Foto: Danijel Galić, Instagram

EKSKLUZIVNO za Index Rouge, Ivan Tandarić iz slavnog dizajnerskog dvojca ELFS piše o Euroviziji i svojim favoritima!

Svatko od nas ima neke male sitnice u životu koja ga vesele; netko zna sve o nogometu, netko o košarci, netko o književnosti, jedni prate svjetske top liste, drugi posjećuju glazbene festivale, a treći odlaze u kazalište. Neki prate dodjele Oscara, neki Grammyja, a nekima, poput mene, Eurosong je važniji od vlastitog rođendana.

Doduše, već je druga godina u nizu da ne šaljemo svojeg predstavnika, al ove godine HRT je odlučio uopće ne prenositi taj festival kiča. Time ni sljedeće godine Hrvatska neće moći poslati svog predstavnika, no krenimo redom.

Jubilarno šezdeseto izdanje najgledanijeg televizijskog showa u Europi, koji se prenosi i na drugim kontinentima, ove godine moći će se gledati i u Kini, al ne u Hrvatskoj, kojoj je Beč udaljen svega par sati vožnje autom.

Prošlogodišnji Eurosong pamtim kao jedan od najboljih ikad, sjajno realiziran televizijski show s raznolikim izborom pjesama. Moj osobni favorit, Nizozemska, završila je kao drugoplasirana, a pobjedu sam priželjkivao susjedima Mađarima koji su završili 5 ili pak Austrijancima, uz obećanje da ću ukoliko jedna od ove dvije države pobijedi napokon otići na Eurosong.  Mislim da nije potrebno podsjećati na pobjednika, zemlja koja je u glazbenom smislu svijetu podarila Mozarta, Schuberta, Haydna, Johann Straussa..., na Eurosongu nije ostvarivala značajnije rezultate. Uz iznimku pobjede davne '66., uglavnom su završavali pri dnu tablice, nerijetko posljednji, tek jednom u desetljeću s plasmanom u prvih deset. No prošle godine ORF je okrenuo ploču i na Eurosong poslao Conchitu Wurst, bradatog drag queena koji je svojom pojavom dizao prašinu diljem Europe i prije samog natjecanja. Jednostavnom i snažnom bondovskom baladom, sjajno otpjevanom, bez da je napravila ijedan korak na eurovizijskoj sceni Conchita je pojela konkurenciju, a Austrija se uzdigla kao feniks iz svog očajnog eurovizijskog standarda.

Ove godine, činilo mi se da se Hrvatska, nakon godine pauze, opet vratiti na natjecanje, te da ću s ponosom usred Beča moći mahati kockastom zastavom. Osobno sam priželjkivao da ćemo poslati zgodnu, uspješnu pjevačicu, Jelenu Rozgu, Maju Šuput ili Lanu Jurčević recimo, te se nakon desetljeća očajnih plasmana vratiti u sam vrh Eurosonga gdje smo bili 80-ih i 90-ih.

Ja sam naime dijete koje je odraslo prateći Eurosong od najranijih dana; sjećam se Eurosonga u Zagrebu sa Tajči, kao krune sjajnog niza hitova poput "Julie", "Željo moja", "Ja sam za ples", "Mangupa" i naše jedine eurovizijske pobjednice "Rock me".

Sjećam se i kolko je sudjelovanje na Eurosong  bilo važno za tada mladu državu, tek izašlu iz rata koja je na taj način gradila svoj imidž u Europi. A upravo je 90-ih Hrvatska bila jedna od najuspješnijih zemalja na Eurosongu; sjetimo se samo "Marije Magdalene", "Svete ljubavi", "Neka mi nesvane"... A onda su odlaskom Ksenije Urličić s čela projekta Dore i Eurosonga, rezultati iz godine u godinu bivali sve lošiji, dok se nismo potpuno izgubili. Čak ni kad se HRT nakon niza neuspjeha i neulaska u finale odlučio povući s natjecanja, nisam bio previše razočaran.

