PRED cik zore, neposredno prije nego što su počele eksplozije u gradovima diljem Ukrajine, ruska državna televizija neočekivano je prenijela obraćanje ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Dvije samoproglašene "narodne republike" Donjeck i Lugansk, u odcijepljenoj ukrajinskoj regiji Donbas, koju je on službeno priznao kao neovisnu prije samo dva dana, "obratile su se Rusiji sa zahtjevom za pomoć", rekao je. Kako bi odgovorio na taj poziv, pokrenuo je "specijalnu vojnu operaciju". Njegova svrha: "demilitarizirati" Ukrajinu.

Za nekoliko minuta ruske rakete počele su gađati mete u Ukrajini. "Naše akcije su samoobrana od prijetnji", rekao je svojim sugrađanima Rusima, tvrdeći da Moskva ne planira okupirati Ukrajinu. “Ne planiramo se nikome nametati”, inzistirao je.

Putin je opisao "posebnu vojnu operaciju" kako bi zaštitio ljude koji žive u Donbasu koji su, kako tvrdi, bili podvrgnuti "genocidu", optužbi koju je Ukrajina odlučno poricala. No, u sljedećem je dahu nabacio šire: "NATO podržava ukrajinske neonaciste... naše su akcije samoobrana od prijetnji."

Prijetnja cijelom svijetu

Kao što je to učinio mnogo puta prije, Putin je tvrdio da Rusija nema izbora nego da se brani. S oštrim tonom u glasu, činilo se da prijeti SAD-u, Europi i NATO-u koji će za samo nekoliko minuta svjedočiti kako njegove oružane snage otvaraju vatru na Ukrajinu, nešto što je Kremlj dosljedno odbacivao kao zapadnjačku "histeriku".

“Tko god se pokuša miješati, a posebno tko zaprijeti našoj zemlji, našem narodu, treba znati da će odgovor Rusije biti trenutan i da će vas dovesti do takvih posljedica koje nikada niste doživjeli u svojoj povijesti.

"Spremni smo na svaki razvoj događaja. Sve potrebne odluke u tom smislu su donesene."

Putin, koji je godinama kritizirao Zapad zbog ignoriranja njegovih pritužbi o širenju NATO-a prema ruskim granicama, konačno je bijesno uzvratio udarac. "Nadam se", zaključio je svoje kratko obraćanje, "da ste me poslušali."

Ovo je cijeli Putinog govor

Ruska vlada je objavila transkript cijelog govora čiji prijevod možete pročitati ovdje:

Državljani Rusije, prijatelji,

Smatram da je danas potrebno ponovno govoriti o tragičnim događajima u Donbasu i ključnim aspektima osiguranja sigurnosti Rusije.

Počet ću s onim što sam rekao u svom obraćanju 21. veljače 2022. godine. Govorio sam o našim najvećim brigama, te o temeljnim prijetnjama koje su neodgovorni zapadni političari konstantno i bezobrazno stvarali Rusiji iz godine u godinu. Mislim na širenje NATO-a na istok, koji svoju vojnu infrastrukturu pomiče sve bliže ruskoj granici.

Činjenica je da smo u proteklih 30 godina strpljivo pokušavali postići dogovor s vodećim zemljama NATO-a o načelima jednake i nedjeljive sigurnosti u Europi. Kao odgovor na naše prijedloge, uvijek smo se suočavali ili s ciničnom obmanom i lažima ili pokušajima pritiska i ucjena, dok se sjevernoatlantski savez nastavio širiti unatoč našim prosvjedima i zabrinutostima. Njegov vojni stroj se kreće i, kao što sam rekao, približava se samoj našoj granici.

Zašto se ovo događa? Odakle taj drski način govorenja s visine njihove iznimnosti, nepogrešivosti i svedopuštenosti? Što je objašnjenje za ovakav prezir prema našim interesima i apsolutno legitimnim zahtjevima?

Odgovor je jednostavan. Sve je jasno i očito. Krajem 1980-ih Sovjetski Savez je oslabio i potom se raspao. To iskustvo bi nam trebalo poslužiti kao dobra pouka, jer nam je pokazalo da je paraliza moći i volje prvi korak prema potpunoj degradaciji i zaboravu. Izgubili smo samopouzdanje samo na jedan trenutak, ali to je bilo dovoljno da poremeti ravnotežu snaga u svijetu.

"Stari ugovori i sporazumi više ne vrijede"

Kao rezultat toga, stari ugovori i sporazumi više ne vrijede. Molbe i zahtjevi ne pomažu. Sve što ne odgovara vladajućoj državi, onima koji imaju moć, proglašava se arhaično, zastarjelo i beskorisno. Istodobno, sve što im se čini korisnim predstavlja se kao konačna istina, progurana pod svaku cijenu, bezobrazno, svim sredstvima. Oni koji odbijaju udovoljiti podvrgnuti su taktici jake ruke.

Ovo što sada govorim ne tiče se samo Rusije, a Rusija nije jedina zemlja koja je zabrinuta zbog toga. To ima veze s cijelim sustavom međunarodnih odnosa, a ponekad čak i sa saveznicima SAD-a. Raspad Sovjetskog Saveza doveo je do preraspodjele svijeta, a norme međunarodnog prava koje su se do tada razvile – a najvažnije od njih, temeljne norme koje su usvojene nakon Drugog svjetskog rata i uvelike formalizirale njegov ishod – počele su smetati onima koji su se proglasili pobjednikom u hladnom ratu.

Naravno, u praktičnom životu, u međunarodnim odnosima, u pravilima za njihovo reguliranje, bilo je potrebno voditi računa o promjenama situacije u svijetu i samom odnosu snaga. No to je trebalo učiniti profesionalno, ravnopravno, strpljivo, vodeći računa i uvažavajući interese svih zemalja i shvaćajući vlastitu odgovornost.

Ali ne - stanje euforije od apsolutne nadmoći, svojevrsni moderni oblik apsolutizma, pa čak i na pozadini niske razine opće kulture i bahatosti onih koji su pripremali, usvajali i gurali odluke koje su bile korisne samo po njih.

"Napali su Beograd, Irak, Libiju, Siriju"

Situacija se počela razvijati po drugačijem scenariju. Ne morate daleko tražiti primjere. Prvo su bez ikakvih sankcija Vijeća sigurnosti UN-a izveli krvavu vojnu operaciju protiv Beograda, koristeći avijaciju i projektile baš u središtu Europe. Nekoliko tjedana neprekidnog bombardiranja civilnih gradova, infrastrukture nužne za preživljavanje. Moramo podsjetiti na te činjenice, inače se neki zapadni kolege ne vole sjećati tih događaja, a kad govorimo o tome, radije ukazuju ne na norme međunarodnog prava, već na okolnosti koje tumače kako im odgovara.

Onda su na red došli Irak, Libija, Sirija. Nelegitimna upotreba vojne sile protiv Libije, izopačenje svih odluka Vijeća sigurnosti UN-a o libijskom pitanju prouzročili su potpuno uništenje države, pojavu golemog žarišta međunarodnog terorizma, potonuće te zemlje u humanitarnu katastrofu koja ne prestaje dugi niz godina građanskog rata. Tragedija, koja je osudila stotine tisuća, milijune ljudi ne samo u Libiji, već i u cijeloj ovoj regiji, dovela je do masovnog migracijskog egzodusa iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u Europu.

Slična sudbina bila je pripremljena i Siriji. Borbe zapadne koalicije na teritoriju te zemlje bez suglasnosti sirijske vlade i sankcije Vijeća sigurnosti UN-a nisu ništa drugo nego agresija, intervencija.

Podjednako važno mjesto u tom nizu zauzima, naravno, invazija na Irak, također bez ikakve pravne osnove. Kao izgovor odabrali su pouzdane informacije koje su navodno dostupne Sjedinjenim Državama o prisutnosti oružja za masovno uništenje u Iraku.

Kao dokaz tome, javno je, pred cijelim svijetom, američki državni tajnik tresao nekakvu epruvetu s bijelim prahom, uvjeravajući sve da je to kemijsko oružje koje se razvija u Iraku. A onda se pokazalo da je sve to bila varka, blef: u Iraku nema kemijskog oružja.

"Gdje Zapad dođe, rezultat budu krvave rane"

Nevjerojatno, iznenađujuće, ali činjenica ostaje činjenica. Bilo je varanja na najvišoj državnoj razini i s visoke govornice UN-a. A rezultat su bile goleme žrtve, razaranja, nevjerojatan proboj terorizma. Općenito se stječe dojam da praktički svugdje, u mnogim dijelovima svijeta, gdje Zapad dolazi uspostaviti svoj poredak, rezultat budu krvave, nezacijeljene rane, čirevi međunarodnog terorizma i ekstremizma.

