AKO STE na mjestu državnog poglavara čak i manje države poput Hrvatske, uživate određene pogodnosti. Među njima je i da su vam mediji dostupni. Kada želite dati intervju nekoj redakciji, nema onoga tko će vas odbiti, štoviše u pravilu će poslati najboljeg novinara ili čak glavnog urednika, koji će doći u svom najboljem izdanju. Prilika je to koja se novinarski ne propušta - voljeli ili podržavali predsjednicu ili bili njen najpoznatiji kritičar.

Stoga se stvarno nameće pitanje zašto je Kolinda svoju kandidaturu za drugi mandat opsežno najavila u Hrvatskom tjedniku, krajnje desnom glasilu koji podsjeća na neka desničarska izdanja 90-ih, odnosno emigrantska glasila prije toga. Tjedniku koji je prije godinu dana uz veliku sliku Kolinde napisao „bestidnica“, a i nedavno su, vezano za proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim, aktualnog papu nazvali „antikristom“.

U normalnom svijetu sam odabir glasila bi izazvao glasnu reakciju, možete li zamisliti Angelu Merkel kako daje intervju nekom časopisu koji relativizira njemačku ulogu u Drugom svjetskom ratu? No Hrvati su navikli na svašta. Ono što je pitanje - zašto je Kolinda to učinila? Zato što joj je jedino preostalo ulizivati se krajnjoj desnici. Koja opet od nje nije čula što je htjela.

Težak život u Jugoslaviji

Kolinda voli pričati o svom teškom životu u Jugoslaviji - no, zanimljivo, umjesto da naglasi nedostatak demokratskih sloboda, činjenicu da su ljudi poput Vlade Gotovca čamili u zatvoru, a Vice Vukov morao bježati iz države, ona se svojevremeno uhvatila jogurta, da bi sada pričala kako su im socijalističke vlasti nabile porez: “Jednom su obitelji obračunali porez za pet godina unatrag iako je zakon uveden te godine. S tim novcem mogli su, kaže gospođa predsjednica, kupiti stan za djecu u Zagrebu...”

Kupiti stan za pet godina rada (dakle, ne društveni, ne graditi kuću s rodbinom, nego kupiti stan) s petogodišnjom plaćom možda su mogli najviše rangirani socijalistički direktori, onaj vrh vrhova tadašnje države, ljudi koji su upravljali firmama od nekoliko tisuća ljudi. 

Činjenica je da se na privatnike u Jugi nije blagonaklono gledalo, da su ih ponekad derali porezima (navada je čini se ostala), no Kolindi bježi glavno: ona je u toj državi bila među dobrostojećima. Čak ni višoj srednjoj klasi u Jugi kupiti stan za novac ako nisi radio vani nije bilo dostupno. A nekako i radnička klasa iz Juge nije išla na razmjene u SAD. Kolinda je tada očigledno spadala u one što se zovu - visoka klasa. Otac joj je vjerojatno naporno radio, odabrao biti poduzetnik kada to nije bilo popularno, no zašto onda to ne priznati nego pričati gluposti?

Opravdanja izdajnika Pavelića

Daljnja priča ide u pravcu bizarnosti. Zamislite da nekog njemačkog političara pitate o Hitleru, a on spomene kako je Adolf, eto, „učinio neke fatalne pogreške“. A to upravo Kolinda radi, govoreći: “Svi smo mi ljudi, nitko od nas ne može prvi baciti kamen, ali Ante Pavelić učinio je neke fatalne pogreške. Mi možemo danas raspravljati o tomu zašto je to učinio, je li morao ili nije morao, ali to neće promijeniti činjenicu da jest, ni osjećaje ljudi koji su se osjetili prevarenima i izdanima.“

Sama ta fraza, „svi smo mi ljudi“, obično se veže za slučajeve kada nekome nađu nekretninu koju je zaboravio prijaviti u imovinskoj kartici, a ne za slučajeve gdje netko postaje Hitlerov saveznik, uvodi rasne zakone i konc-logore te podržava do kraja zločinački nacistički režim! Ovakvo relativiziranje Pavelića (a da je bilo po Paveliću, Kolinda uopće ne bi bila rođena u Hrvatskoj, već u Italiji!) skandalozno je za jednog političara u 2019. godini. Ostatak gluposti oko Za dom spremni i druge jeftine domoljubne patetike možete i sami pročitati, da se ne ponavljamo.

Dok svijet priča o spuštanju na Mars, Kolinda lupeta o Paveliću

Zašto Kolinda lupeta? Jednostavno je. U pet godina nije izgradila sliku respektabilne predsjednice. Dok Ivo Josipović nije imao mišljenje ni o čemu, ona ima o svačemu. Pokušavajući se svidjeti svima, na kraju se neće svidjeti nikome. A dajući intervju o temama Drugog svjetskog rata govori i da o današnjosti i budućnosti Hrvatske nema reći ništa. Nema ni lupanja po stolu ni traženja rješenja od vlade jer zna da je bez HDZ-a politički završila priču. Govorimo o biranju predsjednika za razdoblje 2020. - 2025., svijet priča o električnim automobilima, novim oblicima rada i spuštanju na Mars, a ovdje je glavna tema izdajnik Pavelić i rat završen 1945. godine.

Kolindu hvata panika, zato trči okolo, pjeva, drži vatrene govore, jer oni koji su joj pomogli posljednji put u foto-finišu imaju drugog kandidata - Miroslava Škoru. Škoro je također kandidat desnice, ali opreznim izjavama želi dobiti i dio glasova centra. Dodatno, može nastupati opušteno. Financijski je sređen, ne ide u kampanju radi egzistencije, već jer se želi dokazati da je nešto više od glazbenika i zabavljača. Kao čovjek s estrade, lako komunicira s ljudima, a i pomalo neobično za estradnjaka, ima i titulu doktora znanosti. Posjeduje i diplomatsko iskustvo. Kao hvata isti „bazen glasova“ kao i Kolinda, stvar je jasna. U strahu od Miroslava Škore, nema što sada Kolinda neće napraviti. No to već postaje prazna i prilično očajnička priča. Zašto? Onima koji čitaju Hrvatski tjednik njeni odgovori se ipak neće svidjeti, jer nisu dovoljno radikalni, a ostalima će biti i previše gadljivi.

Ima tu neke pravde. Podrška krajnje desnice ju je dovela na mjesto predsjednice, nedostatak te podrške vrlo vjerojatno će Kolindu i odnijeti iz vrha politike. Za Kolindom kao političarkom nitko neće plakati. A nakon ovakve relativizacije Pavelića, teško da će joj NATO otvoriti ponovno vrata. Previše je Amerikanaca poginulo u tom ratu da bi zaboravili relativizaciju hitlerovih pudlica. 

Nezahvalno je ovako rano prognozirati, ali drugi krug Škoro-Milanović? Vrlo, vrlo moguće.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala