RUŠIMO HRVATSKE MITOVE Tko je stvarno bio knez Višeslav i ima li uopće veze s Hrvatima?
Foto: Nin.hr i 123rf
HRVATSKA, kao i sve zemlje svijeta, ima neke nacionalne narative o ličnostima i događajima koji su na važan način obilježili njezinu povijest. Neki od njih pripadaju toliko davnoj prošlosti da priče nije objektivno lako razlučiti od stvarnosti, odnosno, od povijesnih činjenica. U nekim drugim slučajevima ne postoji politička volja da se to učini onako kako bi zahtijevala pravila struke.
S ovim tekstom, u suradnji s uglednim hrvatskim povjesničarima, Index pokreće serijal članaka u kojima će predstaviti neke od naših najvažnijih narativa koji bi trebali pomoći da se shvati što je u njima mit, a što istina.
Ovo je prvi u nizu, a bavi se pričom o Višeslavu. U njegovu sastavljanju sudjelovali su dr. sc. Gordan Ravančić (slika dolje), stručnjak za srednjovjekovnu povijest s Hrvatskog instituta za povijest, koji je predstavio suvremene znanstvene spoznaje, te Miljenko Hajdarović (slika sasvim dolje), profesor povijesti i sociologije u Srednjoj školi Čakovec, urednik Hrvatskog povijesnog portala, član radne skupine koja je radila na kurikularnoj reformi, a koji nam je uglavnom pomogao s predstavljanjem onoga što se danas uči u školama.
Za čitatelje koji nemaju strpljenja pročitati cijeli tekst, masnim slovima izdvojit ćemo uvriježeni narativ o svakoj ličnosti te neki sažeti zaključak.
Preispitivanje povijesti
Prije nego što se pozabavimo Višeslavom, valja napomenuti da treba imati na umu da je povijesnoj znanosti imanentno stalno preispitivanje dosadašnjih spoznaja i reinterpretacija sačuvanih povijesnih vrela.
Ravančić ističe da je to jedini način da se osigura napredovanje struke i kritički pristup razvoju povijesti kao znanosti koja je, s obzirom na širenje interesa i mijenjanje fokusa istraživačkih pitanja, u stalnoj mijeni, što se može nazvati pozitivnim historiografskim revizionizmom. Imajući to na umu, pronalazak svakog novog ostatka prošlosti, pa bio to i najmanji mogući komadić neke informacije, može bitno utjecati na interpretaciju prošlih zbivanja.
Pritom treba imati na umu da historiografija kao struka i znanost nastaje i formira se, ne iz puke znatiželje, nego iz jasne društvene potrebe za homogenizacijom narodne, nacionalne, komunalne ili kakve druge zajednice i pružanjem jasnih odgovora o prošlosti te zajednice. Stoga historiografske istine i činjenice nisu apsolutne, nego su plod interpretativnog konsenzusa; one su više ili manje moguće rekonstrukcije prošlosti stvarane temeljem sačuvanih ostataka prošlosti i uklapanja u šire, od ranije ustanovljene povijesne procese.
Problem predstavljanja povijesti u školama
Za kvalitetu informacija o nacionalnoj povijesti koje će ljudi u Hrvatskoj usvojiti najodgovorniji je obrazovni sustav.
