VJEROJATNO ste o tome učili što na vjeronauku, što na satima povijesti: oko 1000. g. p.n.e. mladi ratnik i pjesnik David stupio je na prijestolje tek začetog kraljevstva Izraela. Uskoro je osvojio Jeruzalem i sjedinio sva izraelska plemena pod svojom vlasti, a njegova je dinastija postala jedna od najdugovječnijih u povijesti.

Ako su vas tako učili, malo su vas prešli.

Pretjerivanje s Davidom

David je postao simbol idealnog vladara, Novi Zavjet Isusa će nazivati „sinom Davidovim”, pa čak to i genealoški „dokazivati”. Šesterokraka Davidova zvijezda (koju Biblija nigdje ne spominje) postat će grb Židova i današnje države Izrael.

Što mi uopće znamo o tom čovjeku?

Sve što o njemu čitate u Bibliji pisano je stoljećima kasnije, i to s agendom da se dokaže legitimnost tadašnjeg judejskog kraljevstva u odnosu na njihove konkurente sa sjevera Izraela, koji su imali kraljevstvo u Samariji.

Sve u svemu, gomila, najblaže rečeno, neprovjerenih legendi.

Arheologija o Davidu

Spomenik aramejskog kralja Hazaela (9. - 8. st.) spominje „kuću Davidovu” (dakle, dinastiju), tako da povjesničari smatraju kako je David stvarno postojao.

Arheolozi marljivo iskapaju po tim prostorima već preko stotinu godina i ono što su dosad našli upućuje da je David bio zapravo plemenski poglavar. Jeruzalem njegovog vremena nerazvijeni je gradić, nikakvo središte nekog jakog kraljevstva.

Usput, nemamo niti jednu potvrdu o njegovom sinu Salomonu, njega nitko ne spominje, a sve što je pronađeno iz tog vremena sugerira da nije tu bilo nikakvog velikog kraljevstva.

Pravo kraljevstvo nalazilo se na sjeveru, imalo je puno razvijenije gradove i jaku vojsku.

Njega je, po onome što su oni sami priznavali, osnovala jedna žena.

Žene na početku Biblije

Neupućeni čitatelj svakako će pomisliti da je najstariji biblijski tekst priča o stvaranju iz Postanka 1. Odavno znamo da je napisan negdje u 6. st. p.n.e., kad su već postojali razni drugi tekstovi.

Danas se smatra da počasno mjesto najstarijeg u Bibliji ima Deborina pjesma iz Knjige o Sucima, peto poglavlje. Uz bok joj ide i kratka Mirjamina pjesma iz Izlaska 15.21. Tekstovi su nastali negdje u 12. stoljeću stare ere.

Zamijetite da se dva najstarija biblijska teksta pripisuju ženama. Toliko o prapočecima knjige koja će kasnije superiornost pripisivati muškarcima.

Naravno, imate pravo skeptično se pitati kako itko može reći koji je tekst najstariji. Prvi kriterij je jezični – i vi dobro razlikujete hrvatski kojim se danas govori od onoga kojim je pisao Marulić. Deborina pjesma pisana je tako arhaičnim jezikom da prevoditelji i danas na njemu zapinju.

Majka Izraelu

Pjesma je nastala kao metaforični spomen na bitku koja se možda i uistinu odigrala. U njoj su uglavnom po brdima raštrkana izraelska plemena stekla neovisnost o kralju Hazora. Iz arheologije znamo da je Hazor tog vremena bio uvjerljivo najveći grad tih prostora, očito sjedište nekog kraljevstva.

Ključnu ulogu u tom oslobađanju od tuđinske vlasti, kako prilično jasno kaže tekst, odigrala je žena Debora. Prevoditelji obično lome zube na Sucima 5.7, primjerice, prijevod biskupa Šarića: „Dok ja, Debora, ne ustadoh ... kao mati u Izraelu”.

Kao prvo, tekst koristi jako arhaičnu formu osobne zamjenice „ti”, tako da je stvarno značenje: „Dok ti, Deboro, ne ustade”.

Kao drugo, ona nije „majka u Izraelu”, nego „majka Izraelu” (izvorno je u stvari genitiv, „majka Izraela”). Jeruzalemska Biblija, koju danas Crkva u Hrvatskoj koristi kao svoj službeni (i dosta solidan) prijevod, tako i veli, ali mora dodati „kao” prije toga. Teško je kršćanima da probave činjenicu kako njihova sveta knjiga proglašava jednu ženu majkom izraelskog kraljevstva, u onom istom smislu u kojemu se kod nas Starčevića proglašava ocem domovine.

Brisanje Debore

Tekst inače spominje sva nama poznata izraelska plemena, osim Judinog – i vjerojatno u vrijeme nastanka ni nemamo neko zasebno Judino pleme. Spominje se i Meroz, ime za koje uopće ne znamo što označava: čovjeka, grad ili pleme. Sva ta plemena, kako se prilično jasno veli, ujedinila je Debora, a tekst uzdiže još jednu ženu, Jaelu koja je velikim kovačkim čekićem ubila hazorskog vojskovođu Siseru.

Za osjetljive muške duše koje su nam ostavile današnju verziju Biblije bilo je to previše pohvala ženama.

Žena Lapidotova

Pisac iz one iste škole čija je zadaća bila uzdizanje kralja Davida napisao je Suce 4, prikazujući Deboru kao hrabru proročicu i ništa drugo. Odmah na početku naziva je „ženom Lapidotovom”, jer žena mora imati nekog muškarca koji će nad njom vladati. Lapidot doslovce znači „munje” i u Bibliji se nigdje više ne spominje čovjek s takvim imenom. Moguće je da ustvari pisac nespretno prenosi neki legendarni Deborin nadimak, „žena od munja”.

U toj verziji imamo sjedinjavanje samo dva izraelska plemena (Naftali i Zebulun), koja se bore protiv moćne hazorske vojske. Piščevo nepoznavanje povijesti odaje i njegovo navođenje 900 željeznih kola: u to vrijeme na područjima Palestine nema proizvodnje željeza, a vojske sa željeznim kolima, tenkovima antike, pojavljuju se stoljećima kasnije.

I po tom tekstu, Jaela je Siseru ubila na spavanju običnim čekićem, a ne puno težim oružjem i to dok je ovaj stajao. Junaštvo i snaga rezervirani su isključivo za muškarce.

Deborina zvijezda

Tako je pisac s juga Izraela zanijekao da je na sjeveru nastalo kraljevstvo barem dvjesto godina prije Davida. I to puno moćnije kraljevstvo, koje će kasnije predvoditi i uspješnu koaliciju protiv asirskog kralja Šalmanasara III.

Deboru, izraelsku Ivanu Orleansku, svelo se na hrabru suprugu i majku, s proročkim darom.

Hoće li ona jednom dobiti priznanje koje zaslužuje? Hoćemo li ikada imati Deborinu zvijezdu? I pošteni biblijski prijevod?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala