NA SAMOM početku analize želim kratko ponoviti ono što je činjenično stanje u vezi sukoba Rusije i Ukrajine. Unatoč jalovim debatama stručnih i manje stručnih promatrača kojima su se pridružili i najviši dužnosnici pojedinih više ili manje značajnih zemalja na svjetskoj geopolitičkoj sceni oko toga tko je skrivio rat, važno je istaknuti da je ruski predsjednik Putin pokretanjem invazije punog opsega na suverenu međunarodno priznatu državu, punopravnu članicu UN-a, prekršio norme međunarodnog prava sadržane, prije svega, u Povelji UN-a. Riječ je o temeljnom dokumentu koji bi se mogao definirati izvorom međunarodnog prava za njegove glavne subjekte, države i međunarodne organizacije.

U kontekstu prethodno spomenutog apsolutno je irelevantno jesu li Amerikanci uradili istu stvar u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu ili Siriji, Britanci na Falklandskim otocima ili trenutačno Izrael u Pojasu Gaze. Također, jednako je irelevantno jesu li Englezi i ostali Europljani donijeli svijetu prosperitet kolonijalnim osvajanjima ili su bezobzirno i iz najnižih egoističkih pobuda uništavali druge civilizacije. Irelevantno je i što je NATO ofenzivni ili obrambeni savez. Odgovori na prethodna i druga pitanja ne mogu promijeniti postulate na kojima počiva pozitivno međunarodno pravo. Pravna norma je u datom vremenu konstanta, a onaj tko je krši je deliktan sa stanovišta prava. 

Putinovi razlozi za rat i prijedlozi za njegovo okončanje 

Prema tome, uvjeren sam da bi svaki prosječni i objektivni student prava s Lomonosova, ako bi mu se zagarantirala sigurnost nakon toga, mogao reći svome predsjedniku da je deliktan i odgovoran za brutalno kršenje obveza Ruske Federacije prema međunarodnom pravnom poretku. Nitko mu to otvoreno, naravno, nije smio reći niti s Lomonosova, ali ni iz brojne ruske elite. Oni koji su pokušavali nestajali bi pod čudnim okolnostima.
Zato je Putin umislio da je superiorniji od pravne nauke. Na početku invazije pobrojao je "razloge" za svoje deliktno ponašanje. Ukrajina je napadnuta zbog demilitarizacije i denacifikacije. Također, suverenoj državi s neovisnom unutarnjom i vanjskom politikom poručio je da se ne može pridružiti NATO-u te da "uspori" s EU integracijama.

Nešto više od dvije godine od početka invazije, nakon neviđene ljudske tragedije i materijalnih razaranja, ruski predsjednik je iznio "mirovni prijedlog" uoči mirovnog summita održanog u lipnju, u Švicarskoj. U prijedlogu je ponudio trenutni prekid vatre ako Ukrajina povuče vojsku iz dijela četiri regije na koje Rusija, prema Putinu, polaže pravo te obeća da neće tražiti prijem u NATO. Razlozi koji su naveli Putina da pokrene brutalnu agresiju i prijedlozi za okončanje rata nisu se, dakle, suštinski promijenili. 

Što o modalitetima za kraj sukoba misli ruska elita?

Unatoč činjenici da nitko od prominentnih predstavnika različitih, često interesno konfrontiranih dijelova ruske elite ne dovodi u pitanje zakonitost Putinovog nezakonitog rata, ipak se "između redova" mogu nazrijeti različite ideje ne samo po pitanju načina za njegovo okončanje već i po pitanju samih liderskih sposobnosti ruskog diktatora. Preciznije, zapadna obavještajno-sigurnosna zajednica je na temelju procjena validnosti i kredibiliteta primijećenih "pukotina" u naizgled monolitnoj vanjštini iznesenih razmišljanja ruske elite detektirala da u njoj uvjerljiva manjina smatra kako bi se Rusija trebala boriti do potpune pobjede u Ukrajini. To podrazumijeva osvajanje novog teritorija i nametanje marionetskog režima u Kijevu, koji će biti poslušan Kremlju.

Zapravo, većina želi da rat što prije završi i to duž postojeće linije razgraničenja na bojišnici. Rasprostranjeno je uvjerenje da ukrajinska vojska, uz svu potporu koja dolazi sa Zapada, nema tehničkih kapaciteta niti ljudske resurse da probije linije bojišnice i ponovo uspostavi kontrolu nad dijelovima izgubljenog teritorija. 

Elita je svjesna da ni Rusija nema potrebne resurse

Međutim ruska elita je uvjerena da ni Rusija nema kapacitete za produljenje vojnih operacija i postizanje većih teritorijalnih dobitaka. Kao primjer se navode dugotrajne borbe za slamanje ukrajinskog žilavog otpora te goleme žrtve i razaranja kod zauzimanja čak i manjih gradova kakav je bio Bahmut. Samim tim mnogi smatraju da je osvajanje velikih gradova poput Harkova nepotrebno, odnosno u ovom trenutku objektivno vojno neizvodljivo.

Situacija bi se mogla promijeniti jedino u slučaju stvaranja ruske vojske dovoljno velike za pokušaj potpune pobjede u ratu. Međutim ova bi se agenda morala osloniti na masovnu novu rundu novačenja i mobilizacije, što bi vjerojatno dovelo do otpora širih slojeva društva. Dosad je Putin pazio da što je moguće više izbjegne regrutiranje ljudi iz Moskve i St. Peterburga te isplaćuje velike plaće vojnicima regrutiranim iz siromašnijih područja. Nijedno od ovih ograničenja ne bi se moglo održati u kontekstu pune mobilizacije.

Upad u Kursk

Ukrajinski upad u Kursk nedvojbeno je bio ozbiljno poniženje za Putina, i to nakon niza drugih poniženja počevši od katastrofalno lošeg planiranja početka invazije. Zapadne službe procjenjuju da je zbog toga među ruskom elitom u Moskvi i St. Peterburgu poljuljano poštovanje prema Putinu kao vojnom strategu. Nasuprot tome, postoji stabilno odobravanje njegovog ekonomskog uspjeha u otporu zapadnim sankcijama i ponovnom stavljanju u pogon ruskog vojnog kompleksa.

Prominentni predstavnici elite su izgleda istog mišljenja kao i njihov predsjednik kad su u pitanju četiri ukrajinske regije za koje Kremlj tvrdi da su postale sustavni dio ruskog pravnog poretka, iako ih trenutačno u potpunosti ne kontrolira. Jedinstvena je ocjena da povlačenje s ovih teritorija ne može biti opcija za razmatranje.

Točka oko koje je elita također jedinstvena 

U jednoj važnoj točki mišljenje predstavnika ruske elite je suglasno. Ne postoji, dakle, ni promil šanse da će bilo tko iz međunarodne zajednice formalno-pravno priznati rusku aneksiju ukrajinskog teritorija. Ne samo da to odbacuje Zapad i Ukrajinu već i Kinu, Indiju i Južnu Afriku, od kojih nijedna nije priznala rusku aneksiju Krima 2014. godine. 

Prema tome Putin ne bi trebao ni forsirati tu vrstu priznanja osvojenog teritorija. Umjesto toga ruska elita predlaže da se u sklopu mirovnog rješenja pitanje statusa ovih područja odgodi za beskrajne buduće pregovore, dok se na kraju problem ne zaboravi. Spominje se primjer Turske Republike Sjeverni Cipar. To znači da se od Ukrajine ne bi javno tražilo "odricanje" od svojeg teritorija, već prepoznavanje realnosti o nemogućnosti uspostavljanja ponovne kontrole nad njim. 

Razlike su neznatne

Jasno je da razlike između Putina i ruske elite oko načina za okončanje rata postoje, ali se čini da su one, ipak, minorne. Usmjerio bih vašu pozornost na početak kolumne. Nitko od "tihih" kritičara ruskog predsjednika iz ruske elite ne vidi ništa sporno u pravnoj prirodi započetog rata. Upravo u tome leži najveći problem.  

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala