Foto: Index, Hina

CIJELA priča oko Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a koja evo kulminira dovođenjem zaštitara od strane dekana Vlatka Previšića, te mnogim drugim ružnim pojavama koje pomalo izmiču kontroli, tiče se ugovora o suradnji između Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta. Taj ugovor čini se na sve načine pokušava progurati dekan Filozofskog fakulteta, Vlatko Previšić, koji je time naglo prikupio simpatije hrvatske političke desnice.

Također, znamo kako je događanja, preciznije prosvjede oko Filozofskog opisao izabrani zastupnik Željko Glasnović: "Poražene političke snage i njihovi korisni idioti započeli su medijski linč profesora Vlatka Previšića na Filozofskom fakultetu. To je već viđeni ofucani scenariji na demonstracijama Radija 101, georgijana na Trgu bana Jelačića."

Dakle, prema zastupniku Glasnoviću, u pitanju je medijski linč na profesora Vlatka Previšića. Poraženih snaga. Valjda komunista, Jugoslavena i sličnih.

Dekan Previšić – rektorova nagrada dok su Budišu i Gotovca hapsili

No, zanimljivo, u doba te omražene Jugoslavije dekan Previšić bio je upravo – sveučilišni nastavnik, čovjek je uredno u doba kada mnogi kvalitetni profesori i intelektualci nisu smjeli ni pisnuti ili bili u zatvoru, napredovao upravo na Filozofskom fakultetu.

Dešavalo se na Sveučilištu u Zagrebu svašta 1971. i 1972. godine, studentski prosvjedi, hapšenja, otkazi nastavnicima. Jedan Dražen Budiša (također student Filozofskog fakulteta) dobio je temeljem aktivnosti 1971. godine četiri godine zatvora. Što je tada radio mladi Vlatko Previšić?

Prema službenoj biografiji Vlatko Previšić: "Studirao pedagogiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1968.-1972.). Kao student dobio Rektorovu nagradu za odličan studij (1971.), a godinu dana kasnije (1972.), prvu nagradu Sveučilišta za studentski pismeni rad: Znanstveno-tehnička revolucija i odgoj."

Godine 1971. Rektorova nagrada? Nagrada i naredne 1972. godine? Nekako se cijenjeni profesor nešto nije iskazao u borbi "protiv režima" kao mnogi drugi u to doba. Dobro, nije morao – nije bilo obvezno sudjelovati u Hrvatskom proljeću, ali od takvog karaktera koji se sada bori za suradnju s Katoličkim bogoslovnim fakultetom očekivali bi barem da je u znak podrške jednom Budiši i ostalima odbio nagradu od strane "crvenih" 1972.?

Izabrani zastupnik Glasnović kaže: "Pitam se gdje su bili ti ljudi i što su govorili kada su mučeni i ubijani hrvatski politički zatvorenici i kad je u Jugoslaviji milicija batinala hrvatske studente 70-ih i 80-ih prošlog stoljeća."

Sadašnji studenti nisu bili svojim roditeljima ni u jajcima, da prostite. No, sadašnji dekan Previšić je lijepo – primao naknadu rektora pa nagradu Sveučilišta! Uzoran student. I to onaj koje je nakon slamanja Hrvatskog proljeća, kada su mnogi izletjeli sa Sveučilišta u Zagrebu – tamo dobio posao. Lijep posao, sveučilišni radnik je bio jedan o najboljih poslova u doba Jugoslavije.

Dekan Previšić – lijep posao u Jugoslaviji

Sadašnji dekan se, čini se, nije nešto opterećivao oko traženja posla u Jugoslaviji, citiramo službenu biografiju: "Od 14. veljače 1973., neprekidno četrdeset i jednu godinu djelatnik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u svim statusima (asistent, znanstveni asistent, docent, izvanredni profesor,  redoviti profesor te redoviti profesor u trajnom zvanju)."

Dakle, od Valentinova godine 1973. do raspada Jugoslavije – Vlatko Previšić je uredno radio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nitko ga nije dirao, čovjek je napredovao u zvanju, i to je valjda bila ta batinaška i zla država koja je radila Hrvatima ono što izabrani zastupnik Glasnović kaže da je radila? Ako je to bila takva "tamnica naroda", kako da je jedan uvaženi i cijenjeni Hrvat, kakav je nesumnjivo dekan Previšić mogao tamo nesmetano napredovati?

Lijepo naš Previšić radi, napreduje, i piše knjige. Među knjigama posebnu pažnju ćemo obratiti na jedno izdanje za koje je sam dekan Vlatko Previšić sigurno posebno ponosan – "Domovinski odgoj i nastava, Prilozi metodici odgojno-obrazovnog rada s djecom jugoslavenskih građana u inozemstvu". Izdanje je Školska knjiga, Zagreb, 1988. Previšić je tu napisao i predgovor i dva poglavlja, a navodi ih u svojoj službenoj bibliografiji s ponosom. I treba.

Zasta, Vlatko Previšić je puno toga lijepoga napisao unutra.

Odgoj jugoslavenske djece i omladine

U uvodnom dijelu (predgovoru), Previšić piše, citiramo: "Ideja da se napiše ovaj priručnik, poticaj i prvi korak prema konstituiranju naše pedagogije domovinskog odgoja jugoslavenske djece i omladine u inozemstvu, javila se nakon stručnog kolokvija što ga je organizirao Institut za pedagogijska istraživanja Filozofskog fakulteta u Zagrebu 22. studenog 1985. (…)"

Dakle, 1988. godine, skoro pred kraj Jugoslavije – Previšić piše o domovinskom odgoju jugoslavenske djece i omladine u inozemstvu, od nacionalnog imamo tu samo neutralno "materinski jezik". Dalje piše: "Domovinski odgoj, kao dio naslova i kasnije u tekstu često upotrebljavani termin, označava ukupnost odgojnog rada na materinskom jeziku s jugoslavenskom djecom, omladinom i odraslim građanima u inozemstvu (njihovom domovinom)."

Dakle, ne s djecom "naroda i narodnosti" kako se tada moglo reći; nego baš vrlo jasno – jugoslavenskom djecom. Dalje je Previšić čak i emotivan: "Prema tome, domovinski odgoj i nastava, kao termin koji označava jedinstven sistem organizirane brige za jugoslavenske građane u inozemstvu temelji se na posebnom programu i izvodi na materinskom jeziku dotičnog naroda i narodnosti naše socijalističke zajednice."

Naše socijalističke zajednice, kako to ljupko zvuči!

Proslava Dana Republike i ulaska u pionire

Previšić je u istoj knjizi osim uvodnog dijela napisao još dva članka. Prvi je: "Izvannastavne i izvanškolske aktivnosti", gdje daje i neke upute, među ostalim i za proslave praznika:
"Proslave značajnih praznika – predstavljaju za svu djecu pravi događaj. Za naše mališane, a isto tako i njihove roditelje, i uopće odrasle građane naše zemlje u inozemstvu, to su svečanosti. Treba samo prisustvovati nekoj akademiji u povodu Dana Republike, Prvog maja i sl., pa se u to najbolje može uvjeriti. Od priprema i iščekivanja nastupa, do dekoracije prostora i vlastita oblačenja, sve je svečano. Tu su, naravno, druženja, materinska riječ, pjesma, ples i sve ostalo što odražava duboku i toplu, nježnu i trajnu vezu s domovinom."

Razgaljuje ovo oduševljenje sadašnjeg dekana Previšića proslavom Dana Republike. Sjećamo se mi stariji kako je to izgledalo i koje su se zastavice vijorile 29. studenoga, slavio se AVNOJ i Jugoslavija…

Autor nije zaboravio ni pionire: "Za sada je prijem učenika prvog razreda u Savez pionira Jugoslavije uglavnom tekao svečano i primjereno takvog trenutku. Svečanost tih trenutaka, kao i simbolične oznake koje djeca primaju tom prilikom, s oduševljenjem su prihvaćala i djeca i roditelji."

Dira, zaista dira emotivno ovo oduševljenje Vlatka Previšića činom kada djeca dobiju plavu kapicu s crvenom petokrakom i crvenu maramu te time počinjenje njihova socijalistička indoktrinacija. Simboličke oznake! Koji vic!

Što se onda nije sjetio da se obilježe i crkvene svečanosti, mnogi naši iseljenici su puno više bili vezani uz crkvu nego uz pionirsku organizaciju, koliko se možemo sjetiti?

Idemo na radne akcije!

