LJUDI uvijek odlaze. Kada kažem ljudi, ne pokušavam generalizirati, iako možda to zapravo i mislim. Tu potpisujem i sebe. Jednim dijelom. Odlazimo. Iz razloga jer nam treba nešto novo, nešto drugačije: u nadi da ćemo to pronaći negdje drugdje, s nekim drugim, negdje daleko. Nemalo puta to daleko bude i bliže no što smo mislili: u glavi barem. Fizički i nismo pretjerano daleko otišli. Ipak, ponekad odlazimo iz razloga da se ne vraćamo. Niti blizu onoga gdje smo bili. S kime smo bili. Nego samo da odemo. Daleko. S tendencijom ne razmišljanja. O povratku. O ikome. Uopće. Zaista daleko.

 

Neću reći da sam od onih koji ne razumiju. Odlazak. I način na koji netko može samo otići. Neću reći da ni da shvaćam one koji samo odu. Odlazak nikada nije samo. Niti je lagan. Još manje jednostavan. Ono što mogu reći jest da znam onaj osjećaj kada je odlazak jedini horizont. Bilo zbog mjesta življenja kojemu nikada nisi pripadao, iako si fizički tamo oduvijek postojao. Bilo zbog veze, prijateljske ili ljubavne, kojoj jednako tako nikada nisi pripadao, iako si fizički tamo oduvijek postojao. Bilo, zbog bilo čega drugog što je pripadanje i postojanje dovodilo u jednak kontekst, premda je u tvojoj glavi zapravo oduvijek razlika bila jasna. Ljudi odlaze i nekada je to dobra stvar. Za neke ljude, reći ćemo čak i odlična. Za neke nam pak, nikada neće biti jasno. Ma koliko god puta se složili, da neki donose sreću svojim dolaskom, a neki svojim odlaskom, ne možemo prijeći preko stvarnosti, da nekada jedino što bi htjeli jest da su neki samo - ostali.

 

Zašto muškarci odlaze? Samo je jedan od upitnika koji stoji među porukama koje svakodnevno dobijem. Upitnik koji se najviše ponavlja. Upitnik koji ima još toliko upitnika pod sobom. Upitnik koji vuče još brojna pitanja uz sebe. Uz jednak broj odgovora. Neodgovorenih. Nedokučivih. Teško razumljivih, jer niti jedan upitnik nije isti. Baš kao što niti jedna osoba nije ista. Iz istog razloga niti jedan odgovor neće odgovoriti na sva pitanja. Iz istog razloga nemoguće je govoriti o svim muškarcima, jer suprotno općem mišljenju, nisu svi jednaki. Niti razmišljaju na jednak način. Ipak, može li jedan, jedinstven odgovor biti strah? Strah dolazi u raznim varijantama: ne bira ni godine, a ni vrijeme. Strah od lošeg, strah od dobrog, od boljeg, od najgoreg, od sadašnjosti ili od onog što budućnost nosi. Strah od toga ako je to ono što ja želim. Ako je ona ta koju želim sada. I onda kada mi nimalo ne ide. I onda kada mi se sve želje ostvare. Je li ona ta? Ili gubim vrijeme dok me ona prava čeka. Negdje daleko. Zaista daleko. Nekada i samo iza ugla. Možda se još nismo ni sreli, jer predugo pripadam, umjesto da postojim. S nekom s kojom mi nije mjesto. Uskraćujem li sam sebi zabavu? Trebalo bi mi biti fantastično, a osjećam se prosječno. Možda se znamo oduvijek. Nikada ju nisam prepoznao, iako mi stoji pred očima gotovo svaki dan. Ali, u mom danu nikada nije bilo mjesta za nju, jer sam naviknut na naviku. Rutinu. Očekivano. Viđeno. I tako svakodnevno. Unedogled. Do kraja. Ali, ja ne želim takav kraj. Tko bi lud takvo što i htio. Kome je toliko dosadno da bi to potpisao. Da bi na takvo što pristao. Kada je toliko toga. I to sve čeka tebe. Kada je toliko njih. I sve one čekaju tebe. Moglo bi ti biti tako dobro. 

 

Ali ti... Ti si odlučio. Ostati. Jer neki muškarci i ostaju. Stvar je odluke. Kada znaš da sve maloprije navedeno čeka i tebe. Kada sve one i dalje čekaju tebe. Ali, sada su one jedna. Jedina. Djevojka s kojom odlučiš ostati. S kojom odlučiš proživjeti sve ono blizu, ali i ono dalje. Kada vidiš svoj kraj i kada ti taj isti kraj više ne predstavlja problem. Iako je daleko, znaš da te čeka uživanje u novim stvarima, novim mjestima, novim iskustvima sa starom osobom. Starom, tebi. Jer toliko se znate. Toliko ste toga prošli, da zapravo strah više i ne postoji. Jer si odlučio da se ne bojiš, nego samo prepustiš. Njoj. To ne znači da je takav muškarac kukavica. Isto kao ni što to ne znači da je onaj koji je otišao kukavica. Ne, uvijek. Naravno, smiješno je i govoriti u množini, kada svatko iza sebe ima svoju priču, kada nijedna situacija nije podjednako ista. Zato nije moguće generalizirati. Ali je moguće odlučiti. Otići ili ostati. Najgore je stajati u sredini. I čekati. Očekivati da ti netko treći riješi stvari i posloži ti život. Otišao je? Neka je. Ostao je? U redu je. Ali, zna na čemu je. Baš kao i ti. Od dva rješenja, najgore je ono u sredini: onaj koji ostaje, a otišao bi. To je sve što moraš znati. Prepoznati. A onda se istog i riješiti. Kada već sam ne zna.

