DOLASKOM prvih šest Rafalea na Pleso otvorena je nova faza razvoja, ne samo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva već i OS-a RH. Konačno je učinjen odlučan napredak u opremanju hrvatske vojske borbenim sustavima NATO saveza. Možemo se nadati da se ovog puta neće stati samo na tome.

Nije prvi put da su kupljeni zapadni borbeni sustavi. Bivši ministar obrane Kotromanović kupio je samovozne haubice Panzerhaubitze 2000. One su isporučene bez sustava za usmjeravanje paljbe pa su dugo bile skoro beskorisne. U međuvremenu je taj nedostatak otklonjen, ali ne i činjenica da 12 haubica, ma kako dobre bile, ni izdaleka nije dovoljno da zadovolji potrebe hrvatske kopnene vojske. Jedva da ih je dovoljno za zadovoljenje potreba djelovanja unutar operacija NATO saveza. 

Hrvatska je 2007. godine ugovorila kupnju čak 126 borbenih vozila Patria. Nakon što MORH nije uspio uvjeriti NATO da su Patrije zadovoljavajuće rješenje za opremanje srednje pješačke brigade, moralo se naći drugo rješenje. A to su bili polovni Bradleyji. Ruska agresija na Ukrajinu poremetila je ne samo planove isporuka već i kvalitetu isporučenih vozila.

S obzirom na to da je u Ukrajinu otišlo sve što je bilo sposobno voziti, svi do sada isporučeni Bradleyji moraju prvo na generalni remont u Đuru Đakovića, a tek će potom biti isporučeni Hrvatskoj vojsci. Istovremeno OS RH ne zna kuda će s viškom Patria. Iako bi se jako dobro mogle iskoristiti kao samovozni minobacači ili protuzračni sustavi, za to bi trebalo izdvojiti dodatna sredstva.

Ni svi do sada doneseni planovi srednjoročnog razvoja OS-a RH nisu poštivani, a kamoli ostvareni. Možda novi sigurnosni odnosi u Europi donesu temeljito drugačiji pristup razvoju OS-a RH? Možda Hrvatska vojska više neće morati skupljati tuđu kramu, već će početi dobivati najsuvremenije oružane sustave?

Nelagoda u Beogradu

Kupnja 12 polovnih Rafalea izazvala je popriličnu nelagodu u Beogradu. Jedan od temelja održavanja autokratske vlasti predsjednika Aleksandra Vučića je jačanje srpske vojske u skladu s tezom da je Srbija vojno neutralna, pa da stoga mora imati najjaču obranu u regiji. To bi pak moglo implicirati da je Srbija okružena neprijateljima koji samo čekaju priliku da je napadnu te da isključivo njena premoćna vojska to sprječava. Činjenica je da je Srbija skoro potpuno okružena članicama NATO saveza.

Jedine dvije države koje nisu članice su BiH i Kosovo. Doduše, Kosovo je prepuno vojnika članica NATO-a, dok BiH jedva uspijeva funkcionirati kao država i kao takva sigurno nije prijetnja nikomu osim sama sebi.

Zanimljivo je da Vučić nikad ne reagira kad druge države iz susjedstva nabave neki novi borbeni sustav, osim u slučaju Hrvatske. Kad je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dobilo američku donaciju izvidničko-borbenih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior, Srbija je odgovorila kupnjom jurišnih helikoptera Mi-35P.

Doduše, za razliku od MORH-a, srpsko ministarstvo obrane se potrudilo ojačati protuzračni sustav. Iz Rusije je nabavljen mobilni topničko-raketni sustav Pantsir-S1 malog dometa, a iz Kine PZO raketni sustav srednjeg dometa FK-3. Nama je u paketu s Rafaleima iz Francuske došao laki protuzračni raketni sustav Mistral, no s obzirom na njegove borbene mogućnosti, to je više simbolično. Naročito u usporedbi s FK-3 i Pantsirima.

Vučić s reakcijama krenuo još 2021.

Stoga ne čudi da je već najava hrvatske kupnje Rafalea izazvala poprilično burne reakcije u Beogradu. Tako je 27. studenog 2021. Vučić u prepunoj Štark Areni pred članovima i simpatizerima Srpske napredne stranke, u svom uobičajenom stilu "mi protiv svih", izjavio da Srbija jača vojsku kako je više nitko ne bi mogao ponižavati "kao devedesetih i dvijetisućitih godina". Dodao je: "A ovi koji misle da su najjači, a veoma su jaki, oni ne znaju, još ih nismo obavijestili da nešto uskoro stiže u Srbiju, a mnogo prije će stići nego to što su oni kupili i čime se hvale."

U travnju 2022. Vučić je novinskoj agenciji Reuters izjavio kako će kupiti 12 novih i 12 polovnih Rafalea, ne od Francuske, nego od neimenovane druge države. S obzirom na to da se prodaja Rafalea pokrenula zadnjih desetak godina, odmah se postavilo pitanje tko će mu prodati polovne. Vrlo brzo Vučić je odustao od polovnih te se sada spominje isključivo novi. 

Srpska kupnja Rafalea ne ide baš lako

Iako je kupnja Rafalea Vučićeva omiljena tema, izgleda da ne ide baš lako. Neposredno prije posjeta Parizu početkom ovog mjeseca Vučić je rekao da ide u Francusku, između ostalog, i kako bi ugovorio kupnju Rafalea. Sada govori da je ugovor u finalizaciji te da će biti potpisan za dva mjeseca. Nije teško detektirati u čemu je problem. Još 2022. godine francuski poslovni list La Tribune pisao je da Dassault traži 2.5 milijardi eura za 12 novih.

Tada se Vučić nećkao, a u međuvremenu je cijena narasla na 3.2 milijarde eura. Za dva mjeseca možda bude i 3.5 milijardi. Ogroman je to novac za Srbiju, koji će zaustaviti sve ostale vojne nabavke. Tim prije jer mu se moraju pridodati troškovi kupnje naoružanja, ali i tehničke opreme neophodne za održavanje aviona i naoružanja. Sa svim tim ukupni trošak uvođenja u operativnu uporabu narastao bi do pet milijardi eura.

Povrh toga, kupnja novih Rafalea znači da bi Srbija morala stati u podugačak red kupaca. Dassault je prenatrpan narudžbama. U narednih osam godina mora isporučiti čak 174 Rafalea (Francuskoj 42, Indoneziji 42, UAE-u 80, Egiptu 10+30). I Grčka čeka završetak isporuke Rafalea naručenih još 2009. godine (4 komada) te još šest naručenih 2022.

Problem je što su kapaciteti Dassaulta premali te godišnje uspijeva dovršiti između 10 i 15 Rafalea. Indijska ratna mornarica odabrala je Rafalee M za svoje nosače zrakoplova. Najveći problem je rok isporuke određen tek za 2033. Indijsko ratno zrakoplovstvo htjelo bi kupiti dodatnih 36 komada, no ne želi čekati desetljeće do početka njihove isporuke. 

Srbija Rafalee može očekivati tek za 11 godina

Ako Srbija sada naruči Rafalee, prve može očekivati u najboljem slučaju za 11, a u najgorem za 15 ili više godina. S nadom da naši Rafalei ipak neće morati ostati operativni 40 godina, već puno realnijih 30 (ili još manje), znači da će naši biti na polovici operativne upotrebe kad Srbija dobije prve. U međuvremenu će srpski MiG-ovi 29, što zbog starosti, što zbog zastarjelosti, a ponajviše zbog naših Rafalea, postati beskorisni.

Pa ako se Vučić ipak odluči na kupnju Rafalea, obvezat će Srbiju na dug veći od 3.2 milijarde eura, čekat će ih više od desetljeća te će u međuvremenu zbog otpisa ostati bez MiG-ova. Ne čini se kao odveć racionalan odabir. Kupnjom Rafalea će onemogućiti rješavanje najvećeg problema srpske vojske - zastarjelosti tehnike kopnenih snaga.

