Foto: FAH, Index

ODMAH da se razumijemo; jučerašnji navijački neredi na stadionu u St.Etiennu nisu niti slučajni, a bome niti neopravdani. Ispalo je neugodno, glupo i sramotno, ali poučno. Ipak, prije nego prolijemo katran & perje po vinovnicima nereda, zapitajmo se što je studenta Ivana iz zagorskog zaselka Klanjec i konobara Antu iz splitskog geta spojilo u zajedničkoj namjeri da sruše šampionske ambicije hrvatske reprezentacije?

Dok sam kupovao zalihe piva i grickalica u lokalnom dućanu, pristizali su mi brojni upiti u inbox tipa „šta će stvarno Torcida prekinuti utakmicu?“. Iskreno, nisam vjerovao u taj rasplet, ali sam nakon nevjerojatnih prizora na stadionu nazvao dobrog poznanika u Split, nazovimo ga Miše, nekadašnjeg mladog cara splitskog podzemlja i jednog od bivših vođa navijačke frakcije „Torcide“ da mi pojasni „stanje uma nacije“. I pogledajte što mi je iskreno rekao, prenosim u sažetom obliku: „Nema ti to veze s Torcidom ili BBB, oni se samo tako predstavljaju u užem smislu. Riječ je o Ultrasima, ima ih svakakvih tamo, ali to su zajebani ljudi. Navijačka infrastruktura im je logistika, toj ekipi ne možeš ništa odbiti. Na brzinu se skupi lova, baklje, kombi, pravi organizatori i nisu bili tamo jer ne mogu ući na utakmicu zbog liste zabrana koje je HNS proslijedio UEFA-i, sjede u kafiću, gledaju telku i guštaju.“

Zašto to rade?

„Jbga Neno, nema posla, nema se para, njima je nogomet, Hajduk, Dinamo ili Rijeka sve u životu, a to su im šupci poput Šukera ili Mamića zgadili svojim bahatlukom i stalnim prcanjem u mozak. Oni ne žele povrijediti hrvatsku reprezentaciju nego tu bagru u HNS-u, simbol svih nedaća koje su ih zadesile u proteklih 20 godina. Meni je isto ža' što smo ispustili pobjedu, ali s druge strane, ja ih razumin, svaki dan ih gledam, gadno se s tim pomirit'“.

I doista, razumijem i ja njega. No, ne razumijem hrvatsku policiju, pravosuđe i svekoliku javnost koja dopušta sustavno srozavanje hrvatskog sporta u proteklih dvadeset godina. Primjer, iscrtana svastika na Poljudu? Evo, ponovno citiram našeg Mišu: „Ma svatko u Splitu zna tko je to moga' napraviti, ali po tom pitanju ti vlada omerta. Nikad nećeš čuti imena u javnosti pa to niti splitski policijoti ne žele reći purgerima, to ide u grob i legendu“. A naša politička elita drvi o „orjunašima“, a policija o „nepoznatim počiniteljima“. Samo što im spomenik ne dignu.

Jednostavno, ne postoji prava volja da se nagomilani problemi u nogometu riješe: Mamić je od reprezentacije napravio trgovački izlog i sredstvo političke manipulacije – nisam valjda samo ja vidio kako Zdravko Boss sugerira selektoru hrvatske reprezentacije Ante Čačiću što mu je za činiti? – Šuker od HNS-a bankomat i platformu za osobnu promociju, nedvojbeno korumpirana sudačka organizacija je u rasulu, nemamo pošten stadion izuzev oronulog Poljuda i grdobine Maksimira te osim 200 legionara u platežno boljim europskim ligama, svi hrvatski nogometaši van Dinama i Rijeke posuđuju od lokalnog kamatara za kavu...