Hajdarović kaže da se povijest u našem formalnom obrazovnom sustavu poučava u dva ciklusa što, pojednostavljeno rečeno, znači da učenici ono što su učili od 5. do 8. razreda ponavljaju u srednjim školama. U gimnazijama se gradivo faktografski proširi, a u strukovnim školama se doslovno ponavljaju sažeci. Nastavnici povijesti u svom se radu moraju pridržavati uputa propisanih u nastavnim planovima i programima. Danas aktualni nastavni planovi u velikoj su mjeri naslijeđeni iz prošle države uz intervencije u područjima nacionalne povijesti. U srednjim školama danas poučavamo povijest prema nastavnim planovima starijima više od dvadeset godina, a u osnovnim školama posljednje intervencije rađene su prije više od deset godina. Temelj tih nastavnih planova je prije svega činjenično znanje i nigdje se u njima ne spominje potreba za pojašnjavanjem različitih narativa, interpretacija ili problem razvoja kritičkog mišljenja i razvijanja vještina analize izvora. Vrijedi istaknuti da se u nastavnom planu za osnovnu školu poimence ne spominju vladari koji su u ranom srednjem vijeku vladali prostorom današnje Hrvatske. Nastavnici bi u skladu sa svojom stručnošću iz zadanog trebali „obrazložiti položaj hrvatskih kneževina između Franaka, Bizanta i Venecije; opisati razvoj Hrvatske u doba narodnih vladara; analizirati povijesne izvore: pisma papa, nadgrobne natpise, Bašćansku ploču; obrazložiti nastanak hrvatsko-ugarske države“ te morali izvući koje će vladare spomenuti i u kojem kontekstu. Za razliku od osnovne škole, u gimnazijskom programu poimenično su spomenuti Branimir, Tomislav i Zvonimir, pa bi se iz toga mogao izvesti zaključak da su upravo oni najvažniji vladari tog razdoblja. No, kako je to što je propisano pretočeno u udžbenike? Izdavači i njihovi autori su izgleda tijekom godina razvili princip „neka ničega ne nedostaje“. Tako smo doslovce dobili kronologiju gotovo svih narodnih vladara prije Trpimirovića, Trpimiroviće i sve što se desilo oko i nakon njih. Premda je udžbenik nastavno sredstvo namijenjeno učenicima, poučavanje se najčešće odvija uz korištenje narativa i izvora dostupnih u udžbeniku. Tako smo u biti dobili veliku količinu vladara i uz njih povezanu kronologiju. Mogli bismo banalizirati i reći da u šestom razredu, kada počinjemo govoriti o nacionalnoj povijesti, otvaramo TV sapunicu o vladarima i govorimo o tome tko je kome smjestio kako bi došao do neke krune. Za razliku od nastavnih planova i programa udžbenici su ipak doživjeli znatne kvalitativne promjene pa danas u stanovitoj mjeri nadomještaju slabosti zastarjelih nastavnih planova.
Zašto Višeslav, Branimir i Tomislav?
Ako nekog hrvatskog građanina s temeljnim obrazovanjem pitamo tko su bili Višeslav, Branimir ili Tomislav, većina će znati odgovoriti barem prosto-proširenom rečenicom: „To su bili hrvatski vladari!“
Neki od upitanih zasigurno će znati reći da su to bili hrvatski ranosrednjovjekovni knezovi, ili pak hrvatski narodni vladari, što god pojam „narod“ značio u razdoblju ranoga srednjega vijeka. No, može li se o njima reći nešto više? Što mi, kao zajednica ljudi koji dijele zajedničko narodno ime Hrvat, stvarno znamo o njima? Što je od tog postojećeg znanja povijesna rekonstrukcija prošle zbilje, a što su „suhoparne“ činjenice i materijalni ostaci prošlosti koji nam svjedoče o postojanju tih ljudi i njihovu djelovanju? I napokon ima li tu mjesta za sumnju, reinterpretaciju i daljnje promišljanje o našoj prošlosti, samo su neka od pitanja na koja ćemo pokušati dati odgovore u ovom serijalu.
Višeslava, baš kao i Branimira i Tomislava, za ovaj smo niz tekstova odabrali jer u uobičajenom i rasprostranjenom narativu naše prošlosti on i njegova vladavina predstavljaju važan stup hrvatske povijesti.
