OTKAKO je u travnju pušten iz ruskog zatvora, Stanislav Tarnavski želi izgraditi život u Ukrajini o kojem je sanjao tijekom tri godine zarobljeništva. Ovaj 25-godišnjak zaprosio je djevojku, kupio stan i udomio zlatnog retrivera. I sve to ostvario je u samo jednom tjednu u srpnju.

No koliko god bio zauzet obnavljanjem starih odnosa i stvaranjem novih, Tarnavski se ne može osloboditi traume koju su on i tisuće drugih ukrajinskih vojnika doživjeli kao ratni zarobljenici. Ujedinjeni narodi navode da su mnogi podnosili premlaćivanja, gladovanje i ponižavanje - iskustva koja će ostaviti doživotne ožiljke.

"Sanjam da mi žele nauditi, da me žele uhvatiti"

Tarnavski je zarobljen tijekom poznate bitke za grad Mariupolj u travnju 2022. godine i danas redovito ima noćne more o ruskim zatvorima u kojima je bio zatočen, piše Associated Press.

"Vidim časnike koji su nas nadzirali. Sanjam da mi žele nauditi, da me žele uhvatiti", rekao je Tarnavski. Kada se probudi, srce mu jako lupa, tjeskoba raste, sve dok ne shvati da se nalazi u okolici Kijeva, kamo se morao preseliti jer je Rusija okupirala njegov rodni grad Berdjansk.

Dok trogodišnji rat i dalje traje, Tarnavski se našao među više od 5000 bivših ratnih zarobljenika koji se u Ukrajini rehabilitiraju uz pomoć redovitog savjetovanja. Bez obzira na fizičke ozljede koje možda zahtijevaju liječenje, psiholozi kažu da je ključno pratiti bivše zarobljenike godinama nakon njihova puštanja; cijena rata, kažu, odjekuje generacijama.

U fotografskom studiju u Kijevu, sunčeva svjetlost preplavljuje bijele zidove. Nakon snimanja koje je trajalo nekoliko sati, Tarnavski je rekao da mu svjetlost smeta jer su mu oči još uvijek osjetljive nakon godina provedenih u mračnoj ćeliji.

Ali raspoloženje mu nije bilo narušeno. Djevojka koja je čekala njegov povratak upravo je pristala na njegovu iznenadnu prosidbu. "Jako te volim, jako sam sretan što si me čekala", rekao je Tarnavski držeći veliki buket ružičastih ruža i prsten: "Uvijek si mi bila oslonac i nadam se da ćeš to ostati do kraja mog života. Hoćeš li se udati za mene?"

Bilo koji sitan podražaj može izazvati traumatična sjećanja

Tarnavski kaže da ga je pomisao na Tetjanu Bajevu, koju je upoznao 2021. godine, triput spriječila da tijekom zarobljeništva počini samoubojstvo. Ipak, teško mu je razgovarati s Bajevom o vremenu provedenom u zatvoru. Ne želi da ga sažalijeva.

Ubrzo nakon povratka kući bio je paranoičan, osjećao se kao da ga netko prati, što je bila reakcija na stalni nadzor u zatvoru: "Ako bi napravio krivi korak, dolazili bi Rusi i tukli te. Još uvijek imam flashbackove kada vidim nadzorne kamere. Ako ih vidim, postanem nervozan".

Ali sa svakim novim tjednom osjeća se bolje, a taj napredak pripisuje radu s psihologom. Bilo koji sitan podražaj - miris, povjetarac, boja - može izazvati traumatična sjećanja kod bivših zarobljenika, ističe Ksenija Voznicina, ravnateljica ukrajinskog mentalnog zdravstvenog centra Lisova Poljana za veterane na periferiji Kijeva.

No suprotno stereotipima, bivši ratni zarobljenici nisu agresivniji. "Skloni su povlačenju, izbjegavaju velika okupljanja i teško stječu povjerenje", rekla je Voznicina: "Kažu da vrijeme liječi, da je potrebno možda pet ili deset godina, ali to nije istina. Samo postane manje intenzivno."

Studija iz 2014. objavljena u časopisu Journal of Behavioral Medicine otkrila je da su izraelski bivši zarobljenici i borbeni veterani koji su praćeni tijekom 35 godina imali višu stopu smrtnosti, kronične bolesti i lošije zdravlje, stanja koja su djelomično povezana s depresijom i posttraumatskim stresnim poremećajem.

"Ne možeš zavaravati sam sebe"

Autori studije istaknuli su kako je upravo zbog toga ključno dugotrajno pratiti bivše ratne zarobljenike i osigurati im specijaliziranu medicinsku i psihološku skrb kako stare. S tim se slaže Denis Zalizko, 21-godišnji bivši zarobljenik koji se vratio u Ukrajinu prije manje od tri mjeseca, ali već zna da će njegov oporavak potrajati dugo.

"Ne možeš zavaravati sam sebe. Čak i ako to jako želiš, nikada nećeš zaboraviti. To će te uvijek progoniti", rekao je Zalizko, koji je preživio mučenja, pokušaje samoubojstva i neprekidna premlaćivanja tijekom otprilike 15 mjeseci ruskog zarobljeništva.

Kada ga je njegova majka, Marija Zalizko, prvi put vidjela nakon puštanja, jedva ga je prepoznala. "Bio je mršav i djelovao je slomljeno", rekla je Marija s tugom u očima. Zalizkov fizički izgled sada je gotovo potpuno drugačiji. Koža mu izgleda zdravo, mišići su zategnuti i pun je energije.

Ali još uvijek se u njegovim očima vidi tuga. Dvije stvari ga drže u raspoloženju, potiču da ide naprijed i pomažu mu da raščisti misli: glazba i tjelovježba. "Stanke i tišina izazivaju tjeskobu", kaže Zalizko.

Poput Tarnavskog, također pohađa obvezno savjetovanje u mentalnom zdravstvenom centru Lisova Poljana. I poput mnogih bivših zarobljenika, još se uvijek bori s hipervigilancijom, osluškivanjem prijetnji, stalnim skeniranjem okoline. Noću mu san dolazi u fragmentima. I to je bilo tako i prije nedavnog porasta noćnih napada dronovima ruske vojske.

"Više se ničega ne bojim"

Za obitelji ratnih zarobljenika, proces reintegracije također je izazovan. Psiholog je savjetovao Mariji Zalizko da svom sinu ostavi prostora, da ga ne zove prečesto. Ali upravo Denis često zove nju, ponekad joj pjeva preko telefona. Ovu naviku usadila mu je upravo majka dok je bio dijete.

"Volim glazbu. Glazba ujedinjuje", rekao je Denis, dodirujući tetovažu violinskog ključa iza uha, koju je dao napraviti nakon povratka. Čak i u zarobljeništvu, tiho je pjevao sebi, u mislima skladao pjesme o ljubavi, domu i ratu.

Sada sanja da tu strast pretvori u karijeru umjetnika. "Postao sam jači sada", rekao je Zalizko: "Ne bojim se smrti, ne bojim se da ću izgubiti ruku ili nogu, ne bojim se da ću umrijeti u trenu. Više se ničega ne bojim."