TKO bi rekao da će najteža stvar za pronaći, biti netko s kime se možeš izležavati na kauču u staroj, poderanoj trenirci, piti pivu, usputno prduckajući te gledajući neku bljutavu romantičnu komediju, koja se reprizira već treći put. A da ti je pritom dobro. Predobro. Da su to najbolji trenuci koje dijeliš s tom osobom. Da ne želiš mijenjati taj trenutak za niti jedan drugi, jer su to trenuci koje pamtiš. Tko bi rekao.

 

Kažu mi da tražim bajku. Nešto što ne postoji. Nešto što ne možeš imati. Ne u današnje vrijeme. Nekada, to se i moglo naći. Nekada su takve veze i postojale. Danas, teško. Kažu mi da budem realan. Da ću s takvim stavom još dugo biti sam. "Dođe trenutak u životu kada se pomiriš da su sve veze takve i da tako funkcioniraju. Pronađeš neku s kojom se da, pregrizeš govno, i probaš. Pa bolje i tako, nego ovako kao ti. Čekaš neku da ti paše po svemu, a vrijeme ide. Nema goreg nego da ostariš sam, zar to želiš?", slušam neki dan frenda kako govori, dok se vozim. U trenu mi prođe slika u glavi, sebe kao starca koji ovisi o pomoći susjeda, jer nema supruge, nema djece, a nema novaca za dom. Nema nekoga da mu donese kruh, da mu skoči po lijekove, nekoga da ga obiđe, bar za blagdane. Još mi je neko vrijeme ta slika stajala u glavi i koliko god u istoj bio jak, ne možeš se oteti dojmu koji takva jedna slika ostavlja. Slika samoće. Možebitne. Ne i nužne. Svejedno, davno sam već pisao o samoći, vjerojatno ljudskom najvećem strahu. Strahu koji je uvijek prisutan. Neovisno o godinama. Svejedno, treba li samoća biti razlog zašto ulazimo u vezu ili ostajemo u istoj. Pitam se, iako znam odgovor. Pitam frenda, ovaj pogleda sa strane. Vozimo se još neko vrijeme. Tišina je nekad najglasniji krik. Najjasniji odgovor.

 

Svejedno, nije mi svejedno. Nikada nije ni bilo za bilo što u životu. Zapitaš se da nije problem u tebi. Koji k s tobom ne štima. Pa ne može dobar dio društva funkcionirati po istom, i svima dobro, a ti uvijek u nekakvim pričama. Ispada da je u tebi problem. Ispada da tražiš izgovore. Ispada da su zapravo svi drugi u pravu, iako dobro znaš da za svaku njihovu riječ, ti možeš proturječiti upravo istom. Nikada nisam smatrao da je problem zbog toga što sam sam. Nikada nisam tražio niti mislio da trebam tražiti izgovore za isto. Ali, zato sam se nemalo puta našao u društvu ljudi koji su u vezi, a koji su se svojski potrudili istu izgovoriti. Na sav glas. Svima. Da se zna. A onda o istoj, ničime izazvani, dati i pokoji izgovor. Da mi ostali ne bi ostali zakinuti za detalje njihove veze i savršen odnos koji propagiraju. Jedino mi nikada nije bilo jasno kome je takav igrokaz namijenjen, kada je scenarij već odavno viđen. Ne treba mi predstava, kada znam sve zakulisne igre. Kada znam kolika je ljubav u igri, a oboje bi otišli, kada bi bili sigurni da će naći nešto bolje. A da ih to bolje neće ostaviti u potrazi za boljim. Znam kolika je to ljubav kada spavaju u odvojenim sobama, a kada izlaze zajedno, izlaze na mjesta gdje se ne treba previše gledati, još manje komunicirati, ili pak u društvu prijatelja da mogu reći da im nije dosadno. Zajedno.

