Ilustracija: FAH

Ekonomisti vjeruju u punu zaposlenost. Amerikanci smatraju da posao gradi karakter. Ali što ako poslovi više nemaju smisla?

Amerikancima posao znači sve. Stoljećima smo vjerovali da gradi karakter, da je tržište učinkovito u raspodjeli prilika i primanja, da posao našem životu daje značenje, svrhu i strukturu. Ta vjerovanja više nisu moguća, piše James Livingston, profesor povijest na Sveučilištu Rutgers u New Jerseyju.

"U stvari, postala su smiješna, jer nema dovoljno posla za sve, a ono posla što je dostupno nije dosta da plati račune. Osim ako ste diler droge ili bankar, gangster u oba slučaja. Svi na ljevici i desnici zagovaraju 'punu zaposlenost', kao da je imanje posla dobra stvar sama po sebi, bez obzira na to koliko je opasan ili zahtjevan. Nezaposlenost u SAD-u već je ispod 6%, što je prilično blizu 'pune zaposlenosti', ali nejednakost u primanjima se nije uopće promijenila. Loši poslovi za sve neće riješiti društvene probleme s kojima se suočavamo.

Brojke ne lažu: četvrtina zaposlenih u SAD-u ima plaće manje od granice siromaštva, tako da petina američke djece živi u siromaštvu. Gotovo polovica zaposlenih može se prijaviti za dobivanje Marica za hranu. Tržište rada se raspalo, kao i mnoga druga. Poslovi koji su nestali u Velikoj Recesiji se jednostavno ne vraćaju. A čak i ako se vrate, to će biti poslovi za minimalac, gdje vam poslodavci mijenjaju smjene kako im padne na pamet.

Što je s poslovima budućnosti? Ekonomisti s Oxforda koji proučavaju trendove nezaposlenosti smatraju da će gotovo polovica trenutnih poslova izumrijeti zbog kompjuterizacije unutar sljedećih 20 godina. Na TED talkovima se već počelo govoriti o 'višku ljudi', kao rezultatu proizvodnje uz pomoć strojeva. Knjiga Uspon robota (Rise of the Robots, op. a.) sad spada pod društvenu znanost, a ne znanstvenu fantastiku.

Velika Recesija nije završila te nas tjera da razmišljamo o svijetu gdje nam poslovi više ne izgrađuju karakter, odlučuju o prihodima ili dominiraju svakodnevnim životima", upozorava.

Što biste učinili da ne morate imati posao da bi imali izvor prihoda?

"Ukratko, dosta je. Jebeš posao. Ova nas kriza tjera da se zapitamo što dolazi nakon posla. Što biste radili bez posla kao onoga što vam organizira život? Što biste učinili da ne morate raditi da biste imali prihod?

Kako bi izgledali društvo i civilizacija da ne moramo 'zaraditi za život'? Bi li visili po kafićima po cijele dane? Ili bi volontirali sa siromašnom djecom? Ili se napušavali i gledali reality TV po cijele dane?

To su sad praktična pitanja jer nema dovoljno poslova. Kako da živite bez posla? U SAD-u su najbrže rastući dio budžeta kućanstava bile isplate od države - poznato kao socijalna pomoć. Bez toga bi polovica stalno zaposlenih živjela ispod crte siromaštva a većina Amerikanaca mogla bi primati markice za hranu. Znam da je izgradnja karaktera kroz posao glupa jer se zločin isplati.

Mogu komotno postati gangster. Kad vjerujemo u naporan rad nadamo se da će i tržište rada pravedno raspodijeliti prihode. Karakter se gradi na poslu kad vidimo da postoji odnos između uloženog truda, naučenih vještina i nagrade. Kad vidim da je vaš prihod neproporcionalan stvarnoj vrijednosti koju ste proizveli, počnem sumnjati da je karakter posljedica napornog rada. Ako zarađujete milijune pranjem novca, radite za Wall Street ili banke, ili kupujete glasove u Kongresu (sve gore navedeno), dok ja jedva spajam kraj s krajem, shvatim da je moje sudjelovanje na tržištu rada iracionalno. Posao ne izgrađuje karakter jer se zločin isplati. Mogu komotno postati gangster poput vas", piše Livingston.

"Zato je Velika recesija moralni problem. Toliko vjerujemo u naporan rad, da, kad se tržište poslova sruši, ne možemo objasniti što se dogodilo. Ljevica i desnica se muče s ponovnim zapošljavanjem Amerike. Razlike među njima su u sredstvima, ne ciljevima. Zašto se svi toliko muče oko osiguravanja poslova?

Jer nam posao znači sve. To je medij kroz koji promišljamo život veći dio povijesti. Način je to popravljanja stvari, način na koji znamo da će nešto trajati duže nego naše vrijeme na zemlji.

Stoljećima smo se definirali kroz ono što radimo, kroz ono što proizvodimo.

Rad je bio sredstvo razlikovanja muškaraca i žena, uz pomoć spajanja termina ''uzdržavatelj'' i očinstvo. Definicije obitelj i rada se sad naravno mijenjaju, kako se mijenja i cijelo tržište rada. Kad rad nestane, razlike među rodovima postaju mutne".

Kako bi se ljudska priroda promijenila da dokolica, aristokratska privilegija, postane svima dostupna?

"Držanje principa produktivnosti prijeti javnom zdravlju i cijelom planetu, jer se držimo onoga što je nemoguće. Naime, držimo se principa produktivnosti, koji u zadnje vrijeme zvuče sumanuto.

Skori nestanak rada će u prvi plan staviti pitanja oko toga što to znači biti čovjek. Koju bi svrhu imali da nam posao ne troši većinu dana i energije? Koje bi se nepoznate mogućnosti tad pojavile? Kako bi se ljudska priroda promijenila da dokolica postane svima dostupna?

Sigmund Freud je tvrdio da su ljubav i posao glavni sastojci za zdravo ljudsko biće. Bio je u pravu, ali može li ljubav preživjeti kraj rada? Možemo li dati ljudima nešto za ništa i još ih uvijek tretirati kao braću i sestre, članove naše zajednice? Možete li zamisliti da upoznate nekog novog, a ne morate pitati čime se oni bave?

Nećemo moći odgovoriti na to dok ne priznamo da nam posao sad znači sve - ali da uskoro više neće", zaključuje.