Foto: Privatne Fotografije, Ilustracija Index

Fali meni Hrvatska, fale mi ljudi, fali mi način života, fali mi jezik, fali mi mentalitet... Ali kada se makneš iz svoje zemlje, kada si daleko i kada ti sve to jako fali zapravo uvijek misliš samo na ono lijepo i pozitivno. Ne fali ti višesatno čekanje u redu na promjenu osobne iskaznice, ne fali ti čekanje u ambulanti na vađenje krvi, ne fali ti čekanje u redu u pošti na dan kada stižu penzije, a ti moraš podići preporučeno pismo. Zapravo kada bolje razmislim, ovdje uvijek nešto čekaš (a načekala sam se i ja) i onda još imaš posla s ljudima koji mrze svoj posao pa samim time mrze tebe, sebe i ostatak svijeta. Oni koji pak svoj posao možda i ne mrze, toliko su nezadovoljni nekim drugim aspektom svog života da svejedno mrze i tebe i sve druge s kojima moraju doći u doticaj JER je to njihov posao!

Tako sam ja lijepo doletjela u Zagreb, na svojih nekoliko slobodnih dana, sva euforična i sretna, jedva dočekala ljeto u gradu (naravno padala je kiša), slušanje svog jezika na svakom koraku i prvo popodne razmišljala o tome kako mi fali moj stan na brdu u miru i tišini, kako mi fali pogled kroz prozor i kako mi fali pizza! Halo pizza molim jednu dostavu. Vrlo jednostavno, pomislila bih... Striček je došao nakon 45 minuta s mlakom pizzom jer se on izgubio i skrenuo u krivu ulicu. Umjesto dobar dan, isprike na hladnoj pizzi, malo sam se izgubio, ja sam čula 'pa dobro šta to niste mogli objasniti preko telefona da se ne gubim po kvartu?!' Mislim si, dobro ajde, mogla sam baš i naglasiti da pripazi i točno objasniti kako da dođe do mene pa se ja ispričam njemu na kraju i pojedem hladnjikavu pizzu. Jer sam dobra, pristojna i udahnem duboko kada se netko tako postavi na mene, prije nego mi pandže iskoče i na kraju krajeva zato što nema smisla... Nema smisla čovjeka od preko 4 banke učiti pristojnosti, ako to nije do sada naučio neće nikada, prešuti Tea i ajmo dalje.

Ponedjeljak ujutro, ja i ekipa iz rent a cara bila je neka sasvim nova kategorija odnosa između klijenta i pružatelja usluge. Osim što je auto kasnio 4 sata (!!!), što je njihova poluisprika zvučala 'meni je žao ali kaj da ja sad napravim?' (?!) doživjela sam i da direktor podiže glas na mene! Ne znam od kuda bih uopće počela komentirati? Ja možda puno lajem i puno mi stvari digne tlak, ali je zato moj prag tolerancije iznimno visok i vrrrrlo rijetko kada ću prigovoriti, požaliti se i/ili zahtijevati nešto. Ovaj čovjek, njegov nastup i cijela ta situacija bila je zbilja kap koja je prelila svaku čašu! Udahnula sam duboko preko nekoliko puta u tih par sati, ali nije pomoglo i nakon natezanja s njim ponovo sam sjela i razmišljala o svemu sto mi u Hrvatskoj NE fali!!!

Prvo i osnovno je to što muškarci misle da se prema tebi mogu ponašati i razgovarati kao s majmunom jer si ŽENSKO. Može Dubai biti ovakav ili onakav, ali žene se poštuju. Tamo nikada nisam osjetila da si netko daje za pravo raditi budalu od mene zato što sam žensko i zato što sam MLAĐA od nekoga. U Hrvatskoj si svakome balavac koji nema pojma o ičemu ako si koju godinu mlađi od osobe s druge strane. Ne fali mi mentalitet koji ne može priznati kada je u krivu! "Da gospodična, ispričavamo se, znamo da nije u redu,  da li ste za ovakvu ili onakvu opciju da svi budemo sretni i zadovoljni?" je rečenica kojom bi moj razgovor s direktorom bio gotov u roku od 30 sekundi, to jest do njega uopće ne bi ni došlo, ali ne, ne znaju naši ljudi za tako nešto, neka ja budem sretna što sam uopće dobila auto pa makar on kasnio! Dubai opet s druge strane zna sto znači uslužiti svoje goste i klijentelu i ono najvažnije - ispraviti i popraviti problem ako do njega dođe samo da se nitko ne bi požalio javno, napisao negativnu recenziju na internetu i slično.

Našim ljudima se živo fućka, ako nećeš ti, uvijek ce se naći netko kome će trebati njihova usluga. Ne fale mi ni ugostitelji koji te ne pogledaju u oči kada uzimaju narudžbu, koji ne kažu izvolite, hvala, molim, i koji se razgovaraju s tobom kao s frendom na kavi u kvartovskoj birtiji uz pivu i cigaretu. Možda ovi dolje u pješčaniku nisu najbistriji, zaborave pola, donesu krivo, ne znaju sto imaju na jelovniku, ali bar su UVIJEK uljudni, pristojni i nasmiješeni pa ne možeš ništa reći. Nemojte misliti da rade za tri puta veću plaću od nas, da su im uvjeti bolji i da se napojnice broje u zlatnim polugama, ali je odnos prema korisnicima/kupcima/klijentima na nivou.

Toliko se veseliš dolasku doma zbog svih tih divnih stvari koje ti nedostaju, i onda ti ovakve budale razbiju taj rozi balončić u glavi potpuno bespotrebno jer želiš vjerovati da se u Hrvatskoj lijepo živi i da su ljudi dobri, da svi žive po principu "ne radi drugome što ne želiš da se radi tebi", i da ćeš biti sretan jednog dana kada se ponovno vratiš ovdje. Neodgojenih neandertalaca ima svugdje, zato će moje srčeko i dalje vjerovati u sve ovo dobro i lebdjeti u rozom balončiću, dok će mozak biti svjestan da je to naša realnost i da je biti ugodno iznenađen bilo kakvom uslugom u našoj maloj zemljici iznimka, a ne pravilo. Nadam se da su vaša iskustva ovih dana bolja gdje god da jeste!



Prethodne klumne Tee Dimić pročitajte ovdje.