I jasno, treba se pobuniti protiv toga, nogomet kao voljena i sveprisutna tema Hrvata odraz je stanja u društvu. No, postoji i druga strana priče koja me gotovo podjednako smeta, a ona se tiče ljudi koji su svjesni „prisutnosti Mamića“, ali vole nogomet kao sport, kao razbibrigu, priliku da se druže s obitelji ili posjete starog prijatelja. Ljudi koji su žrtvovani i zakinuti za veliki užitak jer je XY iz Zagreba ili Splita odlučio da „ne jebe živu silu“.

Sami smo si krivi

Netom nakon utakmice, jučer sam vodio puno telefonskih razgovora, nazvao me očevidac nereda na stadionu St. Etienna koji je dragu odveo na sportsko-romantično putovanje u Francusku.

Muškarci znaju smisliti tako podmukli plan, „gledamo super tekmu, pa večera u malom bistrou, što veliš draga?'“. Ništa od toga, draga mu leži u hotelu s lookom „smoke eye“. Jedan od navijača koji je bacio baklju, „mulac, nemaš ga što vidjeti“, kad je vidio pokret francuskih specijalaca prema tribini, nagnao se laktareći u bijeg. Naravno, lakat je završio na arkadi njegove supruge i zatvorio joj oko.

Čovjek je lud, propalo mu sve uloženo zbog budale.

I upravo u tom momentu leži smisao dileme koja prožima većinu Hrvata; zar su doista Mamić & Šuker dovoljan povod da „normalne ljude“ izbaciš iz životnih ležišta, ubaciš u žrvanj niskih strasti i zagorčaš im sudbinu? Zar pokraj svih Karamarka, Reinera, Čorića i Ilčića, moramo strepiti i od ljudi za koje mislimo da dijelimo sličan svjetonazor?

Jasno, organizatori navijačkih nereda ne razmišljaju u tim kategorijama, njima su to „kolateralne žrtve“. Strategija je čak i smislena unutar definicija terora: ukoliko želiš srušiti državu, nećeš ubiti domara Sabora nego predsjednika države, ukoliko želiš srušiti postojeću vlast u nogometnim institucijama, nećeš napasti suca na utakmici „Marsonije“ nego reprezentaciju na jednoj od najvažnijih nogometnih smotri. No, postoje i drugi načini osim uličnih prevrata kako se korigiraju odnosi u društvu, pa i u nogometu, nasilje nikad nije konačno rješenje.

Ipak, činjenica da su svi sve znali, a nitko ništa nije poduzeo, govori da podsvjesno znamo o čemu je riječ i da nam je na stanovit način bilo neugodno zaustaviti ljude koji se ipak bore za opći interes.

Pogrešno, ali bore se. Bijes većinskog navijačkog puka je shvatljiv, ljudi su se došli zabavljati, skupo to platili i desetak anarholiberala u ime „viših ciljeva“ nepovratno im je pokvario gušt utakmice u kojoj smo razvaljivali Čehe. Utakmice u kojoj je svaki dobar potez bio posvećen kapetanu nogometne reprezentacije Dariju Srni uslijed gubitka oca. Heeej, šta stvarno ništa nije sveto? Dobro, nije.

I na koncu, hrvatska reprezentacija je neprikosnoven pojam u urbanom svijetu vrijednosti, u nju se ne dira. Da, Mamića i Šukera & co. treba odstraniti iz hrvatskog nogometa, s čime god da su nas zadužili već su sto puta obilato naplatili. Treba li žrtvovati jednu od rijetko dobrih stvari u hrvatskom životu – btw., iskazi reprezentativaca USKOK-u su Mamića spremili u zatvor i omogućili optužnicu – da bi se hrvatsko društvo promijenilo u cjelini? Otvorena dilema će postojati sve dok smo podjednako benevolentni prema anomalijama u hrvatskom nogometu, kao i prema reprezentaciji.

Oni ne idu u istu rečenicu, otud i neredi. Sve je došlo na naplatu, sami smo si krivi.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Nenad Bunjac je istraživački novinar, kolumnist i reporter. Završio je Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pisao je za više hrvatskih medija, uključujući Nacional i Feral Tribune.