UČENICI u Hrvatskoj u jednoj školskoj godini izostanu s nastave više od 40 milijuna sati, a prosječan učenik oko 90 sati, pri čemu se, iako se većina izostanaka vodi kao opravdana, izbjegavanje nastave sve češće pokazuje kao složen problem, osobito u srednjim školama, upozoravaju stručnjaci.

Prema podacima o izostancima po nastavnim godinama, u školskoj godini 2024./2025. zabilježeno je ukupno 40,2 milijuna sati izostanaka, od čega gotovo 39,5 milijuna opravdanih i oko 700 tisuća neopravdanih, a prosječan broj izostanaka po učeniku iznosio je 89,8 sati, pri čemu se slične brojke bilježe i prethodnih godina.

Posavec: Izostanci kao signal, a ne provjera opravdanosti

Školska se medicina u slučajeve izostanaka uključuje čim škola signalizira da dijete dulje ili ponavljano izbiva s nastave, neovisno o tome jesu li izostanci opravdani ili neopravdani, pojašnjava voditeljica Službe za školsku i adolescentnu medicinu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" Marija Posavec, ističući da cilj nije provjera opravdanosti, nego utvrđivanje razloga izostajanja i procjena potrebe za dodatnom obradom, liječenjem ili prilagodbom školskog okruženja.

Upozorava da somatski simptomi povezani s emocionalnom patnjom nisu simulacija te da bol i nelagoda mogu biti stvarni i bez jasnog organskog uzroka, zbog čega se djecu u slučaju sumnje na teškoće mentalnog zdravlja, prema potrebi, upućuje na pregled dječjeg i adolescentnog psihijatra, psihologijsko testiranje, logopedsku obradu i druge dodatne postupke.

Ključna je, ističe Posavec, pravodobna suradnja roditelja, škole i školskog liječnika kako bi se omogućila rana intervencija.

Dodaje i da se posljednje tri godine u školskoj medicini provode probiri na poremećaje mentalnog zdravlja u osmim razredima osnovne škole i prvim razredima srednje škole, što se pokazalo učinkovitim za rano prepoznavanje teškoća.

Selak Bagarić: Uzroci izbjegavanja nastave uvijek su višeslojni

U dijelu slučajeva iza ponavljanih izostanaka stoji izbjegavanje nastave kao obrazac ponašanja povezan s emocionalnim opterećenjem djeteta.

Izbjegavanje nastave najčešće se razvija postupno, ističe klinička psihologinja Ella Selak Bagarić. U početku se javljaju povremeni izostanci, jutarnje poteškoće pri polasku u školu i tjelesne tegobe bez jasnog medicinskog uzroka, uz pojačanu napetost vezanu uz školske obveze. S vremenom izostanci postaju učestaliji, a djetetu je sve teže nositi se i sa samom pomisli na povratak u školu.

Za razliku od povremenog markiranja, koje je češće povezano s razvojnim fazama i ispitivanjem granica, kod izbjegavanja nastave prisutna je izražena unutarnja nelagoda. Dijete, kako navodi Selak Bagarić, često želi ići u školu, ali doživljava da to u tom trenutku ne može. Ostajanje kod kuće donosi kratkotrajno olakšanje, ali istodobno povećava zabrinutost zbog propuštenog gradiva i strah od povratka.

Uzroci izbjegavanja nastave gotovo su uvijek višeslojni i uključuju kombinaciju školskih zahtjeva, odnosa s vršnjacima, straha od procjenjivanja, osjećaja neuspjeha ili narušenog osjećaja pripadnosti. Pritom se unutarnje teškoće djece u školskom kontekstu često očituju kroz razdražljivost, povlačenje, umor te pad koncentracije i motivacije, što se nerijetko tumači kao manjak truda, pojašnjava psihologinja.

Psihologinja naglašava da dijete koje izbjegava školu najčešće ne bježi od znanja, nego od osjećaja da nije dovoljno dobro te da nesrazmjer između zahtjeva i djetetovih kapaciteta često prethodi izbjegavanju nastave.

Kovačić: Potreban individualan pristup

Porast izostanaka potvrđuju i srednje škole. Predsjednik Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja Antun Kovačić navodi da se porast izostanaka bilježi u svim generacijama, ali je izraženiji u trećim i četvrtim razredima. Najčešće je riječ o kratkotrajnim izostancima do tri dana koje roditelji sami opravdavaju kao bolesti.

Takve učestale izostanke kod pojedinih učenika ravnatelji povezuju s nedovoljno ozbiljnim odnosom dijela roditelja i učenika prema školskim obvezama. Kod dugotrajnih izostanaka, kaže, razlozi su uglavnom ozbiljnije bolesti te složeni obiteljski problemi, dok su isključivo disciplinski razlozi rjeđi.

Kovačić navodi da se u slučajevima učestalih izostanaka najprije kontaktiraju roditelji i uključuje stručna služba škole, a ako ne dođe do promjena, slučaj se prijavljuje nadležnom centru za socijalnu skrb i školskoj medicini. Kao najčešće poteškoće u rješavanju takvih situacija ističe slabiju suradnju s dijelom roditelja te dugo čekanje na zdravstvene preglede i stručnu pomoć.

S obzirom na sve veći broj učenika s različitim poteškoćama, Kovačić ističe potrebu zapošljavanja socijalnih pedagoga u školama, kao i jasnijih smjernica i protokola postupanja kod kroničnih izostanaka. Kao učinkovite mjere navodi individualni pristup, prilagodbu i postupno preuzimanje školskih obveza, uz nastojanje da učenik ostane uključen u nastavu, makar i u smanjenom opsegu.

Pravobraniteljica: Prije donošenja novih propisa utvrditi razloge zbog kojih ne funkcioniraju

Iz Ureda pravobraniteljice za djecu navode da se posljednjih godina rijetko susreću s pojedinačnim prijavama koje se izravno odnose na ispričnice ili izostanke s nastave. Ipak, škole su u Izvješću za 2024. godinu ukazivale na poteškoće koje proizlaze iz činjenice da broj roditeljskih opravdanja nije ograničen, zbog čega roditelji znaju višekratno opravdavati jednodnevne izostanke.

Pravobraniteljica za djecu Tatjana Katkić Stanić ističe da je pitanje opravdavanja izostanaka izazvalo interes šire javnosti, no iz dostupnih prijedloga proizlazi da se rješenje ne vidi u novim ograničenjima, nego u komunikaciji između roditelja i škola. Ako se postojeća pravila u praksi koriste prekomjerno ili neopravdano, prije donošenja novih propisa potrebno je utvrditi razloge zbog kojih ona ne funkcioniraju te namjere jasno iskomunicirati s roditeljima i djecom.

Naglašava da su sva dječja prava jednako važna te da ostvarivanje prava na obrazovanje ne može isključivati zaštitu mentalnog zdravlja. 

Ured pravobraniteljice rješenje vidi u jačanju međuresorne suradnje, ranom prepoznavanju rizika te jačanju kapaciteta škola kroz zapošljavanje različitih profila stručnjaka. Prebacivanje odgovornosti sa sustava na sustav, upozorava, često dovodi do toga da odgovornost preuzima pojedinac, intervencije su zakašnjele, a povjerenje u sustav slabi.