U SIRIJI se nakon kratkog zatišja, po svemu sudeći, sprema još jedna bitka - i to najveća dosad, ako ne i posljednja u strahovitom sedmogodišnjem ratu koji je odnio stotine tisuća života.

Sirijski režim mobilizirao je na tisuće novih vojnika i poslao značajne snage u okolicu sjeverozapadne pokrajine Idlib, koja je posljednje uporište antirežimskih pobunjenika, ne računajući koaliciju predvođenu Kurdima koja se bori protiv Islamske države na istoku zemlje. 

Rusija, vjerni saveznik sirijskog režima čija intervencija je okrenula čitav tijek ovog građanskog rata u koji su se umiješale brojne strane zemlje, također koncentrira mornaricu i zračne snage u Sredozemno more pored sirijske obale i u svoje baze u toj zemlji.

Rusija izvodi veliku pomorsku vježbu nadomak Sirije

Službeni razlog je pomorska vojna vježba koja je počela preko vikenda, a u kojoj sudjeluje 26 ratnih brodova i 36 vojnih aviona. No jasno je da bi se ova flota mogla uključiti i u ofenzivu na Idlib, čiji je početak po svemu sudeći pitanje dana.

Nakon Homsa i Alepa na sjeveru, Gute u okolici Damaska i Deree na jugu, koji su jedan za drugim pali pred nadmoćnom zračnom i artiljerijskom vatrenom moći sirijskih, iranskih i ruskih snaga, potpuno je izvjesno da je Idlib idući na redu. A izgube li pobunjenici, koji su ustali protiv brutalnog režima Bašara al-Asada 2011., ovu pokrajinu, to će za njih značiti i konačan poraz. 

Jer, kada su već navedeni gradovi i pokrajine padali, oni pobunjenici i civili koji nisu htjeli ostati pod kontrolom režima, bojeći se odmazde - prisilnog novačenja, zatvaranja, mučenja i likvidacije koje su naširoko dokumentirane - imali su izbor evakuirati se u Idlib u čuvenim "zelenim autobusima". Kroz posljednjih nekoliko godina, kako je Asadov režim zauzimao natrag sve veći dio zemlje, u Idlibu je završilo više od milijun izbjeglica iz svih krajeva zemlje. Idlib je postao "odlagalište" za gubitnike rata, ali bilo je jasno da će Asad prije ili kasnije doći i po njega. 

U Idlibu natiskano oko 3 milijuna civila

U toj pokrajini, koja nema velikih urbanih centara kao što su Alep i Damask, sada je prema nekim procjenama natiskano više od tri milijuna ljudi. Dok Damask, Moskva i Teheran akciju predstavljaju kao odlučujući udarac teroristima i priliku za okončanje rata, UN, SAD, EU, čak i papa Franjo upozoravaju na humanitarnu katastrofu, ogromne ljudske gubitke i novi val izbjeglica koji će ofenziva ovakvih razmjera izazvati. 

>> UN strahuje od 800 tisuća izbjeglica u slučaju napada na sirijsku pokrajinu

UN tako strahuje da bi i do 800 tisuća stanovnika Idliba moglo krenuti u bijeg pred bombama i napredovanjem režimske vojske. "Ionako visok broj ljudi kojima treba humanitarna pomoć mogao bi drastično porasti", naglasila je glasnogovornica UN-ovog humanitarnog ureda Linda Tom.

No gdje će otići? Turska, u kojoj se nalazi više od tri milijuna sirijskih izbjeglica odavno je zatvorila svoju granicu sa Sirijom, a njeni vojnici otvaraju vatru, pa i ubijaju one koji još uvijek pokušavaju ući u zemlju.

Izbjeglice iz Idliba mogu se eventualno skloniti na krajnjem sjeveru zemlje, dijelu pokrajine Alep (ne računajući sam grad) koji su pobunjenici uz pomoć savezničke turske vojske zauzeli od ISIS-a, a potom i od kurdskih boraca koji su držali grad Afrin i okolicu. No osim što naprosto nema mjesta za toliki broj ljudi, pitanje je kad će bombe početi padati i tamo, u skladu s Asadovim obećanjem da će povratiti svaki pedalj zemlje od "terorista". 