Kako se kaže koga nema, bez njega se može, a ovaj put po prvi puta kao zemlja gost natječe se Australija. Iako na drugoj hemsiferi, zemlja je u kojoj postoji veliki interes za Eurosong, pa im je EBU ove godine nakon dugo nagovaranja napokon dopustio sudjelovanje i to sve pod sloganom "građenja mostova" što je i tema ovogodišnjeg natjecanja. Srbija, Cipar i Češka su pak povratnici
na natjecanje, tako da se ove godine natječe ukupno 40 zemalja.

Što možemo očekivati? Kao i svake godine mnoštvo pjesama o ljubavi i miru. O miru tako ove godine pjevaju Rusi i Mađari, a o ljubavi svi ostali. Prevladavaju balade, a ove godine jako su popularni dueti po uzoru na prošlogodišnje Nizozemce. Dvije izabrane pjesme neće ugledati svjetla europske pozornice, naime, autor albanske pobjedničke pjesme odlučio je povući pjesmu s natjecanja, dok se pobjednik njemačkog izbora, Andreas Kümmert zahvalio Njemcima na izboru, no odlazak na Eurosong prepostio je drugo plasiranoj Ann Sophie, uvjeren da ona više odgovara ukusu Europljana. Većina pjesama izvodi se na engleskom, čime se po meni gubi jedna od čari natjecanja, jer kad bi inače na televiziji mogli čuti finski, latvijski ili pak gruzijski. Ne znam kako bi se na gruzijskom kaže ratnica no znam da su ove godine dvije pjesme naslova “Warrior”. Ratnice šalju Gruzija i Malta, čak su im i vizualizacije slične (krila po uzoru na one lanjske pobjednice Conchite). Između više balada, možda ne po kvalieti, ali ostat će zamjećena ona poljska, koju izvodi Monika Kuszyńska, inače paralizirana u donjem dijelu tijela, prva je osoba koja će na eurovizijskoj sceni nastupati u invalidskim kolicima. Na tragu socijalno osvještenih su Rumunji čija pjesma "De la capat" je društveno angažirana, a govori o razdvojenim obiteljima. Naime, velik broj Rumunja u potrazi za boljim životom odlazi na privremeni rad u zapadnu Europu. Od svih zemalja sudionica nastup na Eurosongu najozbiljnije shvaćaju Armnci koji ove godine, kada se obilježava stota godišnjica genocida nad Armencima, na natjecanje šalju posebno oformljenu grupu od šest pjevača armenskih korijena sa šest različitih kontinenata. Prvotni naziv pjesme bio je “Don’t deny”, no azerbejdžanska delegacija se žalila da se na Eurosongu ne smiju propagirati politički stavovi pa su Armenci promjenili naziv pjesme u “Face the Shadow”, no poruka pjeme ostala je nepromijenjena.

Kladionice kao favorita ističu švedsku pjesmu "Heroes". Za one koji ne znaju, Švedska je na Eurosongu, ono što je Brazil u nogometu, pa tako švedski autori ove godine potpisuju rusku, azerbejđansku i španjolsku pjesmu. Ja osobno ne dijelim oduševljenje, premda je nastup sjajno zamišljen, kao da je izvođač na sceni dio crtanog filma, a pjesma moderno isproducirana.

Drugi favorit i to onaj na kojeg bi ja uložio velike novce je Italija, koja mi zapravo u eurovizijskim okvirima nikad nije bila draga, ove godine šalje pobjedničku pjesmu Sanrema 2015., tročlanog boy banda oformljenog po uzoru na poznatiji Il Divo. Njihova grandiozna balada „Grande amore“, mogla bi se svidjeti ljudim diljem Europe, jer je na tragu onoga što očekujemo od Italije.

Kao treći favorit se spominje Australija, koja u slučaju pobjede neće organizirati Eurosong na svome teritoriju, no imat će pravo još jednom nastupiti na natjecanju. Zarazna pop pjesma "Tonight again" u stilu Brune Marsa nije po mom ukusu, no ne mogu joj poreći da se nakon jednog slušanja uvuče u uho i onda ju pjevušim non stop.

Uz duet iz Estonije, rusku zvijezdu Polinu Gagarinu, kojoj je ne ide u prilog da nastupa za Rusiju, Azerbejđan i Sloveniju među favoritima se spominju i finski heavy metalci ili punkeri (nisam siguran jer nijedno mi nije neki omiljeni glazbeni pravac) Pertti Kurikan Nimipäivät. Ono što ih čini posebnima je da njihova pjesma traje svega 85 sekundi što je duplo kraće od svih ostalih pjesama na natjecanju (dužina trajanja pjesme je ograničena je na tri minute) i činjenica da je band sastavljen od četvorice muškaraca sa Downovim sindromom. Reakcije na tu spoznaju su svakojake, od onih kojim je to sjajan način emancipacije ljudi s poteškočama i ukazivanje da oni postoje, koji su k tome talentirani i sposobni baviti se glazbom profesionalno; do onih kojima je to tek trik.

Da favorite ne nabrajam u nedogled, prebacit ću se na susjedstvo, a od susjeda kladionice su naklonjene samo Slovencima koje predstavlja grupa Maaraya. Doduše prije par tjedana su bili oko 3.-4. mjesta, a trenutno su osmi. Premda su svi oduševljeni pjesmom i sjajnim vokalom, najveći problem im je scenski nastup, jer se osim pjevačice sa slušalicama i klavijaturista, na pozornici "krevelji" pantomimičarka violinistica koja mene osobno nervira i ne kužim u čemu je fora, al ok...

Istočne komšije šalju slatkicu Bojanu Stamenov, rekao bi srpsku Žakicu, pjesmu "Beauty never lies" napisao je Zoran Gajić, autor "Molitve" (srpske pobjedničke iz 2007.). Po prvi puta pjesma im je na engleskom, no bojim se da će ih samo dijaspora spasiti, da ovo ne bude treća godina u nizu bez Srbije u finalu.

Crnogorskom predstavniku Knezu pjesmu "Adio" napisao je Željko Joksimović, kojemu je od četiri eurovizijske pjesme najlošiji plasman šesto mjesto. U usporedbi, Slovencima je sedmo mjesto najbolji plasman ikad, a Makedonci nisu nikad završili ni među prvih deset. Za pretpostaviti je da će ove godine Joksimovićev prosjek biti malo pokvaren, no sasvim je izgledno da Crna Gora drugu godinu za redom uđe u finale. Inače, zanimljivo je da je njihova pjesma jedina koja će ove godine biti otpjeva na jednom od slavenskih jezika.

Makedoniju predstavlja pobjednik regionalnog X-factora, doduše prve sezone koja nije prenošena na RTL-u, Danijel Kajmakoski izvodi sjajnu pjesmu "Autumn leaves" koja je po mom mišljenju uz slovensku, najbolja s ex-Yu područja.

Moram istaknuti moje osobne favorite, a to su:

1. Norveška mračna balada "A monster like me":

3. Albanija koju predstavlja Elhaida Dani. Ona je inače pobjednica talijanskog The Voice-a, a zanimljivo je da pobjednik turske verzije tog showa predstavlja Azerbejdžan. Tko zna, možda dogodine vidimo Ninu Kraljić kao predstavnicu neke susjedne zemlje.

I tako dok većina ljudu u Hrvatskoj nije ni svjesna da se ovaj tjedan odvijaju dva polufinala, a u subotu finale, ja se spremam u Beč gdje ću nadam se doživjeti pravu eurovizijsku euforiju. HRT-u u inat vijorit će se Bečem crven bijeli plavi...

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala