PAPA Franjo je rođen kao Jorge Mario Bergoglio, 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu, u obitelji talijanskih imigranata s petero djece. Umro je 21. travnja 2025. godine.

Kao mladić razvio je pleuritis te su mu morali ukloniti dio jednog plućnog krila, zbog čega je cijeloga života imao komplikacije s plućnim bolestima. Govorio je španjolski, talijanski, a služio se i njemačkim jezikom. Bio je poznat i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, nogometa, grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskog.

Bergoglio je diplomirao kemijsku tehnologiju, no poslije se odlučio za svećenički poziv te je stupio u bogosloviju. U novicijat Družbe Isusove stupio je 11. ožujka 1958. godine. Humanističke studije završio je u Čileu, a 1963., po povratku u Buenos Aires, završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu.

Počeo u isusovcima

Sljedeće dvije godine predavao je književnost i psihologiju na kolegiju “Immacolata” u Santa Feu, a 1966. predavao je iste predmete na kolegiju “Salvatore” u Buenos Airesu.

Od 1967. do 1970. studirao je teologiju na Teološkom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu. Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969. godine, a unutar Družbe Isusove proveo je svoj treći mandat od 1970. do 1971. u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete.

Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i teološkog fakulteta te župnik u biskupiji San Miguel. U ožujku 1986. otišao  je u Njemačku kako bi ondje dovršio rad na svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u kolegij “Salvatore” odakle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika.

"Kardinal siromašnih"

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red.

Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi. Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te je zaslužio nadimak “kardinal siromašnih”.

Od studenoga 2005. do studenoga 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije. Bio je član Komisije za Latinsku Ameriku, Vijeća za obitelj, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, te Kongregacije za ustanove posvećenog života.

Prvi papa iz Južne Amerike

Nakon što je papa Benedikt XVI. odstupio s dužnosti, Bergoglio je 2013. kao papa Franjo imenovan za 266. papu Rimokatoličke crkve. Bio je prvi papa isusovac te prvi iz Južne Amerike i južne hemisfere. 

Od prvog dana bilo je jasno da je Franjin način ponašanja manje formalan od onog njegovih neposrednih prethodnika. Franjo je bio pristupačan i susretljiv. Odbacio je luksuze koji su dolazili s papinstvom, poput posebne pratnje, osiguranja i slično.

Franjo je odlučio da neće boraviti u službenoj papinskoj rezidenciji u Apostolskoj palači, već je ostao u vatikanskom pansionu u apartmanu u kojem može primati posjetitelje i održavati sastanke. On je prvi papa nakon pape Pija X. koji je živio izvan papinskih stanova. Franjo se dok ga je služilo zdravlje uvijek pojavljivao na prozoru Apostolske palače tijekom nedjeljnih misa.

"O kako bih želio crkvu siromašnu"

Bergoglio je uzeo ime Franjo po uzoru na sv. Franju Asiškog, zaštitnika siromašnih. Pojasnio je da je za vrijeme konklava sjedio pored bliskog prijatelja, umirovljenog nadbiskupa Sao Paola kardinala Claudia Hummesa. Kad su listići prebrojani i bilo je jasno da je izabran papa, kardinali su počeli pljeskati, a kardinal Hummes ga je zagrlio, poljubio i rekao: “Ne zaboravi siromašne”.

"Odmah sam se sjetio sv. Franje Asiškoga", rekao je papa, dodajući da je sv. Franjo čovjek mira, čovjek siromaštva, čovjek očuvanja svega stvorenoga. "O kako bih želio Crkvu koja je siromašna i za siromašne", rekao je papa Franjo.

Kao isusovački papa, Franjo je jasno stavio do znanja da temeljna zadaća vjernika nije toliko slijediti pravila nego razlučiti na što ih Bog poziva. On je mijenjao kulturu crkve, odmičući se od ograničenog klera koji se bavi svećeničkim statusom i autoritetom te prema etici služenja. Franjo je govorio da crkveni pastiri moraju imati "miris ovaca“ te uvijek ostati blizu Božjeg naroda.

Progresivni papa

Franjo se s pravom može smatrati najprogresivnijim papom u dvotisućljetnoj povijesti katoličanstva. Njegov pristup katoličkoj vjeri bio je inkluzivan, naglašavajući socijalnu pravdu, suosjećanje prema siromašnima i važnost međureligijskog dijaloga. Njegov pontifikat obilježila je posvećenost reformama unutar Crkve i otvorenost prema marginaliziranim skupinama društva.

Jedno od središnjih načela Franjinog pontifikata je borba za siromašne i marginalizirane. U svojim enciklikama, posebice u Evangelii Gaudium i Fratelli Tutti, papa je isticao potrebu za globalnom solidarnošću i osudom ekonomske nepravde. Kritizirao je neobuzdani kapitalizam, nazvavši ga "novim oblikom tiranije” koji dovodi do eksploatacije i siromaštva.

Franjo je snažno promicao na ekološku svijest, pozivao je na odgovornost prema okolišu i isticao klimatske promjene kao moralno pitanje. Smatrao je da je briga za planet neraskidivo povezana s brigom za najslabije i najsiromašnije u društvu.

Neiscrpno je zagovarao mir u svijetu, uvijek tražeći mirno rješenje sukoba, iako su njegovi komentari o ratu u Ukrajini i Gazi naišli na osude raznih nacionalista.

Reforma crkve

Jedan od ključnih aspekata Franjinog svjetonazora bila je otvorenost prema drugim religijama i promicanje međureligijskog dijaloga. Njegovi susreti s muslimanskim, židovskim i pravoslavnim vođama pokazali su nastojanja da se izgradi most razumijevanja i mira među različitim vjerama.

Papa Franjo se zalagao za reformu unutar Katoličke crkve, tražio je veću transparentnost i odgovornost, osobito u borbi protiv seksualnog zlostavljanja i korupcije. Također je nastojao decentralizirati moć u Vatikanu i omogućiti veću ulogu laicima u crkvenim pitanjima.

Franjo je posebnu pozornost dao ženama. Iako je odbacio mogućnost ženskih svećenika, na funkcije u crkvi imenovao je najviše žena od svih papa dosad. Postavio je niz liberalnih i progresivnih kardinala i biskupa diljem svijeta, trajno promijenivši sliku Katoličke crkve.

Novi odnos prema marginaliziranima

Za razliku od svojih prethodnika, Franjo je pokazao veću fleksibilnost prema osjetljivim društvenim pitanjima poput prava LGBTQ+ osoba, migranata i manjina. "Ako je netko homoseksualac i ljubi Boga, tko sam ja da mu sudim", govorio je.

Pozivao je na suosjećanje i prihvaćanje svih ljudi, neovisno o njihovom životnom putu i pozadini. Svakog Velikog četvrtka prao je noge zatvorenicima u rimskim zatvorima.

Franjo je opisivao seksualni užitak kao "dar od Boga" u kojem treba uživati s mjerom. Dodao je da "u kršćanstvu ne postoji osuda seksualnog nagona" i da je iskustvo zaljubljenosti "jedan od najčišćih i najljepših ljudskih osjećaja", koji je i sam prema priznanju doživio u mladosti.

Papa se protivio pobačaju smatrajući ga ubojstvom, no nikada nije tražio njegovu zabranu.

Crkva u modernom dobu

Vodeći se načelima Drugog vatikanskog koncila, papa je Katoličku crkvu približio modernom dobu, odbacujući klerikalizam kao zaostalu ideju iz srednjeg vijeka.

Za instituciju za koju se zna reći da stoljećima kasni za suvremenim dobom, Franjo je uz Pija VI. i Ivana XXIII. onaj koji je učinio najveće iskorake da crkva ulovi korak s vremenom u kojem žive njezini vjernici. Papa Franjo ostavlja crkvu koja je bliža ljudima i usmjerenija na pravdu, milosrđe i inkluzivnost, a preostaje za vidjeti hoće li njegovi nasljednici nastaviti tim putem.

Jorge Bergoglio bit će i prvi papa od Lava XIII. koji će biti pokopan izvan Vatikana. Na vlastiti zahtjev promijenio je tradiciju ukopa tako da on neće uključivati tradicionalna tri lijesa od čempresa, olova i hrastovine, a njega će umjesto toga pokopati u jednostavnom drvenom lijesu.

Teško je naći bolji opis lika i djela pape Franje od toga.