ČITAVO stoljeće izlaženja doživio je ovih dana satirički list Sraka, dijete izuzetno snažne tradicije samoborskog fašnika. Jezičava i uobičajeno lajava, Sraka međutim nigdje nije obznanila svoj slavni jubilej, čak ni u novom izdanju. U Turističkom društvu Samobora, koje izdaje Sraku, nije se o tome mogla dobiti informacija "jer su svi zaokupljeni pripremama Fašnika".

Ovogodišnji broj izišao je kao podlistak i u medijskoj produkciji Večernjeg lista iz Zagreba.

Dosadašnja izdanja gotovo u pravilu su naznačavala godine svoga izlaženja i uz njih godine održavanja Fašnika. Tako se nasumce može pročitati "godina izlaženja 92, godina Fašnika 1990. i šesta".

Na policama periodike Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu nisu se mogli pronaći prvi brojevi Srake, jer se nalazi negdje na posudbi službenoj osobi iz knjižnice, zbog obrade.

Također, posljednji brojevi koje se mogu pronaći u NSK su oni iz 1995. i 1996. godine , kad je "glavni i neodgovorni urednik" bio Joža Kalinić, iako je nedvojbeno izišao i prošle godine.

Sraka je počela izlaziti 1904. za fašnik kao "satirično-ozbiljni-gospodarstveno- trgovačko-literano-financijsko-politički prvi ilustrirani samoborski dnevnik", kojeg je izdavalo tamošnje Turističko društvo.

Na dostupnim primjercima vidljiv je razmjeran koncepcijski kontinuitet Srake, unatoč promjenama izdavača, formata i izgleda lista. Počinje fašničkim proglasom Srake, glavnog lika, a nastavlja se nizom šala, skečeva, aforizama, uz puno cteža, fotografija i ? reklamnih oglasa.

Temeljna ideja je objava Fašnika koji proglašava "Samoborsku Fašničku Republiku", u kojoj su prevara i otimačina ? i službeno priznate. "Radi jasnoće, celi ustav, skup s preambulom, je sadržan u jednom, i to prvom članku: Kako ko zna i ko kak more, i to danas, zutra bude gore!", kaže se u jednom poglasu.

Povjesničar novinarstva u Hrvatskoj Božo Novak ne sjeća se da je netko posebno obrađivao Sraku, te kaže da se i drugi slični listovi uglavnom samo spominju u njegovom pregledu hrvatskog novinarstva i u pregledu njegova prethodnika Ive Horvata.

Najtiražniji humoristički list je Kerempuh kojeg je Fadil Hadžić (1922) preuzeo 1946. godine, nedugo nakon pokretanja, i za dvije godine podigao mu nakladu na 170 tisuća primjeraka. "To nije nikad postigao ni glasoviti francuski Okovani patak, koji je mješavina ozbiljnog i satiričkog lista, kakav je naš Feral", kaže Hadžić.

"Iskoristili smo sivilo hrvatskog tiska. U Vjesniku su se tada na pet stranica mogle pojaviti najviše tri crno bijele fotografije. Tiskali smo ga na četverobojki i okupili vrhunsku elitu karikaturista i pisaca, pa je Gustav Krklec tu počeo pisati svoje epigrame pod pseudonimom Gavran", kaže Hadžić.

Kerempuh je imao i šireg značaja jer je krug ljudi koji ga je radio napravio prvi crtani film - Veliki miting. Njegovi će autori kasnije utemeljiti glasovitu Zagrebačku školu crtanog filma, a u redakciji je osnovan i političko-satirički kabare (Kerempuhovo vedro kazalište) koji će nakon godinu i pol dana dobiti ime Komedija.

Hadžić potom ističe Koprive, šaljivi list namijenjen širokim slojevima koji je izlazio od 1906-41. On je i registrirao preko 300 humorističkih listova, ali je najveći broj njih izašao uglavnom samo jednom.

Po Hadžiću, prvi hrvatski humoristički list je Podravski jež (1861), dok Branka Sorokin iz Hrvatskog informacijskog i dokumentacijskog društva kaže da je to list Zvekan, koji je izlazio od 1867-69. godine.

(Hina)iluc vl