VEĆ DULJE smatram kako je najbolji način da "obični smrtnici" uspiju razumjeti vizije "vrhunskih političara svjetskog formata" zapravo analiza njihove vanjsko-političke agende.

Na primjer, što reći za potez srpskog predsjednika Vučića da u novu srpsku vladu "ugura" dvojicu ministara (bivšeg prvog čovjeka sigurnosne službe BIA Vulina i bivšeg ministra bez resora Popovića) koji su pod sankcijama Sjedinjenih Država, između ostalog, zbog suradnje s Rusijom, osim da je riječ o iznimnom diletantizmu u procjeni prijema ove odluke od ključnih međunarodnih čimbenika?

Jedino čemu njihova reakcija može voditi su neugodne reperkusije po državu i građane Srbije. Ili je Vučić umislio, u svom prepoznatljivom autokratsko-destruktivno-siledžijskom maniru, da se može inatiti Zapadu.  

Moguće da Vučić još nije do kraja dešifrirao poruku koju su mu upravo Washington, ali i London isporučili posredstvom službenog Berlina kroz prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici, koji će vjerojatno dobiti potporu na Općoj skupštini UN-a kasnije ovog mjeseca, ili pokretanjem procesa za prijem Kosova u Vijeće Europe, o kojem će se odlučivati na razini vijeća ministara država članica ove međunarodne organizacije, također tijekom ovog mjeseca. Iako je ta pretpostavka malo vjerojatna, ne treba je odbaciti.

Iskrivljena svijest o vlastitoj veličini može biti vrlo opasna

Iako je u svojim obraćanjima javnosti srpski predsjednik često isticao kako je Srbija mala, nemoćna i nejaka zemlja, koja se bori da preživi među svjetskim silama te je kao takva osuđena trpjeti permanentnu nepravdu, Vučićeva opsjednutost imenicom "moć" determinirala je presudan dio njegovog dosadašnjeg političkog djelovanja: od nezajažljive želje za apsolutnom vlašću u Srbiji do nezasitne potrebe za nametanjem dominacije u regiji. To ponavljanje iste teze čak je dobivalo obrise groteske.

Vučić zapravo razmišlja i, što je još važnije, djeluje apsolutno sukladno svojoj uobrazilji da je dospio na planet s posebnom misijom koja će ga u konačnici dovesti do pozicije povijesnog velikana. Vrlo slično razmišljaju i ostali svjetski autokrati poput ruskog predsjednika Putina, Mađara Orbana ili sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una.

Pobrojane osobe, uz "povijesni zadatak" spašavanja od "propasti" države i nacije iz koje potječu - što se očituje suspendiranjem demokratskih procesa, nekontroliranom i neograničenom vlašću i obračunom s neistomišljenicima na više ili manje brutalan način, ovisno o kojem je sustavu riječ - obično povezuje i želja da ostave prepoznatljiv potpis i u međunarodnim odnosima.

To je ono što ponajviše motivira i srpskog predsjednika kad posjet Xi Jinpinga Srbiji predstavlja kao povijesni, a kineskog lidera označava "najmoćnijim čovjekom na planetu".  

Razlike između Srbije i Kine

Kako ne bi bilo zabune, potrebno je podsjetiti da je Srbija europska zemlja barem deklarativno demokratskog sustava s trodiobnom podjelom vlasti i višestranačkim izborima. Također, Srbija se trenutno nalazi u procesu pristupnih pregovora s Europskom unijom. S druge stane Kina, zemlja Dalekog istoka, unitarna je jednostranačka republika koju vodi komunistička partija. Razlika bi trebala biti očita.

Nadalje, drugi subjekti međunarodnog prava, država i organizacija kritiziraju kineske vlasti zbog sustavnog kršenja građanskih prava, kao što su pritvor bez suđenja, prisilna priznanja, mučenja, ograničenja temeljnih prava i pretjerana uporaba smrtne kazne.

Organizacija Freedom House Kinu rangira kao "neslobodnu" zemlju u anketi "Sloboda u svijetu", dok je Amnesty International u svojim uzastopnim izvješćima definira kao zemlju "sa značajnim kršenjima ljudskih prava". 

Ako tome dodamo da Kina terorizira etničke manjine u Tibetu i Xinjiangu (oko milijun Ujgura, ali i drugih vjerskih manjina) političkom indoktrinacijom, mučenjima, fizičkim i psihičkim zlostavljanjem, prisilnom sterilizacijom, seksualnim zlostavljanjem i prisilnim radom, onda se baš i ne može ustvrditi da je Vučić našao idealnog partnera za saveznika.

Ili se možda takav partner savršeno uklapa u njegove svjetonazore? Tko zna. U svakom slučaju, nije jedini u Europi koji želi suradnju s Kinezima, a svjestan je navedenih činjenica.  

Što su ciljevi Kine u Europi?

Nepobitna je istina da pojedine države članice daju prioritet vlastitim interesima unatoč razmatranjima Europske komisije o podizanju carina na uvoz kineskih električnih automobila sa sadašnjih 10 posto, kako bi se zaštitilo europsko tržište, te izradi niza zakona kojima se želi smanjiti ovisnost EU bloka od Kine.

Na taj način potkopavaju jedinstvenu politiku EU u odnosu na kinesku autokraciju i njene provokativne akcije u vanjskoj politici, bilo da se radi o nelojalnoj konkurenciji, cyber aktivnostima, krađi intelektualnog vlasništva ili politici izazivanja podjela unutar bloka. 

Posebno je to vidljivo u unilateralnim akcijama Njemačke kada je u pitanju njemačka automobilska industrija ili Francuske kada je riječ o prodaji francuskih kozmetičkih proizvoda na kineskom tržištu. 

Kinezi za europski pohod odabrali Mađarsku i Srbiju, to nije slučajno

Uočavajući ove pukotine, Kinezi su, sukladno strateškoj politici izazivanja podjela u EU, ali i induciranju nerazumijevanja između EU i Sjedinjenih Država, prema izvješćima kredibilnih izvora u devet zemalja srednje i istočne Europe investirali oko 22 milijarde dolara u formi zajmova, i to od početka ovog stoljeća zaključno s 2021. godinom.

Za realizaciju dobro osmišljenog plana plasiranja svog utjecaja u ovom dijelu Europe izabrane su Mađarska i Srbija. Naime, ove dvije male i relativno siromašne zemlje postigle su sporazum s Pekingom o modernizaciji željezničke infrastrukture između glavnih gradova Budimpešte i Beograda, što bi uz povezivanje s lukom Pirej u Grčkoj, koja je pod kineskom kontrolom, omogućilo nesmetan ulazak kineske robe u središnju i istočnu Europu. 

Realna moć Kine

Kina je rapidnim razvojem u posljednjih nekoliko desetljeća nedvojbeno postala gospodarska sila koja se na mnogo načina može natjecati sa Sjedinjenim Državama kao jedinom preostalom gospodarskom supersilom. Međutim, i pored snažnog kineskog razvoja koji je trenutno stavlja na drugo mjesto najjačih ekonomija svijeta, važno je istaknuti da ukupna gospodarska moć modernih demokracija, od kojih su većina strateški partneri Sjedinjenih Država (EU blok, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan, Južna Koreja i Australija), uvelike premašuje veličinu kineskog gospodarstva, njene trgovinske domete i rezultate koje postiže na polju znanosti, znanstvenih istraživanja i razvoja tehnologije.

Također, Svjetska banka je u nekoliko izvješća o stupnju kineskog ekonomskog razvoja primijetila da "iako je održivi gospodarski rast izvukao stotine milijuna ljudi iz siromaštva, Kina je i dalje zemlja u razvoju s mnogo ljudi koji još uvijek žive ispod službene razine siromaštva".

Samo je Amerika vojna supersila

U vojnom smislu Kinu trenutno velik broj teoretičara i analitičara ne smatra supersilom prije svega zato što njene oružane snage nemaju globalni utjecaj, odnosno sposobnost lociranja na bilo koje veće ratište strateški značajno za interese zemlje.

U ovom su trenutku jedino Sjedinjene Države nedvojbeno vojna supersila, sa svjetskom mrežom savezničkih sporazuma i prekomorskih baza, koje im omogućuju brzo raspoređivanje i premještanje snaga između različitih ratišta. 

Također, ako se kao parametar za definiranje vojne supersile uključi posjedovanje oružja za masovno uništenje, ni u tom slučaju Kinu se ne bi moglo tretirati kao supersilu u odnosu na Rusku Federaciju ili Sjedinjene Države.

Kina će uskoro biti značajna prijetnja

Međutim, snažan razvoj kineskog nuklearnog programa, pri čemu se procjenjuje da bi do 2030. godine Kina mogla imati oko 1000, a do 2035. više od 1500 nuklearnih bojevih glava, govori u prilog tezi da će kineske oružane snage u ubrzo biti značajna prijetnja konkurenciji u smislu potencijala oružja za masovno uništenje. 

Sukladno svemu navedenom, ne samo da Xi Jinping nije "najmoćniji čovjek na svijetu", kako to u propagandne svrhe tvrdi srpski predsjednik, nego bi gospodarska i vojna dominacija jednog duboko nedemokratskog sustava koji karakterizira suvremenu Kinu bio, po mom čvrstom uvjerenju, korak unatrag u razvoju naše civilizacije.  

Koliko je Vučić zastranio?

Potreba Europske unije da se ne ulazi u otvoreni trgovinski rat s Kinom i egoistični interesi pojedinih zemalja ni u kojem slučaju ne znače da se na manje europske partnere, bilo da su dijelovi EU ili subjekti u pristupnim pregovorima, gleda blagonaklono kada sklapaju sporazume s kineskom stranom.  

Kinezi će u perspektivi, kao i dosad, uvijek imati istu političko-sigurnosno-ekonomsku agendu, a to je traženje pukotina na Zapadu kroz koje mogu provući sonde vlastitog utjecaja i proširiti interesnu sferu što je više moguće.

Zapad to bez dvojbe zna i ekspanziju će tolerirati do trenutka kada procijeni da se u njegovom dvorištu infiltrira strano tijelo koje mu može naškoditi. Naravno, glavni im je problem, kao i uvijek, diletantizam balkanskih političara "svjetskog formata".  

Vučiću bi bilo pametnije prihvatiti stvarnost

Umjesto da prihvati realnost i činjenicu da je Srbija zemlja koja je u svakom pogledu (geografski, kulturološki, civilizacijski, pa zašto ne i svjetonazorski) dio velike europske obitelji te da se svim raspoloživim kapacitetima okrene prirodnom okruženju, ponajprije prvim susjedima, a potom široj zajednici (Europskoj uniji), u nastojanju građenja partnerskih, a nakon toga savezničkih i prijateljskih odnosa, predsjednik Srbije odabrao je uspostaviti najtješnju suradnju sa srpskom narodu toliko "bliskim" Kinezima, koji žive na drugom kraju planeta, i njihovom autokratskom vlašću. Da nije tužno, bilo bi smiješno.