PAUL KRUGMAN, jedan od najpoznatijih ekonomista današnjice u autorskom tekstu u New York Times navodi da podaci o Kini nisu lako dostupni, ali da su nedvosmisleni.

"Svi ekonomski pokazatelji bi se trebali gledati kao dosadni žanr znanstvene fantastike. To posebno važi za podatke iz Kine", navodi Krugman u tekstu pod naslovom "Udariti u Kineski zid".

On piše da se zbog tajnovitosti vlade, kontroliranih medija i veličine zemlje mnogo teže može ustanoviti što se događa u Kini u odnosu na ostale velike ekonomije.

"Ipak, znaci su nepogrešivi: Kina je u velikoj nevolji. Mi ne govorimo ovdje o nekom manjem posustajanju, već o nečemu fundamentalnijem. Čitav poslovni model i ekonomski sustav te zemlje, koji su bili pogon nevjerojatnog rasta u tri desetljeća, dostigli su svoje limite. Mogli bismo reći da je kineski model pred udaranjem u Veliki kineski zid, a jedino pitanje je koliko će žestok taj sudar biti", navodi Krugman.

On kaže da u oči, ako se po strani ostavi brzi rast, odmah upada neravnoteža između potrošnje i investicija.

"Sve uspješne ekonomije dio svojih trenutnih prihoda ulažu u investicije, a ne u potrošnju, kako bi osigurali dugoročnu potrošnju. Međutim, Kina ulaže samo kako bi osigurala prostor da dalje investira. Amerika, iako je ona ekstrem, čak 70 posto svog BDP-a odvaja za potrošnju, dok je Kina na polovini tog iznosa, dok se polovina BDP-a investira",

Krugman postavlja pitanje kako je to moguće i kako je moguće održati nisku potrošnju i tako dugo investirati bez oštrih opadajućih prinosa.

"Odgovori na ova pitanja su predmet velikih kontroverzi. Priča koja meni najlogičnije zvuči leži u starim zaključcima Arthura Lewisa, koji je tvrdi da države u ranim stupnjevima ekonomskog razvoja imaju mali moderni sektor uz mnogo veći tradicionalni sektor koji sadrži ogroman višak radne snage, točnije veliki broj potplaćenih seljaka koji daju makar i marginalan doprinos ukupnom ekonomskom učinku", navodi Krugman.

On objašnjava da taj višak ima dva efekta - prvo, zemlja može investirati u nove pogone, izgradnju i ostalo bez nailaska na opadajuće prihode, jednostavno zato što mogu uvlačiti novu radnu snagu, drugo, broj ljudi koji čine radnu snagu stvara konkurenciju u kojoj su male plaće održive uprkos tome što ekonomija jača.

"Glavna stvar koja održava nisku potrošnju u Kini je činjenica da obitelji u Kini i ne osjećaju sve te prihode koji stižu kao posljedica ekonomskog rasta, već oni idu elitama", navodi Krugman i kaže da je za zapadne standarde to čudno, ali da funkcionira već desetljećima.

Ipak, sada je dostignuta točka, kada Kini ponestaje tog "viška sa sela".

"U neku ruku to je dobra stvar, jer plaće rastu, običan narod konačno ubire, odnosno dijeli plodove rasta. Međutim, kineska ekonomija se sada našla u situaciji da je potreban drastičan rebalans. Investicije nailaze na opadajuće prihode i to će se nastaviti bez obzira na to što vlada uradi. Potrošnja mora dramatično porasti kako bi to nadomjestila. Pitanje je može li se to može dogoditi dovoljno brzo kako bi se izbjegao gadan pad", pita se Krugman.

On odmah daje i odgovor - "sve je izvjesnije, odgovor će biti ne", obrazlažući to činjenicom da je Kina godinama odlagala neophodne izmjene i "punila" ekonomiju držeći valutu ispod prave vrijednosti i "preplavljujući" je jeftinimkreditima.

Krugman kaže da će svijet osetiti udarac i da bi u normalnijim okolnostima svjetska ekonomija to mogla izdržati.