Foto: Fokus

Dvadeseto poglavlje

Nekad pobjeđuješ, nekad gubiš

Dok smo se pakirali, Abby je jedva izgovorila riječ, a tako
je bilo i na putu do aerodroma. Većinu vremena, ako je ne
bismo nešto pitali, gledala je u prazno. Nisam bio siguran
utapa li se u očaju ili je samo fokusirana na izazov koji je
pred njom.
Dok smo se prijavljivali u hotelu, America je bila ta koja
je pričala, mašući lažnom osobnom, kao da je to radila već
tisuću puta.  Tad mi je sinulo da vjerojatno jest. U Vegasu su
nabavile besprijekorne osobne, a osim toga, Americu nikad
nije brinulo što Abby može podnijeti, a što ne. Već su one
sve to vidjele, u samom srcu grešnoga grada.
Shepley se ponašao kao pravi turist, buljeći zabačene
glave u raskošni strop. Unijeli smo prtljagu u dizalo, a ja
sam privukao Abby k sebi.
„Jesi li dobro?“ pitao sam, dodirujući svojim usnama
njezine sljepoočnice.
„Ne želim biti ovdje“, izustila je.
Vrata dizala su se otvorila, a pred nama je bio šareni
tepih koji se prostirao do kraja hodnika. America i Shepley
krenuli su jednim putem, Abby i ja drugim. Naša je soba
bila na drugom kraju hodnika.
Abby je gurnula karticu i vrata su se otvorila.
Soba je bila tako velika, da je ogromni bračni krevet na
sredini prostorije djelovao sićušno.
Ostavio sam kofer pored zida i pritiskao brojne preki-
dače, sve dok se debeli zastor nije razdvojio i otkrio jaka,
treperava svjetla i promet Las Vegasa. Drugo dugme regu-
liralo je obične zavjese.
Abby nije obraćala pozornost na prozor. Nije ni podigla
pogled. Taj sjaj i zlato za nju su davno izgubili svu privlač-
nost. Spustio sam našu ručnu prtljagu na pod i osvrnuo se
po sobi. „Lijepo je, zar ne?“ Abby me prostrijelila pogle-
dom. „Što to?“
Jednim je pokretom otvorila kovčeg i odmahnula gla-
vom. „Ovo nije odmor. Uopće ne bi trebao biti tu, Travis.“
U dva koraka našao sam se iza nje i zagrlio je oko struka.
Bila je drugačija, ali ja nisam. I dalje je mogla računati na
mene; mogao sam je štititi od duhova iz prošlosti.
„Moram biti uz tebe“, šapnuo sam joj na uho.
Naslonila mi je glavu na prsa i uzdahnula.
„Moram ići. Ti možeš ostati ovdje ili izaći van. Vidimo se
kasnije, može?“
„Idem s tobom.“
Okrenula se prema meni. „Ne želim te tamo, Trav.“
Nisam to očekivao od nje, naročito ne tako hladan ton.
Dodirnula mi je ruku. „Gle. Ako želim osvojiti četrnaest
tisuća dolara u jednome vikendu, moram se koncentrirati.
Nisam sretna zbog onoga što moram izvesti i u što ću se
pretvoriti dok budem sjedila za tim stolovima. Zato ne
želim da to vidiš. U redu?“
Maknuo sam joj kosu s lica i poljubio je u obraz. „U redu,
Golubice.“ Nisam se mogao pretvarati da shvaćam na što
misli, ali sam poštovao njezinu želju.
America je pokucala na vrata i ušetala u onoj istoj pri-
pijenoj haljini koju je nosila na zabavi za parove. Imala je
vrtoglavo visoke štikle, a stavila je još dva sloja šminke.
Izgledala je deset godina starije. Mahnuo sam joj i uzeo
drugu karticu za hotelsku sobu sa stola. America je već
pripremala Abby za tu večer. Podsjećala me na trenera koji
priprema svog borca za veliki boksački meč.
Shepley je stajao na hodniku i gledao u tri pladnja napola
pojedene hrane, koje su na podu ostavili gosti iz sobe preko
puta.
„Što bi ti prvo radio?“ pitao sam ga.
