrzo su nestali. "Jesi vidjela T.-a? S onom Lucijom je došao na koncert.", ispalio je Vedran. "Odakle znaš da je to ona?". Ništa mi nije bilo jasno. "Kako misliš odakle? Pa malo smo je guglali. Ti ništa ne znaš o njoj?", sad je već Vedran bio zbunjen. I kužim zašto. U tom trenutku ni meni nije bilo jasno kako to da nikad nisam pokušala saznati tko je ta osoba i kako izgleda. Ali sama pomisao da T. ima nekoga i da je taj netko ista osoba s kojom me varao me ubijala. Presjeklo me nešto u trbuhu i suze su mi krenule same od sebe.

Nisam htjela da svi skuže pa sam bila beskrajno zahvalna kad su se svjetla u dvorani ugasila. Mogla sam napokon plakati u miru. Znam da nisam imala pravo tražiti i očekivati od T.-a da pati za mnom zauvijek dok ga ja stalno odjebavam, ali sve to mi je u tom trenutku jednostavno bilo previše. A ni nesretni George nije nimalo pomagao. Nakon koncerta su svi išli do grada, ja sam objasnila da sam koma i da idem kući. Nisu me uopće nagovarali. Nakon 20 minuta, bila sam pred Markovim vratima. Već je bilo prošlo ponoć, nisam imala pojma je li sam, ali bila sam sigurna da tu trebam biti. Pa sam i pozvonila. Neko vrijeme nitko nije odgovarao i kad sam se već okrenula da odem, čula sam nečije korake u stanu. Marko je otvorio vrata, pospan i poprilično iznenađen. "Mogu li molim te prespavati kod tebe?", samo sam to uspjela izustiti prije nego sam ponovo zaplakala. Uhvatio me za ruku i odveo do kreveta. Legla sam kraj njega, on me samo zagrlio i poljubio u kosu. Sekundu prije nego sam zaspala, obećala sam sama sebi da ujutro neću pobjeći.

Prethodne kolumne Petre L. pogledajte ovdje.