GODINA 1870. označila je dramatičan preokret u povijesti papinstva i Italije, kada je papa Pio IX. postao poznat kao "zatvorenik Vatikana" nakon pada Papinske Države i ujedinjenja Italije.

Ovaj događaj, poznat kao Zauzimanje Rima, doveo je do gubitka svjetovne vlasti papinstva, koje je stoljećima upravljalo značajnim dijelovima središnje Italije. Iako je papa ostao duhovni vođa katoličkog svijeta, njegova izolacija u Vatikanu postala je simbol borbe između crkve i novonastale talijanske države, ostavivši trajan pečat na odnose između svjetovne i vjerske vlasti.

Povijesni kontekst

U 19. stoljeću Italija je bila podijeljena na niz manjih država, a pokret za ujedinjenje, poznat kao Risorgimento, imao je za cilj stvoriti jedinstvenu talijansku naciju. Papinska Država, koja je obuhvaćala Rim i okolne regije, bila je značajna prepreka tom cilju, jer je papa Pio IX. odbijao ustupiti svoju svjetovnu vlast.

Papinska Država stoljećima je bila politička sila, ali je do 1860-ih bila oslabljena gubitkom većine svojih teritorija, osim Rima i okolice, dijelom zahvaljujući zaštiti francuskih trupa koje je poslao car Napoleon III. Kada su francuske snage povučene 1870. zbog Francusko-pruskog rata, Rim je ostao ranjiv, omogućivši silama novoosnovanog Kraljevstva Italije da krenu na njegovo osvajanje.

Ključne ličnosti sukoba

Papa Pio IX., koji je vladao od 1846. do 1878., bio je središnja figura ovog događaja. Poznat po svojoj konzervativnoj politici i donošenju dogme o Bezgrešnom začeću, Pio IX. bio je nepokolebljiv u obrani svjetovne vlasti papinstva, smatrajući je ključnom za očuvanje neovisnosti Crkve.

S druge strane, talijanski kralj Viktor Emanuel II. i njegovi saveznici, uključujući premijera Camilla Cavoura i generala Raffaelea Cadorna, predvodili su kampanju za ujedinjenje Italije. Cavour, iako je umro 1861., postavio je temelje za Risorgimento, dok je Cadorna izravno zapovijedao vojskom koja je ušla u Rim. Ovi vođe vidjeli su Rim kao prirodnu prijestolnicu ujedinjene Italije, što je neizbježno dovelo do sukoba s papinstvom.

Tijek zauzimanja Rima

Zauzimanje Rima započelo je 11. rujna 1870., kada su talijanske snage, predvođene generalom Cadornom, započele opsadu grada. Rim je bio slabo branjen, jer je većina papinskih trupa bila raspuštena ili nesposobna za ozbiljan otpor nakon povlačenja francuskih snaga.

Papinska vojska, poznata kao Zouaves, sastojala se od nekoliko tisuća dobrovoljaca, ali nije bila dorasla brojčano nadmoćnijoj i bolje opremljenoj talijanskoj vojsci, koja je brojila oko 50.000 vojnika. Dana 20. rujna, nakon nekoliko dana opsade, talijanske snage probile su gradske zidine kod Porta Pia, koristeći topništvo za stvaranje proboja.

Bitka je bila kratka, s minimalnim gubicima - oko 49 talijanskih i 19 papinskih vojnika poginulo je u sukobima. Papa Pio IX. naredio je simboličnu obranu kako bi pokazao otpor, ali je ubrzo zapovjedio svojim snagama da se predaju kako bi se izbjeglo nepotrebno krvoproliće.

Diplomatski pokušaji i posljedice

Nakon pada Porta Pia, talijanske snage ušle su u Rim, a papa Pio IX. povukao se u vatikanske palače, proglašavajući se "zatvorenikom" kako bi izrazio svoje odbijanje prihvaćanja talijanske vlasti. Nisu vođeni izravni pregovori između Pija IX. i talijanske vlade, jer je papa odbio priznati legitimitet novonastale situacije.

Talijanska vlada, želeći ublažiti napetosti, ponudila je papi određene ustupke, uključujući kontrolu nad Vatikanom i jamstva za njegovu sigurnost, ali Pio IX. odbio je suradnju. Godine 1871. donesen je Zakon o jamstvima, kojim je talijanska vlada priznala papinu duhovnu neovisnost, osigurala mu godišnju naknadu i dopustila kontrolu nad Vatikanom, ali papa je to smatrao nedovoljnim i nastavio inzistirati na svojoj svjetovnoj vlasti.

Povijesni značaj događaja

Zauzimanje Rima 1870. godine označilo je kraj Papinske Države i dovršilo ujedinjenje Italije, s Rimom kao prijestolnicom novog kraljevstva. Papa Pio IX., a kasnije i njegovi nasljednici, ostali su "zatvorenici Vatikana", odbijajući napuštati vatikanske palače sve do 1929., kada je Lateranski sporazum s Mussolinijevom vladom uspostavio Vatikan kao neovisnu državu.

Ovaj događaj imao je dalekosežne posljedice, ne samo za Italiju, već i za Katoličku crkvu, koja je morala redefinirati svoju ulogu u svijetu bez svjetovne vlasti. Položaj "zatvorenika Vatikana" postao je simbol otpora, ali i prilagodbe Crkve novim političkim stvarnostima, dok je za Italiju predstavljao ključni korak u izgradnji moderne nacije.