„Sigurno se ne bih udao za tebe.“
„Jebeno si urnebesan. Idemo dolje.“ Vrata lifta su se
otvorila i hotel je odjednom oživio. Činilo se kao da su
hodnici vene, a ljudi krv. Grupa žena koje su bile odjevene
poput porno zvijezda, čitave obitelji, stranci, tu i tamo pone-
ka momačka zabava, zaposlenici hotela... Slijedili su jedni
druge u nekom organiziranom kaosu.
Trebalo nam je vremena da prođemo pored trgovina
koje su se nalazile u prizemlju i stignemo do Bulevara, ali
konačno smo izbili na ulicu i hodali sve dok nismo stigli
do gomile koja se okupila oko jedne kockarnice. Fontane
su bile uključene i plesale su uz neku domoljubnu pjesmu.
Shepley je bio opčinjen i gotovo se nije mogao pomaknuti
dok je gledao ples fontana i prskanje vode.
Došli smo valjda na posljednje dvije minute spektakla,
jer su se svjetla uskoro prigušila, voda se zapjenušala, a
gomila se odmah razišla.
„Što je to bilo?“ pitao sam.
Shepley je i dalje gledao u sad već mirne fontane. „Ne
znam, ali bilo je super.“
Ulice su bile prepune Elvisâ i Michaela Jacksonâ, zabav-
ljačica i likova iz crtanih filmova, i svi su bili spremni slikati
se za novac.
U jednom sam trenutku čuo nekakvo lepršanje i poku-
šao odrediti otkud dolazi. Na pločniku su stajali muškarci
i miješali karte u rukama. Jednu su dali Shepleyu. Na slici
je bila žena smiješno velikih grudi u nekoj zavodljivoj pozi.
Prodavali su usluge prostitutki i reklamirali striptiz klubo-
ve. Shepley je bacio kartu na pod. Pločnik je bio preplavljen
njima. Pored nas je prošla djevojka koja me pogledala pijano
se cereći. U ruci je nosila cipele. Dok je prolazila, vidio sam
njezina crna stopala. Pločnik je bio prljav, čineći kontrast sa
sjajem i raskoši iznad njega.
„Spašeni smo“, rekao je Shepley i krenuo prema ulič-
nom prodavaču koji je prodavao Red Bull, ali i svaku vrstu
alkohola koji se mogao zamisliti. Naručio je dva s votkom
i nasmiješio se kad je otpio prvi gutljaj. „Možda nikad ne
poželim otići odavde.“
Pogledao sam na sat na mobitelu. „Prošlo je sat vremena.
Idemo natrag.“
„Sjećaš li se gdje smo? Jer ja ne znam.“
„Da. Ovamo.“
Vratili smo se istim putem kojim smo došli. Bilo mi je
drago kad smo konačno stigli u naš hotel jer, iskreno, ni ja
nisam bio posve siguran znam li se vratiti. Na Bulevaru se
nije bilo teško snaći, ali usput je bilo svega i svačega što je
odvlačilo pozornost, pa je Shepley bio prilično raspoložen
za provod.
Pogled mi je lutao po stolovima za poker u potrazi za
Abby, jer sam znao da će biti tamo. Vidio sam kosu boje
karamele; sjedila je uspravno i samouvjereno za stolom
punim starijih muškaraca, a s njima je bila i America; jako
su odudarale od ostatka društva koje je bilo u dijelu prosto-
rije za igranje pokera.
Shepley me rukom pozvao do stola za Blackjack i malo
smo igrali da nam prođe vrijeme.
Pola sata kasnije, Shepley me gurnuo rukom. Abby je
stajala i razgovarala s momkom maslinaste boje kože i crnih
očiju, u odijelu s kravatom. Uhvatio ju je za ruku i smjesta
sam ustao.
Shepley me zgrabio za majicu. „Daj čekaj, Travis. On radi
ovdje. Daj im minutu. Mogu nas sve izbaciti ako ne budeš
pribran.“
Promatrao sam ih. On se smijao, ali Abby je bila vrlo
poslovna. Tip je zatim pozdravio i Americu.
„One ga poznaju“, rekao sam, pokušavajući čitati s
usana i shvatiti o čemu pričaju. Jedino što sam mogao shva-
titi bilo je – večeraj sa mnom – od kretena u odijelu i Abbyn
odgovor – tu sam s nekim.
Ovoga puta Shepley me nije mogao zadržati, ali sam
zastao nekoliko metara dalje kad sam vidio kako je tip u
odijelu ljubi u obraz. „Drago mi je bilo vidjeti te opet. Vidi-
mo se sutra...u pet, je li tako? Ja radim od osam“, rekao je.
U želucu mi se zgrčilo, a obrazi su mi gorjeli. America
me spazila i povukla je Abby za ruku.
„Tko je to bio?“ pitao sam.
Abby je kimnula u njegovom pravcu. „To je Jesse Vive-
ros. Znam ga stvarno jako dugo.“
„Koliko dugo?“
Pogledala je prazno mjesto za pokeraškim stolom. „Tra-
vis, sada stvarno nemam vremena za ovo.“
„Pretpostavljam da je odbacio ideju da postane sveće-
nik“, rekla je America i uputila Jesseju zavodljiv osmijeh.
„To je tvoj bivši dečko?“ pitao sam, prilično ljutito.
„Mislio sam da si rekla da je iz Kansasa?“
Abby je nestrpljivo pogledala Americu, a zatim me
uhvatila za bradu. „Zna da nisam dovoljno stara da budem
ovdje, Trav. Dao mi je rok do ponoći. Sve ću ti objasniti
kasnije, ali sad se moram vratiti u igru, u redu?“
Zaškrgutao sam zubima i zatvorio oči. Moja djevojka je
upravo pristala izaći van s bivšim dečkom. Sve je u meni
vrištalo da napravim svoj uobičajeni ispad, ali Abby me
zamolila da kratko vrijeme budem pribran. Potiskujući
bijes, odlučio sam popustiti i sagnuo sam se da je poljubim.
„U redu. Vidimo se u ponoć. Sretno.“
Okrenuo sam se i probio kroz gomilu, a onda sam začuo
Abbyn glas, viši barem za dvije oktave.
„Gospodo?“276
Podsjetila me na one cure koje počinju govoriti kao djeca,
u želji da privuku pozornost, nadajući se da će tako djelo-
vati nevinije.
„Ne razumijem zašto je morala bilo što dogovarati s tim
Jessejem“, zarežao sam.
„Pa da može ostati, pretpostavljam.“ rekao je Shepley i
ponovo se zagledao u strop.
„Ima i drugih kockarnica. Mogli smo otići tamo.“
„Ovdje poznaje ljude, Travis. Vjerojatno je došla ovamo
jer zna da je neće prijaviti policiji, ako je uhvate. Ima lažnu
osobnu, a kladim se da radnicima osiguranja ne bi trebalo
puno da to otkriju. U ovim kockarnicama se dobro plaća
ljudima koji razotkrivaju prevarante, je li tako?“
„Valjda“, rekao sam, mršteći se.
Našli smo se s Abby i Americom za stolom, gledajući
kako America skuplja Abbyn dobitak.
Abby je gledala na sat. „Treba mi još vremena.“
„Hoćeš probati Blackjack?“
„Ne smijem izgubiti novac, Trav.“
Nasmiješio sam se. „Ti ne možeš izgubiti, Golube.“
America je odmahnula glavom. „Trav, Blackjack nije nje-
zina igra.“
„I ja sam nešto zaradio“, rekao sam i stavio ruke u dže-
pove. „Evo. Bogatiji sam za šest stotina. Uzmi ih.“
I Shepley je pružio Abby svoje žetone. „Ja sam zaradio
samo tristo. Tvoji su.“
Abby je uzdahnula. „Hvala vam svima, ali i dalje mi
nedostaje pet tisuća.“
Ponovo je pogledala na sat, a zatim ugledala Jesseja kako
nam se približava.
„Kako je bilo?“ pitao je uz smiješak.
„Još uvijek mi fali pet tisuća, Jess. Trebam još vremena.“
„Učinio sam sve što sam mogao, Abby.“
„Hvala ti što si mi dopustio da ostanem.“
 Osmjehnuo se s nelagodom.
Očito se bojao tih ljudi, kao i Abby. „Možda mogu nago-
voriti tatu da pokuša razgovarati s Bennyjem u tvoje ime?“
„To je Mickov problem. Tražit ću da malo produlji rok.“
Jesse je odmahnuo glavom. „Znaš što će se dogoditi,
Kolačiću, bez obzira na to koliko ti skupila. Ako je to manje
od Mickovog duga, Benny će mu svejedno nekoga poslati.
Budi što dalje od starog.“
„Moram pokušati“, rekla je Abby slomljenog glasa.
Jesse je zakoračio jedan korak, naginjući se i govoreći
tiho. „Idi na prvi avion, Abby. Čuješ li me?“
„Čujem te“, prekinula ga je.
Jesse je uzdahnuo, a njegove sive oči bile su pune suosje-
ćanja. Zagrlio je Abby i poljubio je u kosu.
„Žao mi je. Da mi nije posao u pitanju, znaš da bih ti
nekako pomogao.“
Sve su mi se dlake na vratu nakostriješile, a to se doga-
đalo samo kad sam se osjećao ugroženim i kad sam trebao
na nekome iskaliti svoj bijes.
No prije nego što sam krenuo, Abby se odmaknula.
„Znam“, rekla je. „Napravio si što si mogao.“
Jesse joj je podigao bradu svojim prstom. „Vidimo se
sutra u pet.“ Nagnuo se prema njoj i poljubio je u kut usana,
a zatim otišao.
Tada sam vidio da mi se cijelo tijelo nagnulo prema
naprijed. Shepley je ponovo držao moju majicu; zglobovi su
mu pobijeljeli. Abby je gledala u pod.
„Što je u pet?“ procijedio sam.
„Pristala je s njim otići na večeru ako je pusti da ostane
igrati. Nije imala izbora, Trav“, rekla je America.
Abby me pogledala velikim očima punim isprike.
„Imala si izbor“, rekao sam.
„Jesi li ikad imao posla s mafijom, Travis? Žao mi je ako
sam te time povrijedila, ali besplatna večera sa starim prija-
teljem stvarno nije visoka cijena za pokušaj da održim oca
među živima.“
Stisnuo sam čeljust, odbijajući otvoriti usta, kako ne bih
rekao nešto zbog čega ću poslije zažaliti.
„Idemo, ljudi. Moramo pronaći Bennyja“, rekla je Ameri-
ca i povukla Abby za ruku.
Shepley je hodao pored mene dok smo slijedili cure
preko Bulevara do Bennyjeve zgrade. Bila je samo blok dalje
od onih jarkih svjetala, ali na mjestu koje zlato nikada nije
dodirnulo, niti će. Abby je stala, a zatim se popela nekoli-
ko koraka do velikih, zelenih vrata. Kucnula je, a ja sam je
držao za drugu ruku da ne drhti previše.
Stigao je vratar. Bio je ogroman i crn, izgledao je zastra-
šujuće, širok koliko i dugačak, a pored njega je bio tipični
vegaški ljigavac. Zlatni lanci, sumnjičavi pogledi i trbušina
od previše maminih kolača.
„Benny“, uzdahnula je Abby.
„Ma nemoj, molim te... Nisi više Sretna Trinaestica, ha?
Mick mi nije rekao da si izrasla u takvog komada. Čekao
sam te, Kolačiću. Čujem da imaš novac za mene.“
Abby je kimnula, a Benny se okrenuo prema nama. „Oni
su sa mnom“ rekla je Abby, a glas joj je bio iznenađujuće
čvrst.
„Bojim se da će tvoji prijatelji morati pričekati vani“,
rekao je vratar nenormalno dubokim glasom.
Uzeo sam Abby za ruku i zaštitnički je zaklonio rame-
nom. „Ona ne ide unutra sama. Ja idem s njom.“
Benny me na trenutak pogledao, a onda se nasmijao
svom vrataru. „Pošteno. Micku će biti drago znati da imaš
tako dobrog prijatelja uza se.“
Slijedili smo ga unutra. Čvrsto sam držao Abbynu ruku,
kako bih bio siguran da sam između nje i najveće prijetnje,
vratara. Hodali smo iza Bennyja, slijedeći ga u dizalo i onda
se uspeli na četvrti kat.
Vrata su se otvorila i ugledali smo veliki stol od mahago-
nija. Benny je odšepesao do plišane fotelje i spustio se u nju,
pokazujući nam da sjednemo na dva prazna stolca ispred
stola. Sjeo sam. Tijelom mi je jurio adrenalin pa sam se sav
grčio i vrpoljio. Mogao sam čuti i vidjeti sve u prostoriji,
uključujući i dva gada koji su stajali u sjeni iza Bennyjevog
stola. Abby me uhvatila za ruku, a ja sam njezinu s ohrabre-
njem stisnuo.
„Mick mi duguje dvadeset pet tisuća. Vjerujem da imaš
cijeli iznos“, rekao je Benny, pišući nešto u bilježnicu.
„Zapravo“, zastala je Abby i nakašljala se. „Fali mi pet
tisuća, Benny. Ali, imam cijeli sutrašnji dan da zaradim taj
novac. A pet tisuća nije problem, zar ne? Znaš da sam dobra
u tome.“
„Abigail“, rekao je Benny, mršteći se. „Razočarala si me.
Znaš moja pravila.“
„M-molim te, Benny. Molim te uzmi ovih devetnaest i
devet stotina, a ostatak ću ti vratiti sutra.“
Bennyjeve sitne oči letjele su od Abby do mene, pa
natrag. Gadovi su izašli iz mračnih kutova, a dlake na mom
vratu opet su se nakostriješile.
„Dobro znaš da uzimam samo puni iznos duga. To što
mi pokušavaš dati manje, nešto mi govori. Znaš što mi to
govori? Da uopće nisi sigurna možeš li zaraditi cijeli iznos.“
Nasilnici su napravili još jedan korak naprijed. Pogledao
sam im džepove i sve izbočine ispod odjeće koje bi upozo-
ravale na oružje. Obojica su imali nekakve noževe, ali nisam
vidio pištolje. To nije značilo da nisu imali pištolj uguran u
čizmu, ali sam sumnjao u to da je ijedan od njih brz poput
mene. Ako bude potrebno, oduzet ću im pljuce i izvući nas
van, što dalje.
„Mogu ti donijeti novac, Benny“, tumačila je nervozno
Abby. „Zaradila sam osam tisuća i devetsto za šest sati.“
„Znači, želiš mi reći da si u stanju donijeti mi još osam
tisuća i devetsto za sljedećih šest sati?“ Benny se đavolski
nasmijao.
„Krajnji rok je sutra u ponoć“, rekao sam i pogledao
prema ljudima iz sjene koji su prilazili.
„Š-š-što to radiš, Benny?“ pitala je Abby i ukočila se.
„Mick me večeras nazvao. Rekao je da ćeš ti riješiti nje-
gov dug.“
  „Ja mu samo činim uslugu. Ne dugujem ti ja nikakav
novac“, rekla je ozbiljno.
Benny se naslonio na stol svojim debelim, tustim lak-
tovima. „Razmišljam o tome da pokažem Micku lekciju, a
zanima me i koliko sreće imaš ti, curo.“
Instinktivno sam skočio sa stolca i povukao Abby sa
sobom. Gurnuo sam je iza sebe, odmičući prema vratima.
„Josiah je ispred vrata, mladiću. Kako misliš pobjeći
odavde?“
„Travis“, upozorila me Abby.
Nema više priče. Ako pustim ovu dvojicu da prođu
pored mene, ozlijedit će je. Sakrio sam je iza sebe.
„Benny, nadam se da ti je jasno da to što ću srediti tvoje
ljude, ne znači da te ne poštujem. Ali, volim ovu djevojku i
ne mogu dopustiti da je ozlijede.“
Benny je prasnuo u glasan smijeh. „Sinko, moram ti
odati priznanje. Imaš najveća muda od svih koji su prošli
kroz ova vrata. Dopusti da ti kažem što te čeka. Ovaj pri-
lično veliki tip s tvoje desne strane je David. Ako te već
ne dokrajči šakama, onda će te srediti nožem koji skriva
u tregerima. A ovaj s tvoje lijeve strane je Dane i on je moj
najbolji borac. Ima sutra borbu, a nikad nije izgubio.“
Dane mi se nasmijao sumanutim osmijehom, očito se
zabavljajući. „Da, gospodine.“
„Benny, stani! Mogu ti donijeti novac!“ viknula je Abby.