 

Znam i zato mi se ne da. Znam kako to funkcionira. Znam i što gubim, a što dobivam. Znam i podvući crtu pa vidjeti bilancu. Isplati li mi se, iako i sam znam odgovor i prije nego li uzmem olovku u ruke. Znam, jer vidim. A ne trebam gledati daleko. I zato neću neku reda radi. Zato neću ništa reda radi. Jer ne želim imati izgovora za nju. Ne treba mi da mi je dobro dok drugi gledaju. Neću pristati na ništa osim onog što mislim da zaslužujem. Nisam tu da si kratim vrijeme s nekom, samo zato što mi vrijeme ističe. Ne upuštam se u kratkoročno, jer mi se ne gubi vrijeme, a potom i sebe u istom vremenskom roku. Zbog čega uostalom? Da mogu reći da imam nekog. Da mogu biti siguran da neću ostariti sam. Da konačno, kada mi rodbina dolazi u posjet i već s vratiju viče: Kad ćeš? Vrijeme ti je već, mogu reći: Evo, na jesen! Da slučajno ne ispadnem čudan, u ovom tako normalnom društvu. Nipošto. Tko bi to htio. Samo to ne.

 

"Nikada nijedna neće biti dovoljno dobra za tebe" – rekla mi je kada smo se posvađali. Posljednji put. Prije nego li sam shvatio da mi to ne treba. Prije nego li sam rekao da mislim da nismo jedno za drugo. Prije nego li sam zaključio da svađe jesu dio veze, ali kada postanu sastavni dio bez kojeg ne ide, onda znaš da je vrijeme da sastaviš kraj. A onda i sebe. I kreneš dalje. A onda skužiš da je ona dalje krenula već odavno, puno prije tebe, dok je bila s tobom, s nekim drugim. Jer danas je najlakša stvar pronaći nekog drugog. Naći nekog puno je teže. Ali, tako to ide. Nema se vremena za gubljenje. Srećom pa, po njenim riječima, ona nije bila dovoljno dobra za mene, jer njoj je očito svaki bio dobar. Uz mene.

 

I onda od dva puta, izabereš onaj teži. Kao i uvijek. Onaj neprohodan. Onaj izgubljen. Onaj koji vodi u nepoznato. Onaj duži. I poželiš bajku. Iako si jebeni muškarac. Poželiš uza sebe imati ženu kojoj ćeš moći vjerovati. Ženu koja će znati s tobom, ali s kojom ćeš se ti moći prepoznati. Koju ćeš shvatiti bez suvišnih riječi, tim bitnije koja će razumjeti tebe. Kojoj neće biti potrebno svidjeti se drugima nego samo tebi. Kojoj neće biti teško pored pogleda ostalih tražiti samo tvoje oči. Koja će htjeti biti uz tebe dok svoje carstvo gradiš, a ne samo onda kada njime treba vladati. Ženu koju će biti privilegija imati. S kojom će mi trenuci trajati dugo kao vječnost. Kao vječnost do kraja života. Koju ću na kraju zaprositi na način koji sam smislio još u srednjoj školi. Koju ću oženiti kada ja to budem htio. Ali, zato što ću ja to htjeti. Ne zbog sebe i straha da ne ostarim sam. Ne zbog drugih, jer "što će ljudi reći", a "i vrijeme mu je". Ne zbog nje, jer mislim da bolju neću naći, nego zato jer ne želim ništa više. S nijednom više. Jer s njom imam najviše. 

 

Osjećam se dobro. Sam. Znajući koja mi je alternativa, onda biram još po koji put popiti piće sam, pogledati film sam i putovati sam. A selo nek priča. Tko bi rekao da će najteža stvar za pronaći biti netko s kime se možeš izležavati na kauču u staroj, poderanoj trenirci, piti pivu, usputno prduckajući te gledajući neku bljutavu romantičnu komediju, koja se reprizira već treći put. A da ti je pritom dobro. Predobro. Da su to najbolji trenuci koje dijeliš s tom osobom. Da ne želiš mijenjati taj trenutak za nijedan drugi. Jer su to trenuci koje pamtiš. Tko bi rekao... da će to zvati se bajkom.

 

Pssst! Ostale Deanove kolumne možete pročitati ovdje!