 

Zašto žene odlaze? Može li strah biti odgovor koji će se provući i kroz ovo pitanje. Naravno, da može. Strah je univerzalan. Kad god sam sa ženama ušao u bilo kakvu raspravu, na kraju se provukla teza kako ih ne razumijem, jer to na kraju krajeva nije ni moguće. Žene razmišljaju i osjećaju na nekom drugom nivou. To je ono što sam saznao, iako ne mogu reći da mi je potpuno jasno. "Upravo, tako. Jer si muškarac." – njihov je odgovor. I iako i dalje ne razumijem, trudim se shvatiti. Barem jesam. Ali, smiješno je kako se u startu postavlja činjenica da nam nivoi nisu isti, barem što se osjećaja i razmišljanja tiče. U redu je. Iako mislim da ti nivoi nisu toliko različiti, istina je da razlika postoji. No, možda se ona može očitati samo u tome da muškarci ne govore toliko o tome, koliko i žene. A da, na kraju krajeva, osjećamo svi jednako. Na jednak način. Je li on taj? Hoće li te i on povrijediti koliko i svi ostali do sada? Na jednak način. Kako mu vjerovati? Najbolje je otići i ne dozvoliti nikome da te povrijedi. Nikada više. "Ima žena koje zaključaju srce poput dragog kamena" – kaže jedna od meni najdražih domaćih balada. I rečenica koja ne može biti više istinita nego što to je. 

 

Strah je vrag, govorili su naši stari. Strah od nemogućnosti prepuštanja, strah od vjerovanja nekome, strah od odlaska, strah da ne budeš ostavljena. Strah da će netko tko ti je sada sve, jednom postati nitko poseban. Osoba koju ćeš jednog dana ponovno sresti i neki nategnuti razgovor s njom voditi, iako vas toliko toga spaja, sada vas sve to dijeli. No, ono što mnogi ne znaju, ono o čemu se baš i ne govori jest činjenica da je strah i često neutemeljen. Nema osnove, nema stvarnosti, zato i jest samo strah. Zbog loših iskustava, zbog budućnosti koja još nije stigla, zbog svega što je bilo ili će biti, a za što je krivo jedino tvoje analiziranje. Nepotrebno raščlanjivanje stvari, dubioze koje vode unedogled, i na kraju percipiranje stvari koje često nisu onakve kakve se čine dovode nesigurnost negdje gdje možda ona prvotno i nije trebala postojati. Tvoja nesigurnost utječe na oboje: tebe i njega. Baš kao i njegova nesigurnost. Zato, jednako kao i on - odluči. Za sebe. Za njega. Umjesto njega. Kako god ti paše. Odluči ono što želiš. Ti, za sebe. Biti sretna. Sama sa sobom. S njim. Daleko ili blizu. Vjerovati mu. Naučiti vjerovati sebi. Naučiti razumjeti njega, dok učiš razumjeti sebe. Biti sve ono što jesi. A isto to biti i s njim. Dopusti sebi, ali i njemu da se ne vodite glupostima. Da vas ne zavaravaju činjenice ili netko tko stoji sa strane, nebitno bili blizu ili daleko. Da vas ne zamaraju priče ostalih, kako su svi isti i kako drugačije ne može biti. Odluči ono što želiš. Ti, za sebe. Otići. Ostati. Biti sretna. Sama sa sobom. Ili s njim. Skroz je nebitno dok god te to čini sretnom. Jedino nemoj, nikako nemoj, odlučiti – biti sama, a s njim.

 

Ljudi odlaze. Nekada je to jedino ispravno. Prestani ih grčevito držati i pusti ih da odu. Ne možeš natjerati nekoga da ostane kada je već odavno otišao. U glavi ili u srcu, potpuno je nebitno, kada više ne dijelite isto, razmišljanje i osjećaje. Nekada to može biti zauvijek, nekada samo i na kratko. I to je dobro. Ponekad mnogo postane više, a više jako brzo i previše. Previše za nekoga. Odjednom. Ponekad treba lagani predah. Ne zato da bi pronašli nekog drugog, niti zato da bi pronašli nešto bolje, već zato da bi pronašli sebe. I da bi shvatili da na kraju krajeva jesmo sami sebi najbitniji. A ako se dogodi da pronalaskom sebe izgubimo onog nekog, nekada tako bitnog, neka. Možda tako treba biti. Kada znaš tko si i što tražiš, manja je vjerojatnost pogrešci i traćenju vremena na krivoj osobi. Tek kada odlučiš pustiti pogrešnu osobu da ode, onoj pravoj daješ mogućnost da se pojavi. Jedino ne dozvoli da traženje sebe potraje, jer i druga strana možda razmišlja na jednak način. Možda joj dosadi čekati. Možda, što vrijeme duže ide, shvate da s tobom više ne ide. A možda, sasvim možda shvate ono što ćeš i ti s vremenom dokučiti: dok si tražio zvijezde, izgubio si mjesec. Najčešća greška kod svih koji odlaze. Zato kada pronađeš sebe, budi siguran da si pronašao i nju. Njega. Osobu koju želiš pored sebe. Osobu radi koje vrijedi odlučiti. Ostati. I boriti se. I prestati se bojati, jer dovoljno ste odrasli. I prestati razmišljati o boljem kada to bolje imaš pored sebe. Samo možda nikada nisi znao/la cijeniti. Zvijezda je puno, ali mjesec je samo jedan.

 

I da, ljudi uvijek odlaze...

 

Ali, istina je da se neki nekada i vrate. Bolji.

 

Pssst! Ostale kolumne našeg Deana Pelića pročitajte ovdje!