MARIE- Jane i Jean Giraneza u braku su više od deset godina. Žive na jugu Ruande u malenom gradu imena Rweru, u jednoj od kuća u nizu s malim, uređenim vrtom. Imaju četvero djece.

Na prvi pogled njihov je život normalan, ali kada zagrebete ispod površine saznate da je Jean Tutsi koji je čudom je preživio brutalni genocid u Ruandi prije 25 godina. Obitelj njegove supruge bila je među počiniteljima tog zločina. 

Dubok ožiljak na Jeanovoj glavi služi kao podsjetnik na dan kad je u lipnju 1994. mačeta zabijena njegovu lubanju. Preživio je samo jer ga je polumrtvog, u masovnom grobu, otkrio jedn od vojnika iz njegove etničke skupine i odveo u bolnicu. 

Obitelj njegove supruge, koji su Hutui, pobila je većinu Jeanove rodbine.

"Moj otac bi noću lutao s grupom i ubijao Tutsije", otkriva Marie-Jane. Ona je tada imala 12 godina, ali se genocida dobro sjeća. 

Nosili su mačete, koplja i toljage, rekla je. Lovili su Jeana i njegovu obitelj. 

Jean je to sve znao kad ju je godinama poslije zaprosio. Par stanuje u takozvanom "selu pomirbe" koje su uspostavile vlasti. U njemu preživjeli i počinitelji žive kao susjedi. U uspavanom selu je 110 obitelji koje zajedno obrađuju zemlju. 

Jean i Marie-Jane živući su primjer nevjerojatne pomirbe u Ruandi nakon genocida. No ona je došla s cijenom - kršenjem slobode i ljudskih prava. 

Zbog toga se postavlja pitanje koliko se uspješno ta država, koja će ovaj vikend obilježiti 25. godišnjicu genocida, istinski pomirila sa svojom prošlošću?

Sto dana pokolja

U samo 100 dana 1994. većinski Hutui su ubijali, sakatili i silovali svoje susjede, prijatelje, strance, čak i svoje partnere i djecu ako su imali veze s Tutsima. Ubijeno je oko 800 tisuća ljudi jer je svijet predugo okretao glavu. Tamošnja misija Ujedinjenih naroda svedena je na samo nekoliko stotina vojnika. 

Pokolj je na kraju zaustavila Ruandska patriotska fronta koju su osnovali Tutsi i koja je u državu ušla iz Ugande predvođena Paulom Kagameom, sadašnjim predsjednikom države. 

Ruanda je ostala u ruševinama. Domovi, ulice i mostovi uništeni su, tijela su trunula na poljima i plutala rijekama. Na ulicama i u srušenim zgradama živjeli su deseci tisuća siročadi. Država nije funkcionirala, preživjeli su bili istraumatizirani, a počinitelje je trebalo kazniti. 

Kako započeti obnovu države nakon takvih strahota? Gdje se traži pravda?

Ruanda je izabrala oblik društvene pravde u obliku sudova Gacaca koje su osnovali stanovnici u zajednicama diljem države. 

Kad su počeli s radom 2002. na suđenje je čekalo oko 120 tisuća osumnjičenika. Brojni su ostali slobodni jer su zatvori i sudovi bili pretrpani, ističe Fidele Ndayisaba, čelnik Odbora za nacionalno jedinstvo i pomirbu (NURC).

Komunalni sudovi u deset su godina vodili 1,9 milijuna suđenja. Zločince koji su priznali krivnju nagradili su blagim kaznama poput rada za opće dobro. 

"To je odabrano kao rješenje ne samo zbog zadovoljenja pravde, nego i za stvaranje platforme za dijalog i istinu", rekao je Ndayisaba. 

Pomirba 

Ipak, patnja idućeg naraštaja Ruanđana i dalje je vidljiva. Diane Mumararungu (24) zasuzi kada govori o sukobu. Ona je začeta silovanjem tijekom genocida. 

Kao mladu djevojku izbjegavali su je susjedi, poznanici, čak i članovi rodbine. Druga djeca Tutsija su joj se rugala jer je "kćer Hutua", a njezina majka se sjeti traume svaki put kad je pogleda. 

Predsjednik Kagame je pokrenuo niz programa čiji je cilj pomirba, a Ndayisaba smatra kako je najvažnije održati sjećanje živim. Po tom pitanju Ruanda nema previše izbora jer preživjeli i zločinci žive zajedno. 

"Meni je to bilo nevjerojatno teško", rekao je Jean Giraneza, danas 45-godišnjak, kojemu je dodijeljena kuća u Rweru nakon što se oporavio od ozljede na glavi. 

Njegovi susjedi bili su Hutui. 

"Planirao sam kupiti mačetu i ubiti jednoga", sjeća se Giraneza. Umjesto toga, naučio je opraštati. 

Zasluge za to pripisuju se Kagameu. Taj 61-godišnji bivši vojni zapovjednik koji je predsjednik od 2000., a praktički na vlasti od kraja genocida, vodi državu kao što bi vodio vojsku, ističu njegovi pobornici, ali i kritičari. 

Obnovljena infrastruktura, čiste ulice i povratak zakona i reda u Ruandi su vrijedni divljenja. No to je plaćeno sputavanjem slobode govora, oporbenih stranaka i civilnog društva, tvrdi organizacija Human Rights Watch. Kritičare vlade često se zlostavlja, proizvoljno pritvara, a ponekad i muči. 

Svrha takve represije može se iščitati između redaka: ako se Giranezu upita o njegovom identitetu, reći će vam da su "oni svi Ruanđani", što je rečenica koju ponavlja i njegova supruga Marie-Jane i mnogi drugi diljem države. Riječi "Hutu" i "Tutsi" ovih se dana izgovaraju samo šaptom. 

Službeno, država je postigla pomirbu. 

"Miran suživot danas je u Ruandi stvarnost", ističe Ndayisaba.