U tom narativnom konstruktu Višeslav je upravo onaj knez za čije se vladavine Hrvati pokrštavaju i na taj način ulaze u zajednicu kršćanskih naroda. Neki bi možda tu tezu čak „protegnuli“ pa bi, vodeći se idejom da je kršćanstvo jedan od kulturnih temelja Europske unije, mogli tvrditi da je to vladar koji je Hrvate uveo u zajednicu europskih naroda. Za oblikovanje naše nacionalne ideje, pokrštavanje i posljedično povezivanje sa zapadnom, kulturnom Europom vrlo je važno, taj odnos pratimo do kraja srednjeg vijeka i u novom vijeku, gdje je istaknuto da smo „predziđe kršćanstva“ prema Osmanlijama. Primjerice, vidljivo je da u spomenu Arapa u VI. razredu, križarskih ratova i kasnije u dijelu o Osmanlijama, najviše vremena provodimo u tumačenju ratova bez značajnijih opisa njihovog društva i kulture ili gospodarsko-kulturne razmjene s Europom.
Branimir je prema narativu, svojim pismom papi Ivanu VIII., te poglavito kroz Papin odgovor „dilecto filio Branimir“ osigurao Hrvatskoj prvo međunarodno priznanje i tako svoju državu svrstao u red onovremenih suverenih i samosvojnih političkih entiteta.
Napokon, taj uspon na razvojnoj ljestvici društvenog napretka ranoga srednjega vijeka, okrunio je kraljevskom krunom Tomislav, prvi hrvatski kralj čiju je krunidbu na Duvanjskom polju slikovito opisao Vjekoslav Klaić.
Takvim se jasnim narativom jednostavno ispunjava funkcija pozitivističke historiografije i široj zajednici daje jasna poruka o permanentno uzlaznom društvenom razvoju nacije vođene narodnom dinastijom, od doseljenja na istočne obale Jadranskog mora i njezina zaleđa sve do propasti te narodne dinastije Trpimirovića i ulaska Hrvata u državnu zajednicu s Ugarskom, čime ujedno počinje višestoljetna borba za povratak vlastitoj političkoj samostalnosti i suverenosti, koja će se napokon ostvariti tek na izmaku 20. stoljeća.
Ono što često zaboravljamo jest ranije navedena činjenica da je povijesna istina interpretativni dogovorni konstrukt koji počiva na historiografskoj analizi materijalnih ostataka prošlosti i pokušaju da se dobiveni podaci uklope u jedan širi, logičan, što je moguće više nepristran narativ, s ciljem objašnjenja uzročno-posljedičnih veza čiji su nam tragovi ostali zapisani u sačuvanim vrelima. A izvori koji su nam ostali sačuvani, često donose više otvorenih pitanja nego što nude jasnih i nedvojbenih odgovora.
Što znamo o Višeslavu?
Primjer kneza Višeslava i njegove krstionice možda ponajbolje oslikava tu historiografsku dihotomiju između željenog i mogućeg. Naime, krstionica koja se danas čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu još i danas često „uzburkava“ historiografsku i širu javnost jer nedorečenost sačuvanih izvora, njihova „šutnja“, te susljedna mogućnost varijacija historiografske i arheološke interpretacije ostavlja prostora za stalno otvorenu diskusiju i domišljanja koja, nažalost, ponekad izlaze iz okvira i uzusa akademske rasprave. Naime, tko je bio Višeslav s pouzdanošću je teško bilo što reći osim da je bio knez (dux), zasigurno slavenskog podrijetla.
Međutim odgovoriti na pitanja: Kada je točno vladao, kojim prostorom i zbog kojeg točno razloga je za njega izrađena prekrasna predromanička krstionica koja se vrlo vjerojatno od 9. stoljeća nalazila smještena uz crkvu sv. Anselma u Ninu (nekadašnja katedralna crkva Ninske biskupije), to je već puno teže. Razlog nemogućnosti davanja nekih pouzdanih odgovora vezanih uz Višeslava i njegovu krstionicu, leži u jednostavnoj činjenici da je ta krstionica jedini izvor koji nam govori o ovom knezu, a budući da zavjetni tekst uklesan u obrub krstionice ne otkriva jasno bilo kakav kronološki orijentir, povijesnoj znanosti, arheologiji i povijesti umjetnosti ostalo je samo pokušati temeljem umjetničkih značajki odrediti okvirno kronološko razdoblje njezina nastanka.
Daljnja nevolja s Višeslavovom krstionicom jest činjenica da ona očigledno nije pronađena na mjestu gdje se originalno nalazila, tj. na mjestu njezina prvobitnog korištenja, čime je izgubljen dio vrlo važne priče o njenom podrijetlu i „otvoren put“ za različite spekulacije zbog kojih se u našoj historiografiji i danas „lome koplja“.
Naime, krstionica je polovicom 18. stoljeća „pronađena“ u kapucinskom samostanu u Veneciji. Stoljeće kasnije premještena je u mletački muzej Correr i predstavljena tadašnjoj historiografskoj i inoj javnosti, a 1942. godine zaslugom nadbiskupa Stepinca vraćena je na hrvatsko tlo i prvo smještena u palaču HAZU, da bi nakon Drugoga svjetskog rata svoj dom pronašla u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, gdje se i danas nalazi.
Historiografija je temeljem jednog danas izgubljenog rukopisa (Anonim Filippi) iz druge polovice 18. stoljeća zaključila da bi ovu krstionicu valjalo poistovjetiti s krsnim zdencem kojeg su Mlečani uklonili iz Nina nakon rušenja baptisterija 1746. godine. Međutim, bilo je i drugačijih mišljenja jer je već Ivan Kukuljević Sakcinski predmnijevao da bi se knez Višeslav mogao poistovjetiti s humskim knezom Višeslavom, što je danas uglavnom odbačeno.
Dosadašnje analize umjetničkog stila rabljenog pri izradi ovog krsnog zdenca pokazale su se nedovoljno precizne, smještajući vrijeme njegove izrade u razmjerno dug vremenski luk od kraja 8. do zadnje četvrti 9. stoljeća. Jednako tako, pokušaj datacije nastanka ove krstionice putem identifikacije svećenika Ivana (Iohannes presbyter) za sad ne pruža jasne i definitivne odgovore. Naime, profesor Ivo Petricioli još je 80-ih godina, vodeći se pretpostavkama Franje Račkog da ovaj spomenik stilski treba smještati u zadnju četvrt 9. stoljeća, posumnjao da bi se spomenuti svećenik mogao identificirati s papinskim legatom Ivanom za kojeg se iz različitih pisanih izvora zna kako je pohodio našu obalu, ali i druge okolne zemlje, upravo u doba kneza Branimira. Na ova razmišljanja nadovezuje se i interpretacija prof. Nikole Jakšića čiji su radovi u zadnje vrijeme ponovo pokrenuli uzburkanu raspravu, ne samo u akademskoj zajednici nego i unutar grada Nina. Razlog ove javne rasprave jesu krajnje konzekvence takve interpretacije koje izmještaju Višeslavovu krstionicu iz korpusa hrvatske ranosrednjovjekovne baštine i posljedično otvaraju brojna pitanja oko kronologije hrvatskih ranosrednjovjekovnih vladara koju je početkom 20. stoljeća utvrdio prof. Ferdo Šišić.
Do danas objavljeni rezultati arheoloških istraživanja na području uz današnju ninsku crkvu sv. Anselma, nažalost, nisu pružili bilo kakvo jasnije razjašnjenje po pitanju datiranja i smještaja ove krstionice u okružje ranosrednjovjekovne ninske prvostolnice (bilo da se radi o istraživanjima Luke Jelića ili Mate Suića, što vrijedi i za recentna istraživanja Mirjane Kolega). No, važno je napomenuti da su neobjavljena istraživanja nedavno preminulog profesora Janka Beloševića oko 2000. godine navodno potvrdila davne pretpostavke Luke Jelića s početka 20. stoljeća. Tj. da se ovaj krsni zdenac uistinu nalazio u baptisteriju, ali ne na mjestu gdje je Jelić predmnijevao, nego sjeveroistočno od današnje crkve sv. Anselma. Ipak, sve dok izvještaj tog sondažnog istraživanja ne bude objavljen i javno uključen u znanstvenu diskusiju i dalje ostaje otvoren prostor za različite spekulacije. Moguća petrografska analiza kamena Višeslavova krsnog zdenca, kako u jednoj izjavi za novine, predlaže prof. Neven Budak, i usporedba s onim što je ostalo u temeljima krstionice koje je pronašao J. Belošević, vjerojatno bi smanjila prostor za spekulacije. No, do danas tako nešto nije provedeno.
Osobno smatram da je jednoznačno povezivanje spomena svećenika Ivana s krsnog zdenca s vrlo konkretnim papinskim legatom Ivanom iz zadnje četvrti 9. stoljeća, ipak samo jedna od mogućih opcija. Ime Ivan (Iohannes) vrlo je često ne samo u tom razdoblju nego i danas, te smatram vrlo neopreznim i brzopletim jednoznačno poistovjećivati te osobe bez jasnih i čvrstih uporišta u sačuvanim izvorima (bez obzira što ovakva interpretacija uistinu može ponuditi neke alternativne odgovore vezano dio ranosrednjovjekovne priče nekih drugih slavenskih kneževina - sklavinija - poput Neretvanske kneževine / Paganije i Humskog kneštva / Zahumlja).
Ipak, bez obzira na nedorečenost i višeznačnost sačuvane pisane izvorne građe, te nedostatak jasne arheološke javno objavljene argumentacije, nešto se može zaključiti. Epigrafičko-paleografska analiza koju je provela prof. Mirjana Matijević Sokol jasno je ukazala na jezičnu i paleografsku bliskost epigrafskog zapisa Višeslavove krstionice sa sačuvanim pisanim tekstovima s početka 9. stoljeća, čime bi se potvrdila ne samo dosadašnja uvriježena historiografska interpretacija nego i rezultati neobjavljenih arheoloških istraživanja Janka Beloševića.
Zaključak
Dakle, što historiografija ukratko može reči o Višeslavu?
Prof. Ravančić kaže da je za Višeslava teško s pouzdanošću reći bilo što osim da je bio knez (dux), zasigurno slavenskog podrijetla. Kada je točno vladao, kojim prostorom i zbog kojeg točno razloga je za njega izrađena prekrasna predromanička krstionica koja se vrlo vjerojatno od 9. stoljeća nalazila smještena uz crkvu sv. Anselma u Ninu, već je puno teže. S obzirom na postojeće stanje stvari, postojeću uvriježenu kronologiju smještanja kneza Višeslava negdje oko 800. godine još uvijek valja smatrati ispravnom. Ne samo zbog gore iznesenih historiografskih interpretacija, nego i zbog činjenice da je sporni Višeslavov krsni zdenac bio namijenjen za pokrštavanje odraslih ljudi, što je oznaka rane faze pokrštavanja, prije uznapredovalog procesa kristijanizacije društva koje se može identificirati u zadnjoj četvrti 9. stoljeća tj. u vrijeme kneza Branimira. Osim toga, ne treba zanemariti ni činjenicu da je Višeslavova krstionica posve jedinstven artefakt prošlosti s naših prostora te da drugi ili slični krsni zdenci za pokrštavanje odraslih osoba iz predromaničkog razdoblja za sada još nisu u nas nađeni. U tom kontekstu Višeslava se opravdano može smatrati knezom u čije vrijeme dolazi do značajnijeg vala pokrštavanja Hrvata.
Hajdarović kaže da je predstavljanje Višeslava, odnosno, „njegove“ krstionice u školama vjerojatno najmanje sporno jer se spominje samo u kontekstu pokrštavanja Hrvata. Smatra da Višeslava, zbog kompleksnosti problema možda uopće u 6. razredu osnovne škole ne bi ni trebalo isticati, dok bi u srednjim školama mogao poslužiti kao odličan primjer u kojem bi se mogla prikazali problematika historiografskih istraživanja i interpretacija.
Brže učitavanje članaka, bez ometanja dok čitate.
10 eura mjesečno.
Facebook
Google
