NA WEB STRANICI Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja fotografija je ravnatelja Vinka Filipovića.

Na njoj se prvi čovjek institucije zadužene za "vanjsko vrednovanje u odgojno-obrazovnome sustavu Republike Hrvatske i ispite temeljene na nacionalnim standardima" smije. Smijeh nerijetko pomlađuje pa bez velikog angažmana mašte možemo zamisliti nekoliko desetljeća mlađeg Filipovića kako se raduje završetku školske godine, kao sretnog dječaka.

Od vremena kad je bio maleni, nasmijani Vinko, do časa kad se nasmijao za potrebe stranice ustanove koju vodi, Filipović je prešao put od djeteta do istaknutog činovnika u sistemu koji djeci i školarcima zagorčava život. Osmijeh ravnatelja Filipovića, prigodno uzgojen za fotografiju na stranici centra, više valja gledati kao izraz cinizma, nego kao iskazivanje sreće.

Nasmijani Filipović odgovoran je po zapovjednoj liniji, kao bitan dio lošeg sustava

Nema smisla svoditi problem hrvatskog školstva ili školstva generalno, na jednu osobu pa nasmijanog Filipovića spominjemo tek po zapovjednoj odgovornosti. On je na čelu ustanove koja ovih dana, baš s ledenim cinizmom, čini golemu nepravdu jednoj djevojci.

Znate već tu priču, zagrebačkoj maturantici Lauri Mikić poništen je državni ispit na maturi iz Hrvatskog jezika jer se - nastavak rečenice čitate na vlastitu odgovornost - na esej potpisala punim imenom i prezimenom!!! Filipovićev Nacionalni centar drakonsku je mjeru protiv Mikić obrazložio tvrdnjom da se "nedopušteno ponašala".

>> Srušili nadarenu učenicu na državnoj maturi jer se potpisala na esej

Naime, Pravilnik o polaganju državne mature u članku 31. u nedopuštena ponašanja učenika ubraja "upisivanje neprimjerenih znakova ili neprimjerenih sadržaja u ispitni test, kao i narušavanje tajnosti identiteta pristupnika potpisivanjem punim imenom i prezimenom", što bi značilo da postoje formalne pretpostavke za poništenje maturantičina rada. 

Državni teror

Ipak, odluka Filipovićeva centra nije ništa drugo nego oblik državnog terora, trešnjica na torti užasnog školskog sistema ustrojenog tako da proizvodi nepravdu, a ne sretnu djecu, ljude. Laura Mikić, eto, koliko znamo ni po čemu nije osoba iz priručnika po kojem u nacionalnim centrima i sličnim ustanovama za mljevenje djece prepoznaju neodgovorne klince. Ona po esejima ne crta trokute i ne ispisuje imena omiljenih glumica, glumaca ili Marka Livaje. Potpisala se greškom.

Kakvom greškom?

"Slučajno sam uslijed velike doze stresa i umora potpisala esej na Hrvatskom jeziku jer sam tih istih dana kada se polagala državna matura polagala i prijemni ispit na Muzičkoj akademiji koji sam položila izvrsnim rezultatom. Dalje je samo pakao nepravde koji ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju", povjerila se Indexu. Svejedno, Filipović i njegov centar otpisali su Laurin trud, talent i zalaganje zbog trivijalnog razloga, a njezin potpis kvalificirali kao drsku provokaciju.

Državna matura postala je trauma poput obaveznog vojnog roka

Sve što treba znati o školstvu sadržano je u prethodnom pasusu: ono kreira enorman stres, mrak državne mature, po količini psihičke napetosti i umora, odmijenio je nekadašnji obavezni vojni rok, samo što, srećom, kraće traje, a prezir kojim otpisuje darovitu djecu zbog benignih grešaka sjajno ih sprema za život u Hrvatskoj.

Laura Mikić na svojoj je koži naučila da je forma važnija od sadržaja, što se u kasnijim fazama života vidi u sustavu zapošljavanja i napredovanja po partijskom kriteriju, jer je važnije imati neku iskaznicu, moćnu rodbinu i prijatelje, nego biti upućen, kvalitetan.

Naučila je i da joj sav trud i sposobnost može srušiti rigorozan propis, dalekog smisla ili potpuno besmislen, koji će nezainteresiranoj birokraciji služiti kao savršen alibi za razne odluke, pa i drakonske kazne.

Ili, hajdemo ovako: kakva bi društvena šteta nastupila da je netko iz Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja - nasmijani Filipović ili podređeni činovnici, svejedno - kontaktirao Mikić, saslušao njezine riječi i odustao od poništenja ispita? Valjda bi Filipović ili taj netko od njemu podređenih, razumio da ljudi na pragu punoljetstva imaju pravo na umor i stres i da je jedini ozbiljan problem stvorio sustav. Odnosno, konkretno, Filipovićev centar.

"Bilo koji pismeni prigovor s obrazloženjem i molbom da mi se poništi samo taj dio ispita i da ću na takav način uspješno položiti maturu i samim tim uspješno upisati Muzičku akademiju - smjer klavir na ljetnom upisnom roku, nitko nije ni htio čuti, a kamoli uzeti u razmatranje", sročila je Laura u pismu objavljenom na Indexu. Zašto, čemu sve to, odgovora nema. Na stranici Nacionalnog centra vidjeli smo samo nasmijanog ravnatelja.

Mail gospođe predsjednikovice govori o istom problemu kojem svjedoči i Laura Mikić

Prije nekoliko tjedana javnost je, uz izdašne medijske poticaje, šokirao mail gospođe predsjednikovice Sanje Musić Milanović poslan ravnateljici sinove škole. Ona se, kako znamo, žalila na organizaciju nastave iz matematike, pa su potom mladom Milanoviću, ali i ne samo njemu, naknadno promijenjene dvije već zaključene četvorke u petice. Osim što govori o pretjerano ambicioznoj majci, mail, zapravo, ukazuje na koncept svođenja obrazovanja na rat za ocjene. Bez petice se ne računa.

Školovanje, samo po sebi, nije izvor veselja. Kao "prinudni kanal za stjecanje znanja" ono čovjeku daje znanja, kako korisna tako i beskorisna, razvija mu, ali i ubija talente, izlaže ga vršnjačkom nasilju, dresira za pokornost, odgaja da bespogovorno prihvaća autoritete i poslušno klima glavom.

Laura Mikić to više ne može podnijeti. Njezino pismo, akt rezignacije i revolta, spada u korisnije alate obračuna s ovakvim školstvom. Još korisniji bio bi čin javnog i kolektivnog izražavanja nezadovoljstva, ali od Hrvata ne treba previše očekivati. Ni kad se događaju nacionalne sramote poput ove čija je žrtva Laura Mikić.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala