UOČI izbora svi stranački čelnici obećavali su ostavke u slučaju neuspjeha. Danas ih nitko više ne spominje. Znači li to da su svi uspjeli?

Sulude megalomanske projekcije mandata prije parlamentarnih izbora bile su mjerilo koje je značilo prolaz ili pad pojedinih predsjednika stranaka, naročito onih malih. Tako su se Josip Friščić i Đurđa Adlešić kleli u 20, u danima s povišenim tlakom i 25 saborskih mandata. Anto Đapić visoko je letio, čak i do pozicije treće političke stranke. Radimir Čačić mislio je da se mandati osvajaju na papiru, pa je novinarima vrlo samouvjereno crtao projekciju prema kojoj će osvojiti minimalno 17 mandata, koji će mu čak omogućiti da traži poziciju premijera u vladi sa SDP-om.

Ličilo je to na autosugestiju, a ispalo kao teži klinički poremećaj. Nesvjesni onoga što se oko njih događa, žestoke bipolarizacije političke scene koju su više od svih krojili mediji, lideri manjih stranaka živjeli su u nekom svom iskrivljenom svijetu u kojem je Čačić premijer, a HSLS treća stranka u Hrvatskoj. Nakon objave rezultata, kad je HSP umjesto željenih 15 dobio samo jedan mandat, HSS i HSLS umjesto 25 samo osam, a HNS dvostruko manje od očekivanog minimuma, realnost ih je opalila posred čela. Ali svejedno nisu podnijeli ostavke. Neki nisu čak ni proglasili neuspjeh. Umjesto toga, željeli su to kompenzirati dolaskom na vlast pod svaku cijenu. Pohrlili su u zagrljaj HDZ-u, misleći (vjerojatno ispravno) kako će ih dolazak na vlast poštedjeti unutarstranačkog "atentata".

Čačić - premijer ili predsjednik jednog dana!?

Njezina stranka jedina se ne trga za ulazak u Sanaderove Banske dvore, što se tumači kao dosljednost predizbornim najavama, ali veoma ljuti Pusićkine stranačke kolege.

Urotničku skupinu otvoreno je poveo međimurski župan Josip Posavec, optužujući Vesnu Pusić da je privjesak SDP-a, čime želi sugerirati da bi se HNS trebao ugurati u Sanaderovu vladu. Po mogućnosti brže i bezbolnije od Friščića i Adlešićke. Unatoč činjenici da se novinskim krugovima širila priča da je Čačić zapravo glavni predvodnik te ideje, da on Sanaderu "šalje signale" i da zapravo on najviše želi u Vladu jer se u suprotnom boji bankrota u županiji, on to otvoreno demantira, žestoko kritizira, pa čak i ismijava. No, nema sumnje da bi on želio preuzeti stranku, jer njegove političke ambicije prerastaju županiju. Danas nije postao premijer, možda će sutra biti predsjednik.

Tajna HNS-ovog poraza

Što se HNS-u zapravo dogodilo na ovim izborima? U prvom redu, prerano je s Radimirom Čačićem ušao u kampanju, prerano dosegnuo klimaks (i kampanje, i popularnosti), pa se ispuhivao prema izborima, umjesto da raste. Drugo, HNS je neobjašnjivo u predizbornoj kampanji naglo odustao od promocije Čačića: nestao je s plakata, s televizije, iz novina. Umjesto njega, pojavili su se diletantski spotovi koji su se pojmovno, ali i estetski udaljili od publike kojoj su se trebali obraćati. Treće, HNS je - baš kao HSP na desnici - žrtva SDP-ova rasta, pri čemu je HDZ u potpunosti usisao pravaške glasove, dok su se narodnjaci ipak uspjeli ogrebati za svoj dio.

Na političkoj sceni koja više nije statična, na kojoj se glasovi mahnito prelijevaju iz jednog tabora u drugi (odnosno, iz puno manjih tabora u dva velika), sedam saborskih mandata i status nominalno treće političke stranke može se ocijeniti kao uspjeh. No, kao i u slučaju SDP-a, HNS je u kampanji zabilježio neuspjeh samo zato što nije - pobijedio.

Ponesen predizbornim anketama HNS se prerano polakomio za vlašću, mentalno se pripremio za ulazak u Banske dvore, pri čemu je bio dovoljno bahat nudeći Čačića za premijera vlade lijeve koalicije. Međutim, niz faktora se tu umiješao: Račanova smrt, dolazak Milanovića, bipolarizacija potpirivana od medija, strah od pobjede HDZ-a zbog čega su se lijevi birači ipak grupirali oko SDP-a kako bi mu omogućili da bude prva stranka. Na kraju, lijevi centar se hvali da je osvojio više glasova, tvrdi da su maksimalizirali svoj rezultat, zaboravljajući da istovremeno nisu smanjili HDZ-ov.

Je li moglo biti drugačije?

No, je li moglo biti drukčije? Pozicija trgovačke koalicije, jednako spremne na suradnju s lijevima i desnima samo ako su na vlasti, dijelom se već obila o glavu "žuto-zelenima", a može se očekivati da će pravi efekt osjetiti već na lokalnim izborima. Ako HNS zauzme takvu poziciju, a župan Posavec otvoreno se za to zalaže,  mogao bi doživjeti istu sudbinu klijentelističke, neprincipijelne, trgovačke stranke koja neće slušati birače, nego svoje karijeriste.

Ako se jedina svrha političkog djelovanja svede na dolazak na vlast, bez obzira s kim, onda neće više biti manjih političkih stranaka, jer neće biti njihovih birača. Oni koji će željeli glasovati, podijelit će se u dva tabora, ne želeći riskirati da njihov glas za ljevicu, završi kod desnice. I obrnuto. Ako smjenjivanje Vesna Pusić otvori takav trend, tada karijeristi moraju shvatiti da u bipolarnoj podjeli vlasti za njih više neće biti mjesta.

Tomislav Klauški