NAKON anemične 2020. i kaotičnog prvog kvartala 2021. svjetska ekonomija se polako oporavlja.

Borba protiv korone, tj. mjere koje su uvodile države s ciljem usporavanja širenja zaraze, osim psiholoških i političkih posljedica prouzrokovale su tektonske gospodarske poremećaje u cijelom svijetu. A te posljedice imaju negativan utjecaj ne samo na životni standard nego i na sami životni vijek, posebno u ranjivim područjima svijeta koja su prošle godine pogodile prirodne katastrofe. Te prirodne katastrofe bi u „normalna“ vremena bila u središtu svjetske javnosti i političara te bi se po standardnoj šabloni globalnom akcijom bogatijih država pokušalo ublažiti njihove posljedice. Primjerice 2020. je bila godina u kojoj su golema područja istoka Afrike bila pogođena rojevima skakavaca, koji su uništavali poljoprivredne površine i milijune ljudi dovela do ruba gladi.

Ali razvijeni svijet je bio zaokupljen svojim problemima i osim na borbu protiv korone se usredotočio na spašavanje vlastitih gospodarstava. Države EU i SAD-a su raznim fiskalnim i monetarnim politikama spašavale svoja gospodarstva i vlastite građane, što je rezultiralo „upumpavanjem“ ogromnih količina novaca u gospodarstvo. Kako se situacija polako stabilizira te gospodarstva oporavljaju, onda se pozornost ekonomista prebacuje na neizbježan efekt tih „upumpavanja“, a to je rast inflacije. 

Teško ju je predvidjeti, ali su njeni efekti vidljivi

Inflaciju je jako teško predvidjeti, ali su njeni efekti itekako vidljivi. Rast svih cijena je vidljiv svakom pojedincu pa obuzdavanje inflacije vrlo brzo postane glavni ekonomski prioritet te je u svrhu borbe protiv inflacije dopušteno žrtvovati sve ostale ekonomske ciljeve. 

Strah ekonomista od inflacije je itekako opravdan, jer jednom kada se inflacija otme kontroli, jako ju je teško i jako skupo zaustaviti. Kako je inflacija vidljiva svima, onda ona brzo postane i glavno političko pitanje. Zbog toga što je se ne može „sakriti“ i što nema načina da se ljudima odvrati pozornost s inflacije nekom drugim stvari, jer su njeni učinci sveprisutni i svakodnevni, političare se relativno brzo uvjeri da borba protiv inflacije treba biti prioritet. 

Problem s inflacijom je što nadolazi postepeno. Ne postoji jedan trenutak za koji se može reći da je u njemu krenula inflacija niti postoji jedna ekonomsko-politička odluka za koju se može reći da je pokrenula inflaciju. Radi se o akumulaciji učinaka mnogih događaja i odluka, a samim time je borba protiv inflacije dug, mukotrpan i „skup“ proces. 

Zadnjih nekoliko mjeseci mogućnost visoke inflacije je postala glavna tema među svjetskim ekonomistima. Političari su još uvijek relativno slijepi po pitanju mogućnosti inflacije pa joj ne pridodaju puno pozornosti, ali će sigurno i njima postati glavna tema onog trenutka kada svima postane jasno da je završilo dugo razdoblje niske inflacije. Zapad je zaboravio lekcije iz razdoblja visoke inflacije 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća.

Ipak, inflacija koju je osjetio Zapad tih desetljeća je minorna u usporedbi s inflacijom 80-ih u Jugoslaviji te prvih godina osamostaljenja RH, do uvođenja kune. Dok se kod primjerice SAD-a pojam „razdoblje visoke inflacije“ odnosi na godine kada je inflacija iznosila 5-15% godišnje, u zemljama bivše Jugoslavije se pod tim pojmom misli na kraj 80-ih godina prošlog stoljeća kada se inflacija penjala na više od 1000% godišnje.

Jugoslavija je standardno imala problem s visokom razinom godišnje inflacije, od prosječno 10% 60-ih, 20% 70-ih pa sve do kraja kada se potpuno izgubila kontrola nad inflacijom te dolazi razdoblje hiperinflacije od 1000% i više godišnje 88. i 89. Taj problem nasljeđuje Hrvatska te ga stavlja pod kontrolu uvođenjem kune 1994. Kuna je uvela stabilnost pa je ukupna inflacija od siječnja 1995. do prosinca 2020. iznosila 81.1%. Za usporedbu, stopa inflacije u Jugoslaviji od siječnja 1980. do prosinca 1981. je iznosila 88.4%. Znači Hrvatska u 25 godina nije uspjela „nakupiti“ inflaciju koja je Jugoslavija ostvarila u dvije godine. A rane 80-e su bile samo početak inflacijskog horora u Jugoslaviji. 

Možemo li sljedećih godina očekivati visoku inflaciju?

Nema nikakvog straha od inflacije kakva je bila u Jugoslaviji, ali mnogi ekonomisti upozoravaju na dolazak razdoblja visoke inflacije po mjerilima Zapada, što je od 5 do 15% godišnje. Upumpavanje novaca u gospodarstvo koje se provodilo tijekom prošle godine u cijeloj EU i SAD-u bi moglo doći na naplatu. No tada je malo tko razmišljao o mogućnosti inflacije, ili se bar to pitanje guralo pod tepih, jer je prioritet bilo spašavanje gospodarstva na bilo koji način. Države su dijelile novce kompanijama i građanima da bi amortizirale negativne efekte svojih protupandemijskih politika i na neki način kupile socijalni mir. 

Logika je bila da zbog toga što se obrtaj novca smanjio, tj. ljudi se manje kreću, putovanja su praktički zaustavljena, mnoge kompanije (posebno ugostiteljstvo i turizam) zatvorene su državnim dekretima, treba povećati količinu novca u sustavu da bi se amortiziralo usporavanje kretanja novca. To je djelomično funkcioniralo, ali su ipak ljudi dobrim dijelom novce štedjeli jer ih nisu imali gdje potrošiti. Osobna štednja u SAD-u se popela na 13.7%, što je najveća godišnja stopa od 1960. U EU je stopa štednje 2020. u prvom kvartalu iznosila 15.56%, drugom 23.37%, trećem 16.11% i četvrtom 18.89%. Pojednostavljeno rečeno, to znači da su Europljani od svakih 5 eura prihoda stavljali 1 euro u štednju. 

Strahuje se da će ljudi naglo početi trošiti akumuliranu štednju sada kada se gospodarstvo polako otvara, turizam i putovanja vraćaju u normalu, ugostiteljski objekti počinju s radom i općenito se stvari vraćaju u normalu. Nagli skok potrošnje će dovesti do skoka cijena jer u kratkom roku nije moguće zadovoljiti nagli rast potražnje za proizvodima i dobrima. Za proširenje proizvodnih i uslužnih kapaciteta treba vremena pa se ne može amortizirati nagli šok. Osim rastom cijena, što je prirodna reakcija gospodarskih subjekata na situaciju kada nemaju dovoljno proizvoda/usluga za prodati po starim cijenama pa podižu cijene da bi smanjili potražnju. 

Svjetska trgovačka mreža je 2020. završila na granici kolapsa

Dodatan problem je to što od kraja 2020. raste cijena većine sirovina na svjetskim tržištima. Strelovito rastu i troškovi prijevoza jer je prošla godina bila strahovito kaotična po pitanju globalne trgovinske mreže i transporta, zbog brojnih restrikcija na transport koje su uvedene u svrhu usporavanja širenja zaraze.

Lockdowni su doveli i do korjenitih tržišnih promjena jer su naglo gotovo ugašeni neki segmenti tržišta pa je bilo potrebno preorijentirati ne samo proizvodnju nego i logistiku. Svjetska trgovačka mreža je 2020. završila na granici kolapsa, ali se ipak sustav prilagodio i održao respektabilnu razinu efikasnosti s obzirom na uvjete koji su vladali cijele godine. Trenutno se jako teško dolazi do nekih sirovina, a rokovi isporuka su jako dugi zbog kaosa u međunarodnom tankerskom prometu. Do kraja ove godine se ipak očekuje normalizacija. 

Iako je rast cijena sirovina zasigurno signal rasta inflacije, treba imati na umu da su te cijene sredinom prošle godine bile na jako niskim razinama pa ovogodišnji rast većim dijelom predstavlja korekciju. Ipak se govori o povijesno visokim cijenama, a povratak na predepidemijske razine se očekuje tek 2023. Proizvođači mogu amortizirati rast cijene sirovina neko vrijeme, ali ako cijena sirovina ostane visoka duže vremena, to se nužno prebacuje na cijenu finalnog proizvoda. Cijena sirovina je npr. daleko najveća komponenta cijene automobila, od 40 do 50%, i proizvođači ne mogu dugo vremena održavati cijene svojih proizvoda na istoj razini kao prije rasta cijena sirovina. 

Rast cijena sirovina stvara tzv. troškovnu inflaciju. Proizvođači nakon nekog vremena ne mogu amortizirati rast cijena sirovina za proizvodnju pa taj rast moraju ugraditi u cijenu svojih proizvoda te na taj način trošak rasta cijene sirovina prebaciti na potrošače. Ako dovoljno dugo raste cijena velikog broja sirovina, kao što je trenutno slučaj, stvaraju se inflacijski pritisci. Cijene poljoprivrednih proizvoda i metala su već debelo premašile pretpandemijske razine, a cijena energije se nakon oštrog pada 2020. vratila na razine iz 2019. 

Osobna potrošnja u SAD-u i EU se oporavlja, ali ne toliko brzo da bi to izazvalo zabrinutost zbog naglog rasta potražnje. Ono što može prijetiti je rast cijene nekretnina te posljedično stvaranje nekretninskog balona. Cijene nekretnina rastu sve više u SAD-u i u EU, što je djelomično potaknuto akumuliranom štednjom kućanstava u 2020. U Hrvatskoj cijene nekretnina rastu više od prosjeka EU, a osim standardnih razloga, u Hrvatskoj tome dopridonosi politika subvencioniranja kamata za kupnju prve nekretnine, na što je upozorio i HNB. 

Središnje banke imaju puno prostora za borbu protiv inflacije potražnje, ali bi kontrola inflacije troškova bila problem. Centralne banke koriste praktički iste mehanizme za kontrolu oba tipa inflacije, s tim da individualne države mogu puno manje učiniti oko globalnih cijena sirovina nego oko razine potrošnje unutar svojih granica. 

Da se rast cijena sirovina i trošenje prošlogodišnje štednje ne događaju istodobno, onda bi se mogle kontrolirati. Za sada, iako se potrošnja oporavlja, nije bilo ozbiljnijeg trošenja zaliha štednje. Kada bi se to dogodilo, uz trenutni rast cijena sirovina, centralne banke bi morale reagirati podizanjem referentnih kamatnih stopa. Inflacija raste od početka godine u SAD-u i EU, ali je još daleko od opasnih razina. Za sada ni FED ni ECB ne predviđaju ozbiljnu inflaciju te ne najavljuju rast referentnih kamatnih stopa. 

Nema razloga za preveliku zabrinutost

Inflaciju je teško predvidjeti, a još teže kontrolirati. Nema razloga za preveliku zabrinutost, ali za očekivati je kako je došao kraj vremenu niskih stopa inflacije od 0-3%, bar kratkoročno. Iako većina ekonomista očekuje da će se inflacija stabilizirati, sve više se pojavljuju glasovi koji upozoravaju na opasnost. Činjenica je da inflacija od početka godine raste sve brže, ali ipak se radi o 2% na razini EU, što je sasvim prihvatljivo. S druge strane Poljska i Mađarska su već prešle stopu od 5% a Hrvatska s 2.1% ne odstupa puno od prosjeka EU. 

Ipak nitko sa sigurnošću ne može reći da će se rast inflacije ubrzo zaustaviti pa ekonomisti prate situaciju da bi se reagiralo na vrijeme jer se s inflacijom ne treba igrati. Hrvate je tome naučila Jugoslavija. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala