Foto: Filip Dizdar

DORIAN se seli! (Ubaci tužnu melodiju). Cijelo vrijeme se rugam Slovencima da nemaju more, i sad mi je to došlo na naplatu: Ponudili su mu posao, u Ljubljani, na minimalno godinu dana. Imat će plaćen smještaj, puno bolje uvjete nego tu kod nas,  i bilo bi glupo (super) da odbije.

Daleko od očiju…

Kad sam bila klinka, vjerovala sam u ljubav na daljinu. Još u vrtiću. Ja sam živjela u Velikoj Gorici, moj dečko u Zagrebu, ali bili smo zajedno cijelu jednu godinu (što je u dječjem vremenu skoro 7 godina). On je bio u godinu dana starijoj grupi - opet, 7 godina razlike, jer volim zrele "muškarce" koji su prošli svašta (smiju sami na WC) i ispali su im mliječni zubi, a viđali smo se samo pod odmorima kada smo se svi zajedno igrali u pješčaniku. Njegova kantica je bila i moja kantica, njegova mama mi je govorila "bok", a jednom mi je prilikom poklonio svoju najdražu pikulu, što je u dječjem svijetu ekvivalent dijamantnom prstenu. Uglavnom, bili smo it-par vrtića (znam da zvuči glupo, ali Brangelina je za nas bila mala beba). I onda se desilo sranje - upisao se u školu. Dok sam ja slagala kocke i sanjala o danu kad za doručak neće bit kakao sa skorenim mlijekom, on je učio pisana slova. I matematiku. I vjerojatno je imao novu curu kojoj je poklonio svoju najdražu bojicu. Ja mu se nisam mogla ni približiti - šta sam trebala, reć mami da me nakon vrtića odveze u školu da si vidim dečka? Imala sam 6 godina, i već tada sam znala: Veze na daljinu ne funkcioniraju. Kasnije sam saznala da mu je škola bila udaljena 200 metara od mog vrtića i da smo mogli nastaviti našu ljubav, ali očito nam nije bilo suđeno.

Bur(n)a

Onda je došao faks (ne nakon vrtića, to bi bilo čudno, ali tu se sve mijenja): Opet sam imala dečka na daljinu. Ovaj put nije bilo 200 metara, bilo je 292. Kilometra. Pula. "Ali ljubav ne zna što su kilometri" - glas 20-godišnje entuzijastične studentice koja je zaboravila na situaciju iz vrtića bio je jači od glasa moje mame koja mi je govorila da bi to moglo biti komplicirano (i nije zgoreg spomenuti - skupo). Moj dečko i ja ćemo se voljet zauvijek jer ja imam 20 godina i znam što želim od života, a ono što želim je Pula! I imat ćemo puležansku djecu koja će vijorit na buri zajedno s nama i govorit ćemo "fritaja" i "timun" i "Verudela" i bit ćemo sretna familija, a i Arena je lijepa, tak da je to zapravo najbolje rješenje. I ne samo to, nego ćemo i jest tartufe i pršut, ali ne obični pršut, nego onaj fini, istarski, koji se izgovara pr-šut, i živjet ćemo od zraka i sunca. Obožavala sam svog dečka do te mjere da sam u jednom trenutku stvarno mislila da je možda sasvim pametno odjebat faks i preselit se u Pulu, ali srećom, prekinuo je sa mnom nakon 6 mjeseci kada je došao u Zagreb - ne zato jer je kreten, nego zato što smo se užasno mučili (vremenski i financijski) kako bi se uopće vidjeli. Umjesto da shvatim da je veza bila komplicirana jer je teško uskladiti sve obaveze i putovati simo-tamo, ja sam okrivila Istru. Ako long distance ne funkcionira na moru, možda se trebam prebaciti na kontinentalnu Hrvatsku.

Leeeganini

"Vlak za Osijek će kasniti 20 minuta" - zvuk na koji sam se naviknula u sljedećih 6 mjeseci.  "Nema veze, ljubav ne poznaje vrijeme" - 21 godina, i isto toliki emocionalni IQ, bila sam odlučna da ću u ovoj vezi na daljinu popraviti sve greške koje su prouzročile kraj Pulske bajke. Ovog iz Pule sam zvala prečesto i osjećao se kao da ga gušim, zato ću ovog novog, kontinentalnog dečka (koji ni ne zna šta je fritaja i jedini pršut koji poznaje se izgovara "kulen") zvati rjeđe. To je uspjeh za dobru vezu na daljinu: Manje je više (je manje). Opet mi do njega treba 4 sata, ali Slavonija je ravna pa je put ugodniji (to je stvarno bila jedna od izlika). I Slavonci su bolji ljudi od Istrijana jer (ubaci bilo koji glupi razlog koji padne na pamet glupači od 21 godine koja bulazni). I stvarno, bilo je super. Kulen je bio fin, čvarci još finiji, rakija je bila besplatna… Imala sam dečka koji me, za razliku od onog iz Pule, stvarno često nazivao. I kad kažem često mislim nije me zvao jedino kad je spavao. A ponekad je i to uspijevao. Jednako kao što ja nisam imala povjerenja u svog istrijana koji mi se rijetko javljao, ovaj nije imao povjerenja u mene:  Ako sam s frendicom na kavi, neće vjerovati da nema muškaraca oko nas, ako sam na kavi s najboljim frendom, on me potajno želi za sebe, čak mu je i moj bratić bio sumnjiv (jer ako su se prije mogli ženit bratići i sestrične, tko kaže da ovaj moj ima čiste namjere?) - uglavnom, bilo je malo naporno, i kad kažem malo, mislim kao što je Mamić malo glasan. Prekinuli smo sporazumno.

I feel sLOVEnia

Čak i ako iz jednadžbe izbacimo onu vrtićku vezu, moja iskustva s ljubavi na daljinu nisu pozitivna. Nakon Osijeka, obećala sam si da će najveća udaljenost koju ću tolerirati biti Kvatrić - Jarun. Četrdeset minuta tramvajem, dvadeset autom, a po pršut i kulen idemo u kvartovski dućan. I sad Dorian ide u Ljubljanu. Statistički, bolje mi je da odmah prekinemo i poštedimo se muke. Ali neću. Možda je stvar u trećoj sreći. Možda je to zapravo savršena udaljenost - ni previše blizu, ni previše daleko, a čujem i da imaju odličan kebab u centru. Všečkam (slovenski izraz za lajkam, već učim)!