KLODVIG I., koji je umro 27. studenog 511., smatra se prvim velikim franačkim kraljem i jednim od najutjecajnijih vladara ranoga srednjeg vijeka. Na prijestolje je došao krajem 5. stoljeća, u doba kada se Zapadno Rimsko Carstvo raspalo, a Europa bila rastrgana borbama germanskih plemena i propalim rimskim institucijama. Klodvig je uspio od malog salijskog plemena stvoriti snažnu i stabilnu državu koja će postati temelj buduće Francuske.

Njegov najveći politički potez bilo je ujedinjenje franačkih skupina pod jednom vlašću. Brzo je proširio teritorij, porazio susjedne Alemane te Francima osigurao ključne položaje u Galiji. Uspješno je slomio i ostatke rimske vlasti na sjeveru, čime je uspostavio dominaciju koja će oblikovati europsku povijest stoljećima.

Bitka kod Tolbiaca i obraćenje

Prekretnica u Klodvigovu životu bila je bitka kod Tolbiaca oko 496. godine. Prema predaji, našao se u bezizlaznoj situaciji u sukobu s Alemanima te zavapio kršćanskom Bogu obećavši da će se obratiti ako mu podari pobjedu. Nakon što su Franci odnijeli trijumf, Klodvig je održao riječ i primio krštenje u Reimsu.

Taj čin imao je golemo političko značenje: većina germanskih vladara tada je bila arijanska, a Klodvigovo prihvaćanje katoličkog kršćanstva otvorilo mu je put prema savezništvu s rimskim biskupima i njegovoj legitimaciji u očima lokalnog galorimskog stanovništva.

Obraćenje je dodatno učvrstilo jedinstvo njegova kraljevstva. Crkva je dobila zaštitnika, a Klodvig snažnu ideološku potporu koja je omogućila konsolidaciju vlasti i širenje utjecaja.

Stvaranje temelja franačke države

Klodvig je proveo i važne reformske poteze. Najpoznatiji je izdavanje Salijskog zakonika, prvog pisanog zakona Franaka, koji je standardizirao pravila, kazne i nasljedno pravo. Njegova vladavina označila je početak pretvaranja germanskih običajnih sustava u rane državne institucije.

Do smrti 511. Klodvig je kontrolirao gotovo cijelu sjevernu i jugozapadnu Galiju. Iako će njegovi sinovi podijeliti kraljevstvo, novi poredak koji je uspostavio preživio je unutarnje borbe i postao temelj kasnijeg merovinškog, a potom i karolinškog uspona.