Inače u vlakovima ne idem u kupee, zapravo i ne znam gdje još ima kupea, osim u ex-yu vlakovima, ali ovaj je bio prazan pa zašto ne. Kakve sam ja sreće uvijek, ali baš uvijek se neki mamlaz zalijepi za mene. Neki creepy likovi ili pomahnitale babe koje vole mlade meso. Pa bi pričale, pa te promatraju iz prikrajka pa te slučajno dotaknu pa se nasmiju pa si im zgodan pa bi se slikale pa se ti javiš na svoj telefon, koji nije zvonio i tako pričaš sam sa sobom istovremeno misleći ko' je ovdje lud. I onda si ti taj kojem bude neugodno. A ova se i dalje kesi iz prikrajka, a ti si misliš kako je dobro, jer mogao je to biti i neki creepy lik. Pa od dva zla biraš manje. A ne dao Bog većeg zla!

 

A većeg zla uvijek ima. Ne trebaš ni tražiti, ono te, u ovom slučaju oni, uvijek nekako pronađu. Pa te pojedinci prate po gradu, bio to Zagreb ili Milano, čekaju te ispred dućana i hodaju za tobom misleći da ih ne vidiš, a kad staneš i okreneš se oni zastanu, gledaju u izlog i prave se nevidljivi i čekaju da se pokreneš. I nije to problem dok sam u Zagrebu na domaćem terenu već kada sam stranac u njihovoj državi. A o porukama i pozivima neću ni počinjati. Pa mene bude sram, ma šta sram, sramota, kliknuti na poruku i usmjeriti oči na sadržaj poruke. Ne kužim kako dotičnima nije bed tako nešto i sastaviti. Srećom, većina zna prepoznati nezainteresiranost pa brzo odustane. Kad bi barem svi pratili njihov primjer.

 

Kada si muški model ekipa te u principu percipira na sljedeće načine: muški dio automatski misli da si peder. Da se štepaš u dupe dok život ide. I da tako zarađuješ. Ženski dio misli da si kurviš. I da ga stavljaš gdje god stigneš te da svaku večer liježeš s jednom, a budiš se s drugom ljepoticom. Kamo sreće! Ostatak nesvrstanih misle da ne radiš apsolutno ništa u životu i da se samo za*ebavaš i putuješ. A kada zapravo stvari ne mogu biti drukčije nego što jesu. Ono što muški dio ne zna jest da su muški modeli okruženi curama kakve oni mogu samo gledati na tv-u ili pak u novinama, dok ležeći u krevetu s jednom rukom gledaju, a s drugom glade. I da muški modeli u prosjeku, mjesečno, imaju više cura no što ih drugi muškarci mogu izbrojati u jednom prosječnom izlasku. Na "Ladies night"-u. Dok se dijeli šminka, a ulaz je gratis. Ono što ženski dio ne zna jest da ipak postoje i muški modeli koji ne padaju isključivo na izgled i koji traže nešto više osim puke vanjštine. I kojima nije bitna kvantiteta nego kvaliteta. A ono što ostatak ne zna jest da je ovo krvav posao pod maskom glamura, koji s istim nema nikakve veze. A samo nekolicina osjeti blještavilo i sjaj, dok se velika većina i dalje znoji i pokušava i radi po 12 sati i putuje i nema vremena za zabave ili svakodnevno ispijanje kava. A o prehrani, kalorijama i režimu, da i ne govorim. Većina nas ćevape i pivu gleda samo na slikama u meniju.

 

Vlak staje na granici, ulazi policija (strana), stiže i do mojeg kupea. –Dobar dan. Kontrola dokumenata. Gdje idete? – Idem tamo i tamo. – Što vam je u koferu? – Osobne stvari. I sad ona nešto priča na woki toki (cool stvarčica, i ja sam ju imao kao klinac) i provjerava moje podatke, dok se ja vraćam muzici i pisanju. – Možete li otvoriti kofer? – A mogu, mislim si. Jedva sam ga bio zatvorio sjevši na njega doma. Uvijek pretjeram sa stvarima, a na kraju nosim uvijek isto. Otvaram, kad ono hrpa robe pada van, a ona hvata neku vrećicu i stavlja ruku u nju i gleda šta je. A šta može biti nego bokserice i gaće. Nošene. Mislim si, moglo je to i suptilnije. Ne moramo odmah na "prljavo rublje". Stiže i njena kolegica, ona pak gura ruke u moj ruksak. – To je laptop. – Sve je u redu. Možete zatvoriti. Vraćaju mi dokumente dok se ja mučim zatvoriti kofer. Odlazeći, uz smiješak, mi dobace: - Pa nisi se valjda umorio? I ja se nasmijem. I smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije... Ne.

 

Kada si muški model uglavnom se možeš smatrati komadom mesa. Onaj najbolji komad koji ti mesar uvijek da ispod pulta. Onako, samo za tebe. Pa u svako doba možeš očekivati starije gospođe sa pokojim uletom. I dok uglavnom nemam ništa protiv nekad to zna bit onako neugodno. Blago rečeno. – Ti si maneken? – Ne, ja sam vremenski putnik. Volim kad me pitaju očigledno. – Ma ja sam vam jedan veiki drmr gospođo – kažem kroz smijeh. Jesam, maneken sam. – Da, pa mogla sam i pretpostavit. – Ma hajde, pa što ne kažeš odmah. – Znaš ti onog fotografa, slikao je bio onog modela? – Jel znaš ti onog modela, slikao ga je bio onaj fotograf? Mislim, ja ti znam onog modela kojeg je slikao onaj fotograf i onog fotografa koji je slikao onog modela... I tako unedogled. Volim kad ljudi odmah krenu sa name-dropingom, ja znam onog, znaš ti ovog. Gospođo, jel nema neka Sila, Bila, Dila na Tv-u za gledanje? Nije li to, oprostite mi što sam primjetio, pametnije za proučavanje nego muške modele i tko je koga s kim? Nemate li ručak za skuhati unucima? Hajte vi pametnije, nego pričati mi sa 60/70+ o muškim modelima i tko se slikao za što. I da, mogao sam sve to reći što sam mislio, ali nisam. Zato što sam fin i pristojan, ali udavi me brate i onda izvuče ono najgore, prepotentno od mene. – Ne znam vam ja gospođo za nikakve druge modele, ja znam samo za sebe – kažem kroz smijeh i krenem dalje. – A mogu se slikati s tobom? – viče ona. Hoćeš i začina na ovaj komad mesa, ženo?! – mislim si. – Ptičicaaaa. – Hvala. – Nema na čemu.

 

Put putujem. Iz kofera u kofer. Pakiraj – raspakiraj. Priča mog života. Ovoga puta kofer sam bio raspakirao na nešto duže. Zbog posla, naravno. Niste valjda mislili zbog ljubavi?! Muški modeli nikada nisu dovoljno dugo na jednom mjestu da bi pronašli ili zadržali ljubav. A kad nema sreće u ljubavi, ima u poslu. Završili smo snimanje nove sezone jednog popularnog tv showa, koji od jeseni kreće na jednoj hrvatskoj televiziji. Odlično i skroz novo iskustvo i još bolji ljudi koje sam upoznao. I na kraju dana, to mi je ono najdragocjenije u ovom poslu. Ljudi. Ljudi koje sretneš. Ljudi koje upoznaješ. I uz malo sreće neki od njih ti s vremenom postaju prijatelji. I iako odlaziš, pa se vratiš, pa opet odlaziš, ljudi ostaju. I gdje god išao, upoznaš nove ljude, a oni stari ostaju. I uz malo više sreće, neki od njih pratiti će te cijeli život. Kao moja prijateljica Ada, cura koju poznajem od prvog razreda osnovne škole. Iako se ne viđamo često, održavamo kontakt, a jučer mi stiže njena poruka: Jesmo li mi budale što uvijek biramo teži put u životu? – Totalne budale – odgovorim joj. Ali da mogu ispočetka, opet bih krenuo istim putem. Zaista bih. 

 

Jednom davno zapisao sam citat koji kaže: "Two roads diverged in a wood, and I, I took the one less traveled by, and that has made all the difference." Robert Frost je objasnio. A ja od onda uvijek biram isto. Less-traveled. Different.

 

Pssst! Prethodne Deanove kolumne pročitajte ovdje!