„O ne, ovo tek postaje zanimljivo“, nasmijao se Benny i
sjeo natrag na svoje mjesto.
David je pojurio prema meni. Bio je nespretan i spor i
prije nego što je uspio izvući nož, sredio sam ga udarajući
ga koljenom u nos. Zatim sam ga dva-tri puta opalio posred
odurne gubice. Znajući da ovo nije tuča u podrumu i da
se moram boriti za spas Abby i naših života, unio sam u
udarce svu svoju snagu. Osjećaj je bio dobar. Kao da je svaki
djelić bijesa koji sam potiskivao u sebi, dobio priliku izaći.
Još dva udarca i udarac laktom kasnije i David je krvav
ležao na podu.
Benny je zabacio glavu, histerično se smijući, a zatim je
počeo udarati po stolu, oduševljen poput djeteta koje gleda
crtiće nedjeljom ujutro.
„No, dobro, Dane, hajde ti. Nije te valjda ovo preplaši-
lo?!“
Dane mi je pažljivije prišao, usredotočeno i precizno,
poput pravog profesionalca. Šaka mu je poletjela prema
mom licu, ali izmaknuo sam se i svom se snagom zaletio
ramenom u njega. Zajedno smo posrnuli i pali na Bennyjev
stol.
Dane me zgrabio objema rukama i bacio na pod. Bio je
brži nego što sam pretpostavljao, ali ne dovoljno. Hrvali
smo se na podu dok sam ja dobijao na vremenu, kako bih
ga pošteno dohvatio, ali on se uspravio i krenuo mi zadati
nekoliko udaraca dok sam bio zarobljen između njega i
poda.
Zgrabio sam ga za jaja i zavrnuo ih. To ga je zaprepastilo
pa se povukao i zastao, što mi je dalo dosta vremena da ga
zaskočim. Kleknuo sam na nj, uhvatio ga za dugu kosu i bez
prestanka udarao u glavu. Njegovo je lice svaki put udarilo
u Bennyjev stol, a onda se uspravio na noge, dezorijentiran
i krvav.
Gledao sam ga trenutak, pa opet napao, puštajući bijes
da juri kroz mene sa svakim udarcem. Dane se jednom
sagnuo i udario me u vilicu.
Možda je bio borac, ali moj Thomas je udarao puno jače
od njega. Ovo će biti lako.
 Nasmiješio sam se i podigao kažiprst. „To ti je prvi.“
Bennyjev neobuzdani smijeh ispunjavao je prostoriju
dok sam sređivao njegova gorilu. Laktom sam ga pogodio
u lice i onesvijestio se prije no što je dodirnuo pod.
„Nevjerojatno, mladiću! Jednostavno nevjerojatno!“ povi-
knuo je Benny, oduševljeno plješćući.
Brzo sam zgrabio Abby i povukao je iza sebe, kad se na
vratima pojavio ogromni Josiah.
„Da ih sredim, gospodine?“ upitao je. Glas mu je bio
dubok, ali nevin, kao da radi jedini posao koji zna raditi, i
kao da nas zapravo ne želi ozlijediti.
„Ne! Ne, ne...“, rekao je Benny još ošamućen od neočeki-
vane predstave. „Kako se zoveš?“
„Travis Maddox“, odgovorio sam. Obrisao sam o traperi-
ce Daneovu i Davidovu krv s ruku.
„Travis Maddox, pa, vjerujem da možeš pomoći svojoj
curi.“
„Kako?“ upitao sam.
„Dane se trebao boriti sutra navečer. Uložio sam u njega
puno novca, a čini se kako baš neće biti u stanju boriti se.
Predlažem da zauzmeš njegovo mjesto, odradiš tu pobjedu
za mene i zaradiš novac, a ja ću oprostiti ostatak od pet tisu-
ća i sto dolara Mickovog duga.“
Okrenuo sam se prema Abby. „Golubice?“
„Jesi li dobro?“ pitala je, brišući mi krv s lica. Ugrizla se
za usnu, a lice joj se nabralo oko usta. Oči su joj se ispunile
suzama.
„Nije to moja krv, dušo. Nemoj brinuti.“
Benny je ustao. „Ja sam zaposlen čovjek, dečko. Dakle,
jesi li unutra ili ne?“
„Učinit ću to“, rekao sam. „Reci mi kad i gdje, i bit ću
tamo.“
„Borit ćeš se s Brockom McMannom. On i nije neki frajer.
Lani su mu zabranili nastupe u UFC-u.“
Čuo sam za njega.
„Samo mi reci gdje da dođem.“
Benny mi je dao podatke, a zatim se nasmijao poput
morskog psa. „Sviđaš mi se, Travis. Mislim da ćemo biti
dobri prijatelji.“
„Sumnjam“, rekao sam. Otvorio sam Abby vrata i zadr-
žao zaštitnički stav dok nismo stigli do ulaza.
„Isuse Kriste!“ vrisnula je America kad je vidjela moju
odjeću punu krvi. „Jeste li dobro?“ Zgrabila je Abby za
ramena i zagledala se u njeno lice.
„Dobro sam. Samo još jedan običan radni dan. Za oboje“,
odgovorila je Abby i obrisala oči.
Držala je svoju ruku u mojoj, pa smo požurili prema
hotelu, a Shepley i America su nas pratili.
Činilo se da je moju krvavu odjeću primijetilo samo dije-
te u dizalu.
Kad smo ušli u moju i Abbynu sobu, skinuo sam se i
otišao u kupaonicu, sprati sve to sa sebe.
„Što se dovraga tamo dogodilo?“ pitao je konačno She-
pley.
Mogao sam čuti njihove glasove kako mrmljaju dok sam
stajao pod mlazom vode i razmišljao o proteklom satu.
Koliko god bilo strašno za Abby što se našla u stvarnoj
opasnosti, osjećao sam se zaista jebeno nevjerojatno, jer sam
mogao preusmjeriti svoj bijes na ove Bennyjeve dvije hulje,
Davida i Danea. Bila je to najbolja droga koja postoji.
Pitao sam se jesu li došli k sebi ili ih je Benny samo
izvukao van i ostavio u uličici. Preplavila me neobična smi-
renost. Premlaćivanje Bennyjevih ljudi djelovalo je osloba-
đajuće za sav bijes i frustraciju koja se godinama skupljala i
sad sam se osjećao gotovo normalno.
„Ubit ću ga! Ubit ću toga jadnog kurvinog sina!“ vikala
je America.
Zatvorio sam tuš i stavio ručnik oko struka.
„Jedan od likova koje sam sredio sutra je trebao imati
borbu. Zauzet ću njegovo mjesto i zauzvrat će Benny opro-
stiti Golubu tih posljednjih pet tisuća koje mu Mick duguje.“
America je ustala. „Ovo je smiješno! Zašto uopće poma-
žeš Micku, Abby? Bacio te vukovima! Ubit ću ga!“„Aha. Ako ga prije toga ja ne ubijem“, procijedio sam.
„Stani u red“, rekla je Abby.
Shepley se nervozno promeškoljio. „Znači, sutra se boriš?“
Kimnuo sam. „Da. Mjesto se zove Zero. U šest sati. Pro-
tiv Brocka McManna, Shep.“
Shepley je odmahnuo glavom. „Ma, nema šanse. Nema
jebene šanse, Trav. Tip je totalni luđak!“
„Točno“, potvrdio sam, „ali on se ne bori za svoju curu,
zar ne?“ Privukao sam Abby u zagrljaj i poljubio je u kosu.
Još je drhtala. „Jesi li dobro, Golubice?“
„Ovo je sve pogrešno. Pogrešno je kako god okreneš. Ne
znam s kim od vas da prvo razgovaram.“
„Zar me nisi vidjela večeras? Bit ću dobro. Vidio sam
Brocka kako se bori. On je žestok, ali nije nepobjediv.“
„Ne želim da to činiš, Trav.“
„Pa, ni ja ne želim da ti sutra navečer ideš na večeru sa
svojim bivšim dečkom. Očito je da oboje moramo napraviti
nešto što ne želimo, da bismo spasili onu bitangu od tvojeg
oca.“

Ovaj, i još mnogo drugih zanimljivih besteselera potražite u Fokusu!