NI NAKON urušavanja dijela grada 1997. godine u Niscemiju se ništa nije promijenilo. Stanovnici tog sicilijanskog grada, koji je zbog klizišta dospio na naslovnice diljem svijeta, desetljećima slušaju ista obećanja, potpuno svjesni da će se katastrofa prije ili kasnije ponoviti.

Najave o ulaganjima u hidrogeološku stabilnost, poput nedavne izjave sicilijanskog predsjednika Renata Schifanija o Siciliji kao "referentnom modelu za upravljanje", danas zvuče kao ruganje, piše Corriere della Sera.

Galerija

Podsjetimo, gradonačelnik Niscemija jučer je izjavio da je "situacija dramatična" nakon snažne oluje koja je pokrenula veliko klizište i srušila dugačak dio padine, ostavivši kuće na rubu litice. Dosad je iz svojih domova evakuirano oko 1500 ljudi zbog klizišta koje je prve znakove pomicanja pokazalo u nedjelju, a zatim se proširilo na frontu dugu oko četiri kilometra. Pukotina se i dalje širi, što izaziva strah da bi mogla progutati povijesnu jezgru grada.

"Ovo je dramatično", rekao je Massimiliano Conti u videoobraćanju na društvenim mrežama, pozvavši stanovnike izvan ograđenih zona da "ostanu u svojim domovima". "Ne želim da itko ovo shvati olako. Srećom, nema ozlijeđenih, zabilježena je samo materijalna šteta na kućama", naveo je. Fotografije i snimke prikazuju kuće na samom rubu urušavanja.

Salvatore Cocina, glavni ravnatelj sicilijanske civilne zaštite, izjavio je sinoć: "Sve kuće u radijusu od 50 do 70 metara će se urušiti." U intervjuu za La Repubblicu Conti je rekao: "Ne možemo to poricati, uplašeni smo."

Talijanska vlada je jučer proglasila izvanredno stanje za južne regije koje je prošlog tjedna pogodio ciklon Harry. Snažno nevrijeme donijelo je obilne kiše i valove visoke i do devet metara, uzrokujući veliku štetu na Siciliji, u Kalabriji i na Sardiniji, gdje su uništene ceste, a brojna turistička naselja odnesena morem. Procjenjuje se da ukupna šteta premašuje milijardu eura.

Problem poznat više od 230 godina

Da je gradnja na glinenim brdima iznad Gele bila velika pogreška, poznato je najmanje 236 godina, piše Corriere. Na to podsjeća knjiga iz 1792. godine koju je pronašao Giuseppe Caridi, direktor portala meteoweb.eu. U djelu arheologa i prirodoslovca Saverija Landoline Nave opisuje se klizište koje se dogodilo 19. ožujka 1790. godine.

U knjizi stoji da se "strana nasuprot padini brda uzdigla u ravnicu te se, spojivši se sa spuštenom padinom s druge strane, oblikovala dvije kose ravnine koje se i danas vide". Bio je to apokaliptičan događaj koji je trajao osam dana, ali je, zahvaljujući sporom pomicanju tla, završio bez ljudskih žrtava.

Katastrofa iz 1997.

Sličan scenarij ponovio se u nedjelju, 12. listopada 1997. godine. Stanovnici četvrti Sante Croci i Santa Maria osjetili su "zloslutno škripanje koje je dopiralo iz zidova njihovih domova", navodi se u rekonstrukciji Giuseppea Caridija. "Pukotine, isprva tanke poput paučine, širile su se pred očima pod pritiskom tla već zasićenog vodom". Ubrzo su se dijelovi grada počeli odvajati u slojevima.

Novinske agencije izvijestile su o velikoj šteti i tisuću evakuiranih osoba. U sjećanju je ostala izjava poljoprivrednika Giosuèa Allije koji je rekao da je oko 13:30 "vidio kako se zemlja diže kao da je podiže neka golema sila, a stabla maslina čupaju se kao slamke". I ovoga puta, srećom, nije bilo poginulih.

Tuccio D’Urso, tadašnji voditelj civilne zaštite na Siciliji koji je odmah stigao na mjesto događaja, sjeća se svega kao da je bilo jučer: "Odmah je bilo kristalno jasno da je grad izgrađen na pogrešnom mjestu i da je hitno trebalo poduzeti mjere. Prvo, iseliti stanovnike iz najopasnijih područja izloženih klizištu. Drugo, izgraditi kanalizaciju te sustav odvodnje kišnice i otpadnih voda kako se tlo, u slučaju obilnih kiša, ne bi natapalo poput spužve."

Obećanja, polemike i zaborav

Činilo se da je plan jasan. Međutim, nakon što je prošla neposredna opasnost, a vijesti se preselile na sporedne stranice novina, "sve je stalo", kaže D'Urso. "Dobre namjere utopile su se u polemikama, kašnjenjima i sudskim procesima. Potpuno ludilo." Salvatore Federico, koji je tada bio novinar lista Giornale di Sicilia, potvrđuje: "Na kraju nije učinjeno gotovo ništa. Tek nekoliko odvodnih kanala da usmjere nešto vode prema potoku Benefizio."

Gianluca Valensise, koautor knjige "Italija katastrofa", objašnjava: "Ako sjećanje na potrese izblijedi za manje od dvije generacije, sjećanje na poplave, nažalost, nestane za nekoliko mjeseci. Možda ne u najteže pogođenim područjima, ali u susjednima da."

Italija je zemlja s najviše klizišta u Europi, a krivci za klizišta, čak i kad su uzrokovana ljudskim nemarom, rijetko budu osuđeni, piše Corriere. Studija "Društveni rizik od klizišta i poplava u Italiji" pokazuje da je broj ozbiljnih klizišta porastao sa 162 u drugoj polovici 19. stoljeća na 509 u prvoj polovici 20. stoljeća, da bi od 1950. do 2008. skočio na čak 2204.