Zbog svega ovoga posebni izaslanik UN-a za Siriju Staffan de Mistura opisao je bitku za Idlib kao "savršenu oluju koja nam nastaje pred očima". I u pravu je.

Jesu li Rusija i Turska spremne na međusobni sukob?

Turske snage, koje su prisutne u pokrajini Alep i u manjoj mjeri u Idlibu, dosad su odvraćale Damask i Moskvu od pokušaja daljnje ofenzive na sjever. Unatoč ratobornoj retorici iz Damaska, Sirija zna da sama nema šanse protiv moćne turske vojske.

Ni Rusija, iako objektivno vojno jača, dosad nije pokazivala spremnost ući u izravni sukob s drugom najvećom silom u NATO-u. Ali čini se da je Moskva, koja očito vuče glavne konce u ovom savezu, odlučila ići na sve ili ništa, računajući da će kroz diplomaciju uvjeriti ili vojnom silom zastrašiti Ankaru i natjerati je da ostavi sirijske pobunjenike prepuštene same sebi. Kao i u slučaju pada Alepa, špekulacije o ciničnom dogovoru između Ankare i Moskve sve su glasnije.

Ipak, ni pobunjeničke snage same po sebi nisu zanemarive. Procjene govore o nekih 30 tisuća boraca, što je daleko veći broj nego u prijašnjim bitkama - istočni Alep branilo je desetak tisuća boraca. Štoviše, za razliku od drugih pokrajina, u ovoj su pobunjenici mnogo manje spremni na predaju, budući da je dobar dio njih već jednom odbio položiti oružje i staviti se na raspolaganje režimskoj vojsci. 

A ako je suditi po velikim prosvjedima koje su stanovnici Idliba održali tijekom vikenda, prkoseći izvjesnoj ofenzivi, ni civili nemaju namjeru vratiti se pod Asadovu čeličnu šaku. "Narod traži pad režima", orilo se još jednom na ulicama Idliba, kao i na velikim prosvjedima 2011., kada nisu mogli ni zamisliti koliku će im patnju taj bunt donijeti. "Poručujemo ovo cijelom svijetu i Rusiji i Iranu: Nećemo vam dozvoliti da uzmete našu zemlju. Opirat ćemo se ovdje do zadnje kapi krvi"; poručio je liječnik Ahmed Firas s demonstracije. 
 

Džihadisti drže velik dio Idliba, ali svi su ih se odrekli

Također, znatan dio pobunjenika u Idlibu pripada džihadističkom savezu Hajat Tahrir al-Šam (HTS) koji predvodi fronta al-Nusra, nekadašnji ogranak al-Kaide. Oko ove frakcije, koja prema procjenama s nekih deset tisuća boraca kontrolira čak 60% Idliba, postoji konsenzus među praktički svim međunarodnim akterima: radi se o teroristima s kojima se ne mogu sklapati nikakvi politički sporazumi. Moraju se rasformirati ili eliminirati. Čak i Turska je, nakon dugog oklijevanja i bezuspješnih pregovora s vodstvom džihadista, stavila HTS na popis terorističkih organizacija.

Ipak, kako javlja New York Times, turski ministar vanjskih poslova Mevlet Cavusoglu u nedavnom je posjetu Moskvi zatražio od druge strane više vremena za pregovore s pobunjenicima i političko rješenje za ekstremiste među nima.

Lavrov: Uništit ćemo "gnojni čir" u Idlibu

"Vojno rješenje tamo bi bila katastrofa", upozorio je. "Napasti cijeli Idlib da bi se eliminirale neke radikalne grupe značilo bi izazvati smrt stotina tisuća ljudi i potjerati 3.5 milijuna iz njihovih domova još jednom", dodao je, stojeći na konferenciji za tisak pored ruskog kolege Sergeja Lavrova, koji je pak opisao militante u Idlibu kao "gnojni čir" koji treba uništiti.

Razlika u retorici i pogledu na izlaz iz pat-pozicije teško da može biti dramatičnija. U isto vrijeme, informacije s terena govore da i Turska šalje nove snage u Idlib, što znači da vojni obračun među silama nipošto nije isključen. 

U dosadašnjim bitkama u sirijskom ratu postalo je jasno da je sirijsko-rusko-iranski savez voljan upotrijebiti apsolutno sva raspoloživa sredstva kako bi slomio oružani otpor pobunjenika i volju civila koji žive na teritoriju pod njihovom kontrolom.

SAD upozorio Rusiju da ne napada Idlib

Najveću cijenu potpuno neselektivnog, zapanjujuće razornog bombardiranja platili su civili i civilni objekti, uključujući bolnice i improvizirane klinike, škole, pekare i tržnice, čak i podzemna skloništa. Gotovo da nema oružja koje nije iskorišteno, uključujući kazetne bombe, improvizirane bombe-bačve, zapaljive termitne bombe i međunarodno zabranjene bojne otrove poput klora i, u manjoj mjeri, sarina. Osude i apeli UN-a i međunarodne zajednice, prihvaćena primirja i odbijene rezolucije u Vijeću sigurnosti nisu ih nimalo odvratili.

>> Okrutan epilog građanskog rata u Siriji - koliko je točno ljudi ubijeno?

UN je prestao službeno brojati mrtve u ovom ratu još prije nekoliko godina - broj je tada iznosio preko 350 tisuća ljudi, a danas je možda i dvostruko veći.

SAD je posljednjih također upozorio Rusiju i Siriju da ne pokreću ofenzivu na Idlib. "Sergej Lavrov brani sirijski i ruski napad na Idlib. Rusi i Asad prihvatili su da neće ovo dopustiti", napisao je američki ministar vanjskih poslova Mike Pompeo u objavi na Twitteru, aludirajući na više puta prekršeni sporazum iz Astane o takozvanim "zonama deeskalacije" sukoba. "SAD ovo vidi kao eskalaciju već opasnog sukoba", dodao je. 

Znači li to da će se SAD uključiti u sukob ako do ofenzive dođe? Možemo samo nagađati. S jedne strane, Washington je već odavno odustao od plana da pomogne pobunjenicima pobijediti Asada, fokusirajući se na borbu protiv ISIS-a i podršku kurdsko-arapskim Sirijskim demokratskim snagama (SDF). Početkom godine Donald Trump je naložio potpuni prekid oružane i financijske podrške pobunjenicima, a intervenirao je samo u dva navrata kada je, po svemu sudeći, režimska vojska izvela kemijski napad na civile - prvo u Idlibu prošle godine, onda u istočnoj Guti ove. 

>> Rusi tvrde da "strani specijalisti" pripremaju lažni kemijski napad u Siriji

Ipak, upravo tu leži najrealnija mogućnost američke intervencije - odluči li se Asad na još jedan kemijski napad kako bi terorizirao populaciju Idliba i natjerao pobunjenike na predaju, kao što se dogodilo u istočnoj Guti, Washington je zaprijetio da će opet odlučno odgovoriti u tom slučaju.  

No ako je vjerovati Moskvi, Damasku, ruskim i proruskim medijima i teorijama zavjera koje sustavno plasiraju na temu sirijskog rata, situacija je upravo obrnuta: SAD je poslao "strane specijaliste" u Idlib, da uz pomoć džihadista i spasioca poznatih kao "Bijele kacige", izrežiraju lažni kemijski napad koji bi poslužio kao povod za američku intervenciju.

I sirijski veleposlanik pri UN-u Bašar Džaafari nedavno je priopćio da je Damask UN-u poslao navodne dokaze o tome da pobunjenici iz bivše Fronte al-Nusra, koja je do prije nekoliko godina bila ogranak terorističke organizacije al-Kaida, planiraju kemijski napad kako bi okrivili Damask.

Slične dubiozne tvrdnje i propagandne kampanje već smo imali prilike vidjeti kod ranijih kemijskih napada, i nema sumnje da će, ako do njega opet dođe, internet "gorjeti" od teorija zavjere o prevarama, podvalama i plaćenim glumcima, simultano s proturječnim teorijama o pobunjenicima koji su napali sami sebe ili "nesretnim" pogocima kemijskih skladišta.

Jer, kao što smo se dosad već mogli uvjeriti, u sirijskom ratu na kocki nije samo kontrola nad ovom uništenom zemljom - već i nad samim činjenicama o sukobu. A značaj te borbe za "istinu" daleko nadilazi granice Sirije.