Drugi članak dekana Previšića u istoj knjizi nosi naslov "Ekskurzije, posjeti i boravci u domovini". Tu se navodi i nekoliko vrsta i oblika posjeta domovini, ali nabolje je definitivno – radne akcije! Previšić 1988. predlaže dakle oblik aktivnosti koji je tada već predstavljao uglavnom vic. Kaže:
"Sudjelovanje na omladinskim radnim akcijama u Jugoslaviji, pogotovo ako su dobro organizirane od strane zaduženih u domovini, može biti vrlo zanimljiv način "škole druženja i rada". Našim nastavnicima neće uvijek biti lako formirati neku radnu jedinicu (brigadu) sastavljenu od naših omladinaca iz inozemstva."

Pazite! Radne akcije! Radne brigade! U Jugoslaviji! 1988. godine! Morali ste u to doba biti prilično dobar zagovornik režima da radne akcije u toj godini smatrate nečim uspješnim – zlatno doba radnih akcija bile su 60-te, osamdesetih smo se, s time uglavnom – smijali.

Širenje bratstva i jedinstva

U istom članku Previšić navodi i "Zadatke i sadržaj ekskurzija u domovinu", te kaže, citiramo: "Upoznat će se novi krajevi, ali i ljudi u njima, steći nova prijateljstva i poznanstva, bez obzira na bilo koju pripadnost, širiti bratstvo i jedinstvo i razumijevanje koje svakako nadilazi bilo kakve granice."
Hmmm… Možda bismo i ovaj pokušaj suradnje između Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta mogli okarakterizirati kao širenje bratstva i jedinstva i razumijevanje koje svakako nadilazi bilo kakve granice?

Previšić u ovom članku opsežno (skoro na pola stranice) citira srpskog autora, akademika Vladetu Tešića, te među ostalim navodi i sljedeće spomenutog autora:
"Krajeve i znamenita mesta prošlosti naših naroda, a posebno krajeve i znamenita mesta iz narodnooslobodilačke borbe, sa svim onim što kao obeležja i spomen iz revolucionarnih dana nose u sebi, veličinu i snagu oslobodilačkih htjenja, stradanje i ponos naroda – moguće je također, upoznati i doživeti samo ako se, na primer, dođe u Kragujevac, Užice, Bihać, Jajce, Drvar, ako se stane na tle Kozare, obiđe Sutjeska, Jasenovac itd, …"

Lijep citat zaista! Svaka čast, dekane! Kragujevac, Užice, Bihać, Jajce, Drvar! Niste se mogli sjetiti neke pjesme A. G. Matoša o domovini, ili to u tu vrijeme nije bilo oportuno?

Što reći?

Danas dekan Filozofskog fakulteta, Vlatko Previšić pokušava na sve načine progurati ugovor o suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom, djelujući iz sasvim drugih pozicija nego 1988. godine. I pojavljuje se samo jedno pitanje – jedno jedino suštinsko pitanje – kada je bio iskren?
Kada je taj čovjek bio dosljedan samom sebi? Godine 1971. i 1972. kada su hrvatski studenti bili pritvarani, a on dobivao nagrade? Godine 1988. kada je pisao o ljepoti ulaska u pionirsku organizaciju? Ili danas, kada pokušava što više otvoriti prostor Katoličkoj crkvi?

Kako stvari stoje, pitanje dekana Filozofskog fakulteta Vlatka Previšića, čini se da će biti riješeno na najbezbolniji način – činjenicom da je ispunio sve uvjete za mirovinu. Formalni radni status je nešto gdje ministar može i smije reagirati, pa će vjerojatno i reagirati. Dekan Previšić doveo je do toga da Fakultet čuvaju zaštitari – što definitivno nije prihvatljivo i što je na neki način sumrak onoga što treba predstavljati akademska zajednica. Svojim nastupom i svojim djelovanjem – on predstavlja problem a ne rješenje. Što prije ode – to bolje za Filozofski fakultet, ali i za njega samog.

Što se zastupnika Glasnovića tiče, evo sada zna koga treba pitati što se događalo na i oko Filozofskog fakulteta 70-tih i 80-tih, a i njemu, te stotinama zapjenjenih online desničara koji se javljaju zadnjih par dana – dekan Previšić svakako može održati kakvo predavanje o ljepotama naše socijalističke zajednice, bratstvu i jedinstvu te simbolici primanja u pionirsku zajednicu.
 

Popis radova dekana Previšića by Index.hr on Scribd