Svi kupuju tenkove

Doduše, ni stanje tehnike Hrvatske vojske nije značajno bolje. Pritom će nabavka Bradleyja biti tek privremeno rješenje jer su em stari, em zastarjeli. No dobro će doći kao prijelazno rješenje jer su značajno bolji od onog što smo do sada imali - BVP M-80 naslijeđen od JNA. Puno veći problem je zastarjelost tenkova M-84, također naslijeđenih od JNA.

Nastali na temelju sovjetskog tenka T-72, nisu bili dobri ni kad su bili novi, a sad su neupotrebljivi. Po svim svojim odlikama (osim možda sustava za usmjeravanje paljbe), M-84 su lošiji od moderniziranih tenkova T-72 kojih ruska i ukrajinska vojske svaki dan izgube nekoliko desetaka. Pritom moramo biti iskreni i reći da se ni njemački Leopardi 2 nisu pokazali puno boljim. Ukrajinci su morali iz borbe povući i američke Abramse jer su ih Rusi počeli svakodnevno uništavati.

Nakon više od tri desetljeća sveopćeg razoružavanja europski politički vođe su najednom shvatili da im kopnene vojske ipak trebaju jer neće imati čime zaustaviti Ruse ako krenu prema Europi, pa sada svi kupuju tenkove. Poljaci i američke Abramse i južnokorejske K2 Black Panther (čak su kupili licencu za njihovu proizvodnju). Njemačka i Italija već su naručile najnovije Leoparde 2A8. Uskoro će to učiniti Češka i Litva. Njemačka, Italija, Španjolska i Švedska najavile su zajednički razvoj novog tenka jer više ne mogu čekati da se pokrene francusko-njemački projekt Main Ground Combat System.

Razvoj novog tenka povjeren je njemačkim tvrtkama Krauss-Maffei Wegmann i Rheinmetall. Rumunjsko ministarstvo obrane je prije nekoliko dana objavilo da više ne razmatra mogućnost kupnje američkih Abramsa, već da im je sada favorit južnokorejski K2 Black Panther. Mađarska je postala prvi kupac najnovijeg tenka KF51 Panther koji je razvila njemačka tvrtka Rheinmetall. Britanska vojska kupila je malo vremena modernizacijom tenkova Challenger 2 na inačicu Challenger 3.

Srbija je problem zastarjelosti tenkova namjeravala riješiti uvozom iz Rusije, što je definitivno otpalo kao opcija. MORH nikad nije ni spomenuo bilo kakav plan zamjene odavno zastarjelih M-84 nekim tenkom zapadne proizvodnje. Ne bi kupili ni Bradleyje da ih NATO nije natjerao.

Srbija i Hrvatska imaju jedan zajednički problem

Unatoč svemu tome, daleko je najveći problem i OS-a RH i srpske vojske nedostatak ljudi. Hrvatska vojska u najboljem slučaju jedva da bi pod oružje mogla staviti 20 tisuća. Srbija bi mogla skupiti oko 50 tisuća. 

Povodom Dana srpske vojske 23. travnja načelnik general-štaba VS-a, general Milan Mojsilović dao je veliki intervju dnevnim novinama Politika. U njemu je najavio skori povratak obveze služenja vojnog roka u sklopu daljnjeg razvijanja modela totalne obrane kao glavne komponente Strategije obrane i Strategije nacionalne sigurnosti. Potvrdio je da će Vučiću, kao vrhovnom zapovjedniku, do kraja travnja dostaviti prijedlog modela obveze služenja vojnog roka.

Pritom je odbio pojasniti kako će izgledati iako se već mjesecima zna da bi trebao trajati četiri mjeseca. Ili će možda biti duži? S obzirom na to da je svaki vojni rok koji traje kraće od minimalno šest mjeseci zapravo traćenje vremena i bacanje novca, ne bi bilo iznenađenje da prijedlog general-štaba Vučiću bude drukčiji nego što se do sada najavljivalo. Uostalom, parlamentarni izbori su prošli, a na njima je Srpska napredna stranka osigurala većinu u srpskoj skupštini.