PITANJE tehnološke suverenosti, odnosno sposobnosti države da razvija, kontrolira i primjenjuje kritične tehnologije bez ovisnosti o stranim silama, moglo bi obilježiti ovu godinu, kažu stručnjaci.

"Zamislite da je pružatelj usluge u vašem domu vaš neprijatelj. Bez interneta ne možete, a on odlučuje kada ga nema, kada ga ima i po kojoj brzini. I onda umjesto svoga doma zamislite svoju državu i postavite si pitanje - tko je pružatelj usluga?", tako važnost tehnološkog suvereniteta postavlja Abishur Prakash, vodeći kanadski geopolitičar.

Tehnološka suverenost temelj je nacionalne sigurnosti, kažu eksperti.

Definicija tehnološke suverenosti

Stručnjakinja za digitalnu geopolitiku Elena Rossi tehnološku suverenost definira kao "sposobnost nacije da donosi autonomne odluke u digitalnom prostoru bez prisile vanjskih tehnoloških aktera".

To podrazumijeva kontrolu nad tri ključna stupa - infrastrukturom (podatkovni centri, komunikacijske mreže), podacima (vlasništvo i pohrana) i algoritmima (posebno generativnom umjetnom inteligencijom).

Trenutačno se tehnološki suverenitet manifestira kroz tri glavna faktora u koje spadaju poluvodiči, umjetna inteligencija i infrastruktura.

Jedan od najvidljivijih pokušaja ostvarivanja tehnološkog suvereniteta nalazi se u regulatornim okvirima koji prisiljavaju tehnološke gigante da podatke građana čuvaju na lokalnim serverima, pod jurisdikcijom dotične države.

Prednosti tehnološke suverenosti

Glavna prednost što veće tehnološke suverenosti jest otpornost na ucjene. U svijetu u kojem se digitalna ovisnost može koristiti kao metoda pritiska jednaka oružju, tehnološki suverena država može održati funkcionalnost kritične infrastrukture (bolnice, energetska mreža, vojska) čak i u slučaju geopolitičkih sukoba.

Nekada poduzetnik iz Silicijske doline, a danas analitičar Marc Andreessen ističe: "Tko kontrolira softver, kontrolira pravila. Suverenitet potiče lokalnu inovaciju, zadržava visokoobrazovanu radnu snagu i omogućuje razvoj tehnologija koje su prilagođene specifičnim etičkim i zakonskim standardima određene kulture, a ne samo profitnim interesima stranih korporacija".

Potpuni suverenitet je mit

Andreessen napominje da tehnološki suverenitet nosi rizik fragmentacije globalnog interneta. Ako svaka država inzistira na vlastitim standardima i zatvorenim ekosustavima, gubi se operativna usklađenost koja je potaknula globalni rast u proteklih 30 godina.

Troškovi potpunog tehnološkog suvereniteta su enormni. Forsiranje "domaćih rješenja" koja su često skuplja i manje učinkovita od globalnih standarda može usporiti ekonomski rast.

Također, postoji opasnost od državnog protekcionizma gdje se pod krinkom suvereniteta guši konkurencija i favoriziraju neučinkovite državne tvrtke, što u konačnici šteti krajnjim korisnicima – građanima.

"Potpuni tehnološki suverenitet danas je mit", kaže utjecajni indijski analitičar Aditya Raj Kauli i na primjeru Indije pokazuje da ni tako velika i mnogoljudna država ne može biti suverena.

"Globalni opskrbni lanci su previše isprepleteni. Nijedna država na svijetu, pa ni Indija, ne može samostalno proizvesti najmoderniji pametni telefon ili AI sustav 'od nule', odnosno bez uvoza sirovina, znanja ili softverskih komponenti".

Strateška autonomija

Realni cilj nije izolacija, već "strateška autonomija". To znači smanjenje ovisnosti na razinu gdje država može brzo pronaći alternativu ako jedan dobavljač zakaže.

Indija užurbano razvija "India Stack" – nacionalnu digitalnu infrastrukturu za koju se nada kako će služiti kao model za zemlje u razvoju koje žele suverenitet bez oslanjanja na zapadne platforme.

Europska unija dugoročno pokušava steći tehnološki suverenitet, donoseći razna pravila poput akta o čipovima ili umjetnoj inteligenciji, sve utemeljeno na regulaciji i zaštiti podataka.

Glavni su ipak SAD i Kina, trenutno jedini koji kontroliraju cijelu 'vertikalu' u svojim državama, od sirovina do najnaprednijeg AI-ja.

Manje države prisiljene su na "tehnološko nesvrstavanje" ili formiranje regionalnih blokova. Bez kontrole nad algoritmima koji oblikuju javno mnijenje i infrastrukturom koja pokreće ekonomiju, pojam "granice" postaje irelevantan.

Kako navodi analitičar Noah Harari: "Ako dopustite da se podaci iz vaše zemlje izvlače van, niste više neovisna država, već informacijska kolonija".

Digitalni podstanari

Nova bitka za suverenitet ne vodi se samo na kopnu i moru, već u siliciju, optičkim kablovima i neuronskim mrežama.

Države koje ne ulože u vlastitu tehnološku bazu postat će tek puki korisnici servisa koje će im drugi naplaćivati, ne samo novcem, već i političkim ustupcima, kaže Harari.

Christian Klein, izvršni direktor SAP-a, vodeće njemačke tvrtke za razvoj digitalnih rješenja, kaže kako mnogim političkim liderima još nije jasno da tehnološki suverenitet prestaje biti pitanje ekonomskog prestiža i postaje nulti uvjet nacionalnog opstanka.

"Ako vaša država koristi isključivo strane AI modele za obrazovanje, administraciju ili pravosuđe, vi zapravo uvozite tuđu ideologiju, etiku i pristranosti u same temelje svog društva. Tehnološki suverenitet ovdje služi kao brana koja osigurava da digitalni razvoj bude u skladu s nacionalnim identitetom i pravnim poretkom", kaže Klein.

U 2026. godini tehnološki suverenitet je digitalni ekvivalent teritorijalnom integritetu. Kako navodi Europsko vijeće za vanjske odnose, bez kontrole nad ključnim tehnologijama države su tek "digitalni podstanari", izloženi hirovima vlasnika infrastrukture.