Sve to o čemu govorim je najupitniji, ali nipošto jedini primjer nepoštivanja međunarodnog prava. U tom nizu su obećanja našoj zemlji da neće širiti NATO niti jedan palac na istok. Ponavljam - prevarili su me ili, narodski rečeno, jednostavno oborili. Da, često se može čuti da je politika prljav posao. Možda, ali ne u istoj mjeri, ne do tog stupnja. Naposljetku, takvo prevarantsko ponašanje proturječi ne samo načelima međunarodnih odnosa, već prije svega općepriznatim normama morala i morala. Gdje je tu pravda i istina? Samo gomila laži i licemjerja.

Inače, i sami američki političari, politolozi i novinari pišu i govore o tome da se posljednjih godina unutar Sjedinjenih Država stvorilo pravo "carstvo laži". S tim se teško ne složiti - istina je. Ali nemojte podcjenjivati: Sjedinjene Države su još uvijek velika zemlja, sila koja tvori sustav. Svi njezini sateliti ne samo da rezignirano i poslušno pristaju, sekundiraju joj u pjevanju iz bilo kojeg razloga, nego i kopiraju njezino ponašanje, s oduševljenjem prihvaćaju pravila koja on predlaže. Stoga, s razlogom, možemo pouzdano reći da je cijeli takozvani zapadni blok, koji su formirale Sjedinjene Države na svoju sliku i priliku, sve to samo "carstvo laži".

Što se tiče naše zemlje, nakon raspada SSSR-a, uz svu neviđenu otvorenost nove moderne Rusije, spremnost na pošten rad sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim partnerima, te u uvjetima praktički jednostranog razoružanja, odmah su pokušali stisnuti nas, dokrajčiti i potpuno uništiti. Upravo se to dogodilo 90-ih, početkom 2000-ih, kad je takozvani kolektivni Zapad najaktivnije podržavao separatizam i plaćeničke bande na jugu Rusije. Kakve žrtve, kakve gubitke nas je sve to tad priuštilo, kroz koja smo iskušenja morali proći prije nego što smo konačno slomili kičmu međunarodnom terorizmu na Kavkazu. Pamtimo to i nikad nećemo zaboraviti.

Da, zapravo, sve donedavno nisu prestajali pokušaji da nas iskoriste u vlastitim interesima, unište naše tradicionalne vrijednosti i nametnu nam svoje pseudo-vrijednosti koje bi nas, naše ljude, iznutra nagrizale, one stavove koji već agresivno sade u svojim državama i koji izravno dovode do degradacije i degeneracije, jer proturječe samoj prirodi čovjeka. To se neće dogoditi, nitko to nikad nije učinio. Ni sad neće ići.

"Još jednom smo se pokušali dogovoriti sa SAD-om"

Unatoč svemu, u prosincu 2021. ipak smo se još jednom pokušali dogovoriti sa Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima o načelima osiguranja sigurnosti u Europi i o neširenju NATO-a. Sve je uzalud. Stav SAD-a se ne mijenja. Oni ne smatraju potrebnim pregovarati s Rusijom o ovom za nas ključnom pitanju, slijedeći svoje ciljeve, zanemaruju naše interese.

I naravno, u ovoj situaciji se pitamo: što dalje, što očekivati? Iz povijesti dobro znamo kako je Sovjetski Savez 1940. i u početku 1941. na sve moguće načine pokušavao spriječiti ili barem odgoditi izbijanje rata. U tu svrhu, između ostalog, pokušavao je doslovno do posljednjeg da ne isprovocira potencijalnog agresora, nije provodio ili odgađao najnužnije, očite radnje kako bi se pripremio za odbijanje neizbježnog napada. A oni koraci koji su na kraju ipak poduzeti katastrofalno su kasnili.

Kao rezultat toga, zemlja nije bila spremna u potpunosti dočekati invaziju nacističke Njemačke, koja je napala našu domovinu 22. lipnja 1941. bez objave rata. Neprijatelj je zaustavljen, a zatim slomljen, ali uz kolosalnu cijenu. Pokušaj primirivanja agresora uoči Velikog Domovinskog rata pokazao se greškom koja je skupo koštala naš narod.

Već u prvim mjesecima neprijateljstava izgubili smo ogromne, strateški važne teritorije i milijune ljudi. Drugi put nećemo dopustiti takvu grešku, nemamo pravo.

"Bez ikakvog razloga nas proglašavaju neprijateljem"

Oni koji pretendiraju na svjetsku dominaciju, javno, nekažnjeno i, naglašavam, bez ikakvog razloga, proglašavaju nas, Rusiju, svojim neprijateljem. Dapače, danas imaju velike financijske, znanstvene, tehnološke i vojne sposobnosti.

Svjesni smo toga i objektivno procjenjujemo prijetnje koje nam se stalno upućuju u sferi ekonomike, kao i našu sposobnost da se odupremo ovoj drskoj i trajnoj ucjeni. Ponavljam, ocjenjujemo ih bez iluzija, krajnje realno.

Što se tiče vojne sfere, moderna Rusija je, čak i nakon raspada SSSR-a i gubitka značajnog dijela njegovog potencijala, danas jedna od najmoćnijih nuklearnih sila u svijetu i, štoviše, ima određene prednosti u nizu najnovije vrste oružja. U tom smislu nitko ne bi trebao sumnjati da će izravan napad na našu zemlju dovesti do poraza i strašnih posljedica za svakog potencijalnog agresora.

Istovremeno, tehnologije, uključujući i obrambene, hitro se mijenjaju. Vodstvo na tom području prelazi i nastavit će prelaziti iz ruke u ruku, ali vojni razvoj teritorija uz naše granice, ako to dopustimo, ostat će još desetljećima, a možda i zauvijek, i stvarat će sve veću, apsolutno neprihvatljivu ugrozu po Rusiju.

"Ssituacija za našu zemlju je svake godine sve gora i opasnija"

Čak i sad, budući da se NATO širi na istok, situacija za našu zemlju je svake godine sve gora i opasnija. Štoviše, posljednjih dana vodstvo NATO-a otvoreno govori o potrebi da se ubrza, forsira napredovanje infrastrukture [Atlantskog] Saveza do granica Rusije. Drugim riječima, jačaju svoju poziciju. Ne možemo više samo nastaviti promatrati što se događa. To bi bilo apsolutno neodgovorno s naše strane.

Nama je neprihvatljivo daljnje širenje infrastrukture Sjevernoatlantskog saveza, kao i započeto vojno zaposjedanje teritorija Ukrajine za nas je neprihvatljiv. Poanta, naravno, nije sama organizacija NATO-a - ona je samo instrument vanjske politike SAD-a. Problem je u tome što se na našim susjednim područjima, primijetit ću, na našim povijesnim teritorijama stvara neprijateljska "anti-Rusija", koja je stavljena pod potpunu vanjsku kontrolu, intenzivno se zaprema strane oružanim snagama natovskih zemalja i napumpana je najsuvremenijim oružjem.

Za Sjedinjene Države i njihove saveznike to je takozvana politika obuzdavanja Rusije, s očitim geopolitičkim dividendama. A za našu zemlju to je u konačnici pitanje života i smrti, pitanje naše povijesne budućnosti kao naroda. I to nije pretjerivanje - istina je. To je zbiljska ugroza ne samo našim interesima, već i samom postojanju naše države, njezinom suverenitetu. To je upravo crvena linija o kojoj se mnogo puta govorilo. Prešli su preko nje.

S tim u vezi, evo o situaciji u Donbasu. Vidimo da su snage koje su 2014. izvele državni udar u Ukrajini, preuzele ondje vlast i drže je uz pomoć, zapravo, dekorativnih izbornih procedura, konačno odustale od mirnog rješavanja sukoba. Osam godina, beskrajno dugih osam godina, činili smo sve da se situacija riješi mirnim, političkim sredstvima. Sve uzalud.

Kao što sam rekao u svom prethodnom obraćanju, ne može se bez suosjećanja gledati što se tamo događa. Sve je to jednostavno bilo nemoguće izdržati. Trebalo je odmah zaustaviti ovu noćnu moru - genocid nad milijunima ljudi koji tamo žive, koji se oslanjaju samo na Rusiju, uzdaju se samo u nas. Upravo su te težnje, osjećaji, bol ljudi za nas bili glavni motiv za donošenje odluke o priznavanju narodnih republika Donbasa.

"Vodeće zemlje NATO-a podupiru neonaciste u Ukrajini"

Ovo smatram važnim dodatno naglasiti. Vodeće zemlje NATO-a, u cilju postizanja vlastitih ciljeva, u svemu podupiru ekstremne nacionaliste i neonaciste u Ukrajini, koji, pak, Krimljanima i Sevastopoljcima nikad neće oprostiti njihov slobodan izbor - ponovno ujedinjenje s Rusijom.

Oni će, naravno, provaliti na Krim, i baš kao u Donbasu, ratom, kako bi ubijali, kao što su kaznene bande ukrajinskih nacionalista, Hitlerovih suučesnika, ubijale nezaštićene ljude za Velikoga Domovinskog rata. Oni otvoreno izjavljuju da polažu pravo na niz drugih ruskih teritorija.

Sav tok razvoja događaja i analiza pristiglih informacija pokazuje da je sukob Rusije s tim snagama neizbježan. Samo je pitanje vremena: spremaju se, čekaju pogodno vrijeme. Sad također tvrde da posjeduju nuklearno oružje. Nećemo dopustiti da se to učini.

Kao što sam ranije rekao, nakon raspada SSSR-a Rusija je prihvatila nove geopolitičke realnosti. Poštujemo i nastavit ćemo s poštovanjem tretirati sve novonastale zemlje na postsovjetskom prostoru. Poštujemo i poštivat ćemo njihov suverenitet, a primjer za to je pomoć koju smo pružili Kazahstanu, koji se suočio s tragičnim događajima, s izazovom svojoj državnosti i integritetu.

Ali Rusija se ne može osjećati sigurno, razvijati se, postojati uz stalnu prijetnju koja izvire s teritorija suvremene Ukrajine. Podsjećam da smo 2000.-2005. pružili vojni otpor teroristima na Kavkazu, branili integritet naše države, spasili Rusiju. Mi smo 2014. podržali Krimljane i Sevastopoljce. Naše Oružane snage su 2015. godine postavile pouzdanu barijeru prodoru terorista iz Sirije u Rusiju. Nismo imali drugog načina da se zaštitimo.

Isto se događa i sad. Vama i meni jednostavno nije ostala nijedna druga mogućnost da zaštitimo Rusiju, naš narod, osim one koju ćemo danas biti prisiljeni iskoristiti. Okolnosti zahtijevaju da poduzmemo odlučne i hitne mjere. Narodne republike Donbasa obratile su se Rusiji sa molbom za pomoć.

S tim u vezi, u skladu s člankom 51. dijela 7. Povelje UN-a, uz odobrenje Vijeća Federacije Rusije i u skladu s ugovorima o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći koje je Savezna skupština ratificirala 22. veljače ove godine s Donjeckom Narodnom Republikom i Luganskom Narodnom Republikom, odlučio sam provesti specijalnu vojnu operaciju.

Njezin je cilj zaštititi ljude koji su već osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu od strane kijevskog režima. I za to ćemo se zalagati za demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine, kao i za privođenje pravdi onih koji su počinili brojne, krvave zločine nad civilima, uključujući građane Ruske Federacije. Istodobno, naši planovi ne uključuju okupaciju ukrajinskih teritorija.

Nećemo nikome ništa nametati silom. Istodobno, čujemo da se u posljednje vrijeme na Zapadu sve više govori da se dokumenti koje je potpisao sovjetski totalitarni režim, koji konsolidiraju rezultate Drugoga svjetskog rata, više ne smiju provoditi. Pa koji je odgovor na to?

"Naša politika se temelji na slobodi izbora"

Dostignuća Drugoga svjetskog rata, kao i žrtve koje je naš narod podnio na oltaru pobjede nad nacizmom, svetinje su. Ali to nije u suprotnosti s visokim vrijednostima ljudskih prava i sloboda, utemeljenih na stvarnosti koja se do danas razvijala u toku svih poslijeratnih desetljeća. Također ne ukida pravo nacija na samoopredjeljenje, sadržano u članku 1. Povelje UN-a.

Podsjećam, ni pri stvaranju SSSR-a, niti nakon Drugoga svjetskog rata, nitko nikad nije pitao ljude koji žive na nekim područjima koja su dio suvremene Ukrajine, kako oni sami žele urediti svoj život. Naša politika se temelji na slobodi, slobodi izbora da svatko samostalno određuje svoju budućnost i budućnost svoje djece. I smatramo važnim da to pravo - pravo na izbor - mogu koristiti svi narodi koji žive na području današnje Ukrajine, svi koji to žele.

S tim u vezi, obraćam se građanima Ukrajine. Rusija je 2014. godine bila dužna zaštititi stanovnike Krima i Sevastopolja od onih koje sami nazivate "nacikama". Krimljani i Sevastopoljci su sami odabrali: odlučili su biti uz svoju povijesnu domovinu, uz Rusiju, i mi smo to podržali. Ponavljam, jednostavno nismo mogli drugačije.

Današnji događaji nisu povezani sa željom da se zadire u interese Ukrajine i ukrajinskog naroda. Oni su povezani sa zaštitom same Rusije od onih koji su Ukrajinu uzeli za taoca i pokušavaju je iskoristiti protiv naše zemlje i njezinog naroda.

Ponavljam, naše djelovanje je samoobrana od prijetnji koje nam se stvaraju i od još veće katastrofe nego što se događa danas. Koliko god bilo teško, molim vas da to shvatite i pozivam na suradnju kako bismo što prije okrenuli ovu tragičnu stranicu i zajedno krenuli naprijed, ne dopuštajući da se itko miješa u naše stvari, u naše odnose, već da ih gradimo sami, kako bi to stvorilo potrebne uvjete za prevladavanje svih problema i, unatoč prisutnosti državnih granica, ojačalo nas iznutra u cjelini. Vjerujem u to - u tome je naša budućnost.

"Pozivam vas da odmah položite oružje i idete kući"

Također sam dužan obratiti se vojnom osoblju oružanih snaga Ukrajine. Dragi drugovi! Vaši očevi, djedovi, pradjedovi nisu se borili protiv nacista, braneći našu zajedničku Domovinu, zato da današnji neonacisti preuzmu vlast u Ukrajini. Prisegnuli ste na vjernost ukrajinskom narodu, a ne antinarodnoj hunti koja pljačka Ukrajinu i ruga se tome istom narodu.

Nemojte slijediti njezine zločinačke naredbe. Pozivam vas da odmah položite oružje i idete kući. Dopustite mi da objasnim: svi vojnici ukrajinske vojske koji ispune ovaj uvjet moći će slobodno napustiti zonu borbenih djelovanja i vratiti se svojim obiteljima. Još jednom snažno naglašavam: sva odgovornost za moguće krvoproliće bit će u potpunosti na savjesti režima koji vlada na teritoriju Ukrajine.

Sad nekoliko važnih, veoma važnih riječi za one koji bi mogli biti u iskušenju intervenirati u događaje koji su u tijeku. Tko god nas pokuša omesti, ili čak zaprijetiti našoj zemlji, našem narodu, treba znati da će odgovor Rusije biti trenutan i izazvati vam takve posljedice koje niste doživjeli u svojoj povijesti. Spremni smo za svaki razvoj događaja. Sve potrebne odluke u tom smislu su donesene. Nadam se da ću biti uslišan.

Poštovani građani Rusije, Dobrobit, opstanak čitavih država i naroda, njihov uspjeh i opstanak uvijek potječu iz snažnog korijenskog sustava njihove kulture i vrijednosti, iskustva i tradicije njihovih predaka i, naravno, izravno ovise o sposobnosti brze prilagodbe životu koji se neprestano mijenja, na koheziji društva, njegovoj spremnosti društva da se konsolidira, da okupi sve snage kako bi krenuli naprijed.

"U središtu politike 'carstva laži' je surova, izravna sila"

Snage su potrebne uvijek - uvijek, ali snaga može biti različite kvalitete. U središtu politike "carstva laži", o kojoj sam govorio u početku svog govora, prvenstveno je surova, izravna sila. U takvim slučajevima kažemo: "Moć ima, ne treba mu um".

A mi i vi znamo da je prava snaga u pravdi i istini koja je na našoj strani. A ako je to tako, onda se teško ne složiti s činjenicom da su snaga i spremnost za borbu ono što je u osnovi neovisnosti i suvereniteta, nužan temelj na kojemu jedinome možemo graditi svoju budućnost, graditi svoj dom, svoju obitelj, svoju Domovinu.

Poštovani sunarodnjaci, uvjeren sam da će vojnici i časnici ruskih oružanih snaga odani svojoj zemlji profesionalno i muževno ispuniti svoju dužnost. Ne sumnjam da će sve razine vlasti, stručnjaci odgovorni za stabilnost naše ekonomije, financijskog sustava, socijalne sfere, rukovodioci naših tvrtki i svih ruskih poslova djelovati koordinirano i učinkovito.

Računam na konsolidiranu, domoljubnu poziciju svih parlamentarnih stranaka i javnih snaga. U konačnici, kao što je to uvijek bilo u povijesti, sudbina Rusije je u pouzdanim rukama našeg multinacionalnog naroda. A to znači da će se donesene odluke provesti, postavljeni ciljevi postići, sigurnost naše domovine bit će pouzdano zajamčena.

Vjerujem u vašu podršku, u tu nepobjedivu snagu koju nam daje ljubav prema Domovini.