NE POSTOJI nijedna grana državne službe koja je tako nezahvalna prema karijeristima željnima slave kao što je to slučaj sa sigurnosnim, odnosno tajnim službama. Zbog prirode posla kojim se bave, obavještajci ili "špije" nikada ne primaju javno priznanje ako su dobri o onome što rade. Ukoliko, pak, javnost na njih obrati pažnju, to je u pravilu u najnegativnijem mogućem kontekstu.

Za to je Hrvatska posljednjih godina pružala bezbroj primjera, a neki od njih su sinoć spomenuti u HRT-ovoj emisiji "Otvoreno".

Povod emisiji je još jedna u nizu, a najvjerojatnije ne i posljednja, velika reorganizacija hrvatske obavještajne zajednice, uz koju dolaze i novi zakoni kojima bi se trebale spriječiti zlouporabe ovlasti sigurnosnih službi.

Svaka promjena takvih zakona bi, po prirodi stvari, trebala izazvati veliko zanimanje javnosti u svakoj državi koja se voli nazivati demokratskom. S jedne strane tajne službe moraju imati ovlasti bez kojih danas nije moguće efikasno štititi nacionalnu sigurnost, a s druge strane u tim ovlastima moraju biti ograničene kako ih ne bi zlouporabljale na štetu građana. Postići ravnotežu između te dvije suprostavljene tendencije je prilično težak zadatak, čak i za države koje se vole dičiti kao najnaprednije i najmodernije na svijetu.

U slučaju Hrvatske dodatni problem ne predstavljaju samo komunistička prošlost, nego i činjenica da se radi o malenoj zemlji. Dok s jedne strane, relativno mali opseg posla sigurnosnim službama olakšava posao, s druge je strane Hrvatska daleko više opterećena raznoraznim rodijačkim, ljubavničkim, prijateljskim, obiteljskim, plemenskim i drugim vezama što za posljedicu ima daleko veći stupanj korupcije, odnosno brisanje granice između biznisa, politike i kriminala.

Stoga u Hrvatskoj postoje brojne mogućnosti da se intelektualni i tehnički resursi hrvatskih sigurnosnih službi koriste za nešto što ne predstavlja njihovu primarnu svrhu, te da se umjesto zaštite sigurnosti države i građana zloupotrebljavaju za ucjene i političke obračune. Da je toga bilo u praksi, svjedoči brojni skandali vezani uz prisluškivanja novinara, kao i da je izraz "obavještajno podzemlje" postao legitimni dio hrvatskog političkog rječnika.

Međutim, ma koliko se nastojalo upirati prstom na hrvatske obavještajce kao izvor zlouporaba i kršenja ustavnih prava, oni za to snose samo djelomičnu odgovornost. Stanje u hrvatskoj obavještajnoj zajednici je s jedne strane odraz sveukupnog stanja u hrvatskom društvu, a s druge strane odraz intelektualnog i moralnog gliba u kojeg su odavno zapali njihovi politički poslodavci.

U prilog toj tezi možda najbolje svjedoče sinoćnji nastupi pripadnika tog istog hrvatskog političkog establishmenta. Oni su pokazali kako se pod parolom brige za sigurnost građana, odnosno očuvanja njihovih prava, kriju uobičajeno jeftini dnevnopolitički interesi te kako ti isti građani današnjoj političkoj klasi u Hrvatskoj nemaju previše razloga pokloniti povjerenje u tako delikatnim pitanjima.

Temeljno pitanje oko kojeg su se jučer lomila koplja bila je odluka da se do slijedećih izbora odgodi primjena odredbe novog zakona prema kojoj bi vijećem za nadzor sigurnosnih službi trebao predsjedati predstavnik hrvatske oporbe. Krešimir Ćosić kao predstavnik vladajuće stranke nije dao nikakvo uvjerljivo objašnjenje za tu odluku.

Međutim, da HDZ odluči suprotno, teško da bi hrvatska javnost imala više razloga za zadovoljstvo, barem ako je suditi po osobi koja je naizgledniji kandidat za predstavnika oporbe u tom tijelu. To bi mjesto trebalo pripasti Šimi Lučinu, bivši ministru unutarnjih poslova u Račanovoj vladi.

Lučin je sinoć gostovao u "Otvorenom" - po drugi put u istom tjednu - i teško da se može reći da je u ulozi čuvara ustavnih sloboda ostavio bolji dojam nego u ulozi borca za prava homoseksualaca. Tome je doprinijelo i kraće sudjelovanje novinara Gordana Malića u emisiji koji je publiku podsjetio na neke od obavještajnih "bisera" koji su se bili dogodili upravo za vrijeme Lučinovog ministarskog mandata. Stoga je u najmanju ruku nerazborito očekivati da bi Lučin na svom novom položaju bio u stanju spriječiti ono što nije spriječio dok je imao daleko više vlasti.

Stoga na pitanje "quis custodiet ipsos custodes" ("tko će čuvati čuvare") sinoć nije odgovoreno. Što, zapravo, i ne bi trebalo čuditi, jer nam, kao i u mnogim drugim pitanjima današnje Hrvatske, rješenja nude oni koji su dio problema.